Ferdo nosi stare traperice s podvrnutim nogavicama. Bos je. Uvijek. Na palubi Tilagusa, na jutarnjoj kavi, u večernjem izlasku u Maritimu ili dok svojim starim Caddyjem ide u nabavu. Tako najradije živi - s obje noge na zemlji, drvu, kamenu i palubi.
Dugogodišnji je ronilac, penjač, tragač, vatrogasac i majstor. Što njegove oči vide, njegove ruke naprave. Govori njemački, talijanski i engleski. Prošlo je punih 40 otkako je prvi put obukao rendžersku uniformu Parka prirode Telašćica.
Tilagus je bracera. Mogla bi imati 85 godina. Građena je po uzoru na mali teretni jedrenjak iz 17. stoljeća. To postaje sasvim jasno čim raširi jedra. Već četiri godine u rukama je saljskog pustolova Ferdinanda Petešića – Ferde (54). On je njezin kapetan, mornar, mali od palube, kuhar, turistički vodič i storyteller kroz jedan od najljepših kutaka Jadrana - rajsku Telašćicu.
Nije napravljena za luku. Hrast mora piti more. Inače procuri. Nije palila otprve. Ferdo se samo nasmijao.
- Ne bih je mijenjao ni za što na ovom svijetu - umiruje nas kapetan.
Brz kao gusar
U saljskoj su luci deseci skupocjenih jahti i modernih jedrilica. Kada iz nje izlazi Tilagus, njihovi skiperi i kapetani redom podignu pogled, sve od prvog štektanja Fiata dizelaša do njezina gracioznog izlaska iz saljske luke. Nema vjetra da joj raširi krila, ali ni bez jedara ona ne gubi dostojanstvo.
- Dižemo jedro kad na valu vidimo krijesnice - kaže nam Ferdo, pa stisne gas na maksimalnih šest čvorova. Onih 13 tona stare hrastovine raspoređene u deset metara dužine i tri širine krenulo je u novu pustolovinu. Krijesnice? Trenutak kada vjetar potjera valove. Još nisu bijeli, ali po njihovim vrhovima počinje titrati prva pjena. Vjetar ima snage da probudi jedra. Ali treba mu za to brzina od 10 do 15 čvorova.
S Ferdom smo o Tilagusu razgovarali u večernjem izlasku, nastavili na jutarnjoj kavi, ali tek kad smo ga vidjeli za kormilom te stare dame shvatili smo ono očito - nakon godina lomljenja valova, i morskih i životnih, njih su se dvoje jednostavno morali pronaći. On ju je doveo u Telašćicu. Ona je njega vratila kući.
- Pazi kako ulaziš. Eto, unutra ništa nije sređivano. Pogledaj ta rebra, njihovu gustoću. To njoj daje snagu. Oplata je debela tri centimetra - pokazuje nam Ferdo ogoljenu konstrukciju u potpalublju.
- Ovdje je kuhinjica, toalet i veliki ležaj. Tu se složimo kao sardine - kaže kapetan.
- Nego, jesi ti za nešto kratko? Imamo i dobar rosé - pita srdačni domaćin, otvarajući ledenu škrinju "s blagom".
Na krmi je, odmah iza kapetanova kormila, party-stol za koji stane 10 njegovih gostiju. Nadohvat ruke im je ogromna ledenica s pićem. Zbog sjenila se ne vidi vrh jarbola. Na njega se Ferdo uspne brzinom munje poput kakvog gusara.
- Kada gosti požele zajedničku fotografiju iz zraka, ne treba im dron, ja sam u zraku brže od njega - kaže Ferdo.
Podno jarbola, a preko kabine, nalazi se mjesto za odmor, da ne kažemo linčarnica. Tako se zove jedan simpatični kutak u saljskoj luci. Nema boljega načina da se opiše opuštenost ovdašnjih domaćina.
Ferdo je rođeni Saljanin, na svojem otoku završio je i osnovnu i srednju školu. Prvih 26 godina života gotovo nije silazio s Dugog otoka. Drugih 26 proveo je daleko od njega. Na kraju se ipak dogodilo ono što se ovdje događa mnogima - more ga je vratilo kući.
- Stari ljudi vraćaju se uvijek na svoj otok, tako sam i ja - smije se Ferdo. Nostalgija je bila prevelika, dodaje.
Krv znoj i suze
Odmah nakon osnovne škole dobio je sezonski posao u Parku prirode Telašćica, odrađivao je i naredne sezone, pa je nakon završetka srednje škole tamo postao rendžer.
- Znam svaki pedalj parka, i na kopnu i na moru - govori Ferdo.
- Onda je došao rat, pa sam od dječaka prerastao u ratnika, pa odmah u obiteljskog čovjeka. Sve se to događalo brzo, u par godina čovjek odraste. Ali ostaješ vezan uz tu valu i more cijeli život - govori.
Bio je prva klasa ročne Hrvatske vojske 1992. godine, no ostao je njezin pripadnik sve do Oluje, koju je odradio na južnom bojištu. Potom se vratio u Park, ali se zbog supruge i posla koji je ona imala preselio u Zadar.
- Gužva, semafori, ljudi, nervoza, a meni stres. Toga na otoku nema. Puno je opuštenije. Kad si rođen ovdje, naučen si na mir - priča Ferdo.
Ferdo je 20 godina bio podvodni ronilac. Prvo je radio u tunogojilištu, a onda je postao ronilac na građevinskim radovima u podmorju. Kombinirao je radove na morskom podmorju s visinskima. Kad nije bio na dnu, jurio je u visine spašavajući ljude u nevolji u Paklenici.
- Krv, suze i znoj - tako bih opisao taj svoj životni period.
- Ima jedna zanimljiva priča. Grabove doline na Paklenici. Polovica svibnja, vruće, prži... Idemo na intervenciju, ozlijeđena je jedna Francuskinja. Izađemo na tih 600 do 700 metara visine. Dok smo pakirali tu nesretnu ženu - uhvati nas mećava. Bura. Smrznemo se kao pingvini. Taj Velebit je toliko predivan i nepredvidiv - prisjeća se Ferdo, i danas pripadnik HGSS-a.
Kako se vratio na otok prije četiri godine, tako je HGSS u njemu dobio svojeg čovjeka na Dugom otoku. Tamo je i aktivni vatrogasac DVD-a Sali.
- Posljednja intervencija koju smo imali bilo je spašavanje čovjeka koji je iz jame spašavao svojeg psa, pa je upao skupa s njim na dubinu od 30 metara. Bio je to sifon, činilo se ništa posebno. Šest metara dubine. Tu je upao pas. Čovjek se spustio do njega, međutim, tada su skupa propali u dubinu. Srećom, vani mu je ostao prijatelj, pa je pozvao pomoć. Tako smo stigli dečki iz DVD-a i ja, izvukli smo ih u dosta zahtjevnoj akciji - priča nam Ferdo.
U zimskim mjesecima Ferdo se bavi građevinskim poslovima, a u ljetnima se htio okušati u turizmu. Poželio je brod, ali ne bilo kakav, već nešto što će biti za njegov, a ne samo za gušt brojnih gostiju Dugog otoka i Telašćice.
"Nisam oka sklopio"
- U obitelji smo davno imali brod, moji pradjedovi su se bavili lovom na jastoge, ali s vremenom smo se okrenuli poljoprivredi. Otac je bio i zidar. No, ja sam od najmanjih nogu bio sa susjedom Tomislavom Petešićem na moru. Zvao sam ga Papa. On je sam pravio svoj brod - otkriva nam Ferdo.
Izgleda da su Ferdine dječačke ljubavi isplivale na površinu – kako prema otoku i moru tako i prema brodu.
- Moj prijatelj Ivan ga je pronašao. Kako sam i jedrio u životu, znao je da bi me jedrenjak mogao zanimati. Bio je u Vodicama. A kakvu priču ima - genijalnu, predivnu i strašnu istovremeno. Sve smo to kasnije otkrili. Tada se brod zvao Miro, pod tim imenom se renovirao u Salima 2012. godine, obnavljali su ga moji rođaci Mihići. Poslije je prodan iz Omiša u Vodice. Tamo se zvao Gospe od Karmela - priča Ferdo.
Ivan mu je usred noći proslijedio vlasnikov video broda pod jedrima na moru.
- Kad sam ja to vidio, bilo je gotovo. Nisam više oka sklopio - govori Ferdo.
Brod je napravljen u brodogradilištu Filipi u Sukošanu, osobno ga je 1941. ili 1942. godine izradio djed sadašnjeg vlasnika brodogradilišta Ljube Zrilića. Tamo su ga odvezli Ferdo i Ivan.
- Tamo smo ga pogledali od ispod i krenuli za Sali. Stignemo ovdje. I mislimo kako ćemo ga nazvati. Odluka je pala na Tilagus - što je zapravo ime Telašćice. Sredimo brod s manjim zahvatima i prebojamo ga. Počeli smo ploviti, gdje god bismo se pojavili ljudi su reagirali s oduševljenjem. Tako bismo došli, malo sjeli i podružili se - govori Ferdo.
U tim morskim ćakulama Ferdo je doznao detalje iz daleke prošlosti broda.
- Prvi vlasnici, naručitelji broda, obitelj Marcelić iz Preka, s njim su bježali u Italiju. Talijani zovu tadašnje vlasti i vraćaju brod, a ovi ga vraćaju u Preko i nacionaliziraju. Postao je dio tamošnje zadruge. Moj Tilagus je praktički izgradio Preko. Robustna s plitkim gazom. U njemu se vozio pijesak iz mora, stoka, drva, ljudi, baš sve - kaže Ferdo.
Ronjenje na Prevlaci: Carska krstarica, tvrđava i podvodna katedrala
- Kada smo mi došli na njihovu ljetnu feštu Priješku legricu, napravljena je čitava fešta samo za brod, jer je nakon dugo godina pristao u njihovu luku. Vezali su ga na mjesto gdje je bio desetljećima vezivan i gdje se iskrcavala roba. Generacije Prečana su došle do nas na brod, svatko sa svojom uspomenom. Jedan kaže: kičmu sam slomio na ovom brodu, drugi kaže: ovdje sam popio prvo pivo, treći kaže: na njoj sam prvi put ljubio - priča Ferdo.
Došao je tako do Tilagusa i djed Vinko, jedan od onih koji je na brodu bježao u Italiju. Životni putevi vratili su ga u Preko.
- Pričao je kako je izgledao bijeg, da su uzeli premalo vode. A otišli su na jug prema Vodicama, pa su bježali za Italiju preko šibenskog akvatorija, jer su ih ovdje lovili. Najbitnije je bilo domoći se međunarodnih voda. Imali su motor, pa su bili brzi, za 10 do 12 sati već su bili u Italiji - prepričava Ferdo.
"Noina arka"
Tek devedesetih je brod vraćen Marcelićima. Bili su u godinama, pa su ga prodali. Pomalo je iz bracere prerastao u atraktivan turistički jedrenjak. Ferdo na njemu gostima pokazuje ljepote Dugog otoka i Telašćice.
- Brod nije samoodrživ, pojede više nego što daje. Sezona kod nas počinje kasno, kad se napuni kopno, turisti dolaze na otok. Moja koncepcija izleta je da ne iskrcavam ljude u restorane, nego im poslužujem hranu na brodu - plodove mora. Prezentiram život mojih pradjedova, kako se živjelo. Nisam samo skiper, nego vodič i čovjek koji priča priče o otoku. I zanimljivo mi je pratiti kako dođu uštogljeni, pa se tijekom dana opuštaju, a do navečer postanu prijatelji, razmjenjuju brojeve telefona jer su u Sali došli s raznih strana svijeta - priča Ferdinand Petešić.
- Kažem da mi je brod kao Nokia - connecting people, kao Noina arka. Ima predivnih ljudi, a imaš i kompliciranih. Na kraju i oni omekšaju. More napravi svoje - govori Ferdo.
Mogli bismo mi ovako s Ferdom do dugo u noć na Tilagusu u saljskoj luci. Ali, ni Tilagus ni Ferdo nisu stvoreni za luku. Stari hrastovi moraju piti more.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....