Spalio sam svoj ormar, otplesao ritualni ples i sad sam slobodan. Ničega se ne bojim. Kaže mi to Hrvoje Vukov dok sjedimo u njegovu stanu, ujedno i poslovnom prostoru, i pijemo kavu iz french pressa. Ne okrećem se pogledati gdje je taj spaljeni ormar, ne samo zato što u Hrvojevu stanu od tridesetak kvadrata nema ormara, osim ako ne računamo onaj kuhinjski , piše Globus.
Ormar je, naravno, metafora. Računam na to da će ovaj tekst pročitati i generacija moje mame koja nema pojma što znači “ormaruša“. Sama ne bih nikad tako nazvala nekoga tko skriva da je homoseksualac, tko se nije “outao“, odnosno “izišao iz ormara“. Ružan mi je taj pojam, pomalo uvredljiv. Ali znam da homoseksualci tako nazivaju jedni druge, znaju biti okrutni u humoru, rugati se “ormarušama“ koje se ne usude drugima priznati da su – pederi.
Hrvoja sam upoznala slučajno. Prije nekih mjesec dana u jednom zagrebačkom kafiću organizirao je promociju svoje kolekcije odjeće i predstavio kozmetički brend čiji je make up artist i koji koristi u radu s klijenticama. Ima 25 godina. Živio je nekih pola godine u Izraelu, još pola godine u Francuskoj, gdje je kao šegrt radio za dizajnere visoke mode poput Chanela i Diora. Već to njegovu biografiju čini impresivnom, no ono što me te prosinačke večeri potpuno ostavilo bez teksta bile su dvije stvari – najprije, rijetko tko tako otvoreno kao Hrvoje priznaje da je gay. Barem ne u Hrvatskoj, piše Globus .
I drugo, Hrvoje je zapravo trebao postati svećenik, bio je na korak do toga da se zaredi. Prije nego je postao dizajner i make up artist, Hrvoje Vukov imao je, za svoje godine, zapravo impresivnu karijeru u Katoličkoj crkvi - bio je povjerenik za medije Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu. Te večeri, u kafiću, nekih četrdeset minuta pričao je svoju životnu priču. Kad je završio, svi su imali isti izraz na licu - vilice razjapljene u čuđenju, ali je istodobno bio opipljiv i osjećaj oduševljenja. Hej, ovaj dječak je zbilja hrabar! Divljenje koje je izazvao bilo je toliko jako da su neki nakon promocije ustali i spontano ga zagrlili.
Hrvoje Vukov rođen je u Šibeniku, u obitelji koja ima četiri sina, on je drugi po starosti. Obitelj nije bila posebno religiozna. Odlazilo se na misu za blagdane, ali nitko ga, primjerice, nije poticao na ministriranje, a kamoli usmjeravao da postane svećenik. Ne samo da su mu roditelji ostali malo u čudu kad im je objavio s 14 godina da želi u sjemenište, nego je to iznenadilo i njegova šibenskog župnika. Prema vjeri, gledajući s distance, vjerojatno su ga, nenametljivo, usmjerile časne sestre benediktinke čiji se samostan nalazio tik uz kuću Vukovih u Šibeniku.
'Bio sam najviše vezan uz djeda i baku, i mamu naravno. I teta mi je bliska. Zapravo, ja sam bio taj koji je imao dobar odnos sa svima u obitelji i trudio ih se sve povezati. Obitelj je načelno prilično disfunkcionalna, ali bili su to neki normalni problemi, uvijek smo ih nekako uspijevali izgladiti', kaže Hrvoje.
Već kao dijete, iako toga nije bio svjestan, Hrvoje je sazdan od suprotnosti. S jedne strane, tu je gorljiva vjera - ozbiljno, posvećeno dijete koje na kraju osnovne škole odlučuje napustiti obitelj i otići u sjemenište u Zagrebu. S druge strane, tu je to zvrkasto, radosno, kreativno biće - u Društvu Naša djeca sudjeluje u kazališnim predstavama, snima dječje filmove, za Međunarodni dječji festival piše tekst za mjuzikl koji uglazbljuje poznati britanski skladatelj i dirigent Bill Connor, sudjeluje u emisijama 'Zdravo maleni' i 'Dizalica'.
(...)
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
