ZAGREBAČKO MORE NEKAD I SAD

Jarun sa 80 tisuća kupača još uvijek čeka svoju posvetu, svog pisca ili film...

 Goran Mehkek/CROPIX

Na Jarunu se kupam doslovno svakodnevno. Najviše nakon posla, oko pola sedam navečer, to je idealno vrijeme za plivanje. Nema više toliko ljudi, može se baš plivati - objašnjava rekreativac srednjih godina, inače restaurator kapela i crkava. Čitav život pliva kad god može, kaže da je na Jarunu najljepše ujutro, kad još nema djece koja podignu mulj s dna, kad je voda bistra poput najčišćeg mora.

Chic cure iz grada

Smije se, ironizira našu ‘javnu scenu’ i veli da je Jarun uvijek ‘in’ i ‘glamurozan’ - slave se rođendani, tulumari; tu ima naturista, šminkera, purgera, ‘socijale’, triatlonaca, baka s unucima, jako puno djece... Svatko ima svoj omiljeni dio od 2500 metara uređenih šljunčanih plaža koliko ih ima na Jarunu.

Točno se zna tko iz dana u dan bira jedan od šest jarunskih otoka za kupanje, sunčanje i zabave u hladu i tko posjećuje koji dio jezera. Baš kao i sve ostalo u životu Zagreba, tako i Jarun dijele oni Zagrepčani koji imaju za more, ali vole Jarun i posjećuju ga svakodnevno prije ili poslije ljetovanja, s onima za koje je Jarun najjednostavnija i najjeftinija mogućnost da budu u prirodi, na zraku, izvan zagušljivih stanova.

- Na Jarunu svakodnevno susrećem cure iz grada koje ovamo dolaze na biciklima i u košarici nose opremu za kupanje - jako su chic. Neke od njih uživaju na onim manje uređenim plažama, gdje se mogu kupati među lopočima. Meni je najdraže kupanje na sjevernom jezeru, kod tribina, jer je taj dio najbolji za pravo plivanje. Nekad sam se kupao na najprometnijem dijelu ispod kafića i Aquariusa jer je i najuređeniji, no to je zapravo šetnica, tamo se osjećaš kao u izlogu. Jedno vrijeme najdraže mi je bilo kupanje na nudističkoj plaži - tamo je uvijek bilo najveselije društvo - no otkako su se pojavili mobiteli s fotoparatima, nudizam je za mene izgubio svaku privlačnost pa tamo više ne odlazim.

Ljeti im ništa ne fali

- Kad promatram obiteljske tulume i roštilje na Jarunu, sjetim se priča svojih roditelja i čini mi se da kupanje nikad nije u Zagrebu zamrlo, da je sve to dio tradicije starih purgera koji su se nekad kupali na Savskom kupalištu, potom na Bundeku još prije preuređenja. Purgeri su se preko ljeta uvijek kupali i u Zagrebu, kao da žele dokazati da njihovom gradu niti ljeti ništa ne nedostaje. Odlazilo se i na bazene i rijeke, barem vikendom, baš kao i danas, no preko tjedna Jarun ili Bundek su idealni.

Doista, kao što potvrđuje naš sugovornik, ove se godine masovno odlazilo na Jarun i Bundek; postoji neka gradska statistika koja kaže da se na zagrebačkim jezerima kupalo oko sto tisuća Zagrepčana i njihovih gostiju, a na samom Jarunu, i prije ovih najgorih vrućina krajem kolovoza, okupalo se oko osamdeset tisuća ljudi.

Sjeća se najvećih gužvi na Jarunu za vrijeme Domovinskog rata, kad dobar dio Zagrepčana nije mogao do svojih dalmatinskih vikendica i uobičajenih odredišta pa je Jarun postao pravo ‘zagrebačko more’, najljepše kao svako more u sumrak, kad nije prevruće i kad se ljudi počinju razilaziti. Dnevno je tada znalo doći čak do petnaest tisuća kupača na Jarun.

Zagreb odavno ljeti živi i za kupanje, bez obzira na brojne građane koji su si oduvijek mogli priuštiti najrazličitije morske rivijere i na svoja kupališta nisu ni pomišljali. Još 1862. godine u Zagrebu se ozbiljno planirala izgradnja prve plivačke škole, a gradska općina daje prve poticaje za gradnju javnog savskog kupališta još 1880. godine.

Početkom 20. stoljeća gradski oci odobravaju dotaciju za savsko kupalište prema projektu Benka Deutscha na savskom rukavcu u blizini potoka Črnomerec.

Zagreb kao Pariz

U to vrijeme na Savi u Zagrebu postojalo je nekoliko privatnih javnih kupališta s tridesetak drvenih kabina na splavi koja je plutala u rijeci. Naročito su bila popularna dva kupališta, Gospodarićko i Vlašićevo u Podsusedu. Puno sofisticiranije bazenske konstrukcije tog tipa danas, recimo, postoje na Seinei, u Parizu. No, u Zagrebu dvadesetih i tridesetih godina nije bio potreban sustav čišćenja vode, već samo ograda bazena koja je sprečavala nesreće. Sava je prije poslijeratne industrijalizacije i slovenskih rudnika koji su je zagadili bila čista.

Veliki zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel nije odustajao od ideje da Zagreb dobije pravo, veliko gradsko kupalište pa je gradska općina od Zemljišne zajednice Horvati otkupila teren uz savski nasip dužine 400 metara.

Pruga do kupališta

Na tom je mjestu 1928. izgrađeno kupalište koje je imalo gotovo tisuću drvenih kabina i tri ‘plivačke košare’ (radile su se od pruća koje je propuštalo uvijek čistu vodu u ‘bazen’).

Projekt Gradskog kupališta bio je povjeren arhitektu Antunu Ulrichu. Glavna kupališna zgrada imala je tri kata. Istovremeno s gradnjom velikog drvenog kupališta bilo je predviđeno i produženje tramvajske pruge sve do Savskog mosta, do samog kupališta, samo nekoliko stotina metara udaljenog od današnjih jarunskih plaža.

O kupanju na Savi (i prije velikog gradskog kupališta) ostavio nam je filmski zapis sam Oktavijan Miletić 1927. Na tom kratkom filmiću vidimo da je savsko kupalište doista bilo središte društvenog života grada ljeti, da su se tamo okupljali svi slojevi, naročito slobodoumni, moderni mladi ljudi koji su se tamo zabavljali, vježbali i družili za vrijeme ljetnih praznika. U novinama iz tog vremena spominju se i izbori ljepote na savskom kupalištu (Miss Sava), sa žirijem u kojem su bili profesori i esteti poput Toše Dapca.

Veliko gradsko kupalište stajalo je napušteno i zapušteno na Savi od šezdesetih sve do sredine osamdesetih godina, kad je definitivno izgorilo. Do tog požara u našim su se novinama redovito pojavljivali tekstovi o tome kako će se kupalište renovirati jer je pod zaštitom kao spomenik kulture, nitko ga se nije usuđivao maknuti, a nitko nije mogao ni zamisliti kako i zašto ga renovirati. Za drveno, napušteno kupalište ‘brinula’ se nekolicina starijih fanatika sunčanja koji su se tamo okupljali i družili sve do požara.

Zapisi na filmu

Jedna od najljepših posveta zagrebačkom kupanju i drvenom kupalištu pojavljuje se u Golikovu filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli’, koji baš kao i literarni predložak za film, Majerov ‘Dnevnik malog Perice’, s puno finog humora opisuje purgerski Zagreb kasnih tridesetih godina.

U filmu postoji sekvenca kad mali Perica Šafranek s roditeljima dolazi na ‘zagrebačku plažu’, gdje među gomilom kupača na ručnicima ugledaju i svog znanca, gospona Fulira.

U filmu Šafranekovi koriste kupalište sa svim njegovim sadržajima: presvlače se u kabini, nakon kupanja se tuširaju, a na šanku gospon Šafranek analizira situaciju u Abesiniji koja ga u posljednje vrijeme neobično muči. Iako su se promijenile diskusije, svi sadržaji što ih je nekad nudilo kupalište na Savi - i još stotine drugih - danas se mogu pronaći na ‘zagrebačkom moru’, Jarunu, koji još uvijek čeka svoju posvetu, svog pisca ili redatelja.

1862.

U Zagrebu se ozbiljno planirala izgradnja prve plivačke škole

1900.

gradski oci odobravaju dotaciju za savsko kupalište prema projektu Benka Deutscha. Popularna su i dva kupališta, Gospodarićko i Vlašićevo u Podsusedu.

1928.

Uz savski nasip dužine 400 metara izgrađeno je gradsko savsko kupalište koje je imalo gotovo tisuću drvenih kabina

1960.-1980.

Veliko gradsko kupalište stajalo je napušteno i zapušteno na Savi do sredine osamdesetih godina, kad je definitivno izgorilo. Do tog požara u našim su se novinama redovito pojavljivali tekstovi o tome kako će se kupalište renovirati. Popularno je kupalište Bundek, koje je ime dobilo po dječaku koji se tamo utopio

1987.

Uređen ŠRC Jarun

2005.

Uređen Bundek

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. travanj 2022 20:47