Nazovete li Petronija Tasića, a tako će ga u ronilačkom svijetu nazivati, jednim od najiskusnijih i najboljih hrvatskih speleoronilaca, pristojno će vam zahvaliti na komplimentu, ali odmah vas i demantirati. Primanje komplimenata mu ne ide, pa makar struka bila jednoglasna. Štoviše, speleoronioci za njega će reći da je legenda.
Isto bi to rekli i oni koji o speleoronjenju ne znaju ništa, ali itekako su dobro upoznali Tasića. Svi kojima je, zahvaljujući svojim vještinama i hrabrosti, zajedno sa solinskim HGSS-om, čiji je član, spasio život. Ili obitelji kojima je nakon stradanja pronašao najbližeg. A ni jednih ni drugih nije bilo malo. I na moru i na kopnu. U HGSS-u je desetljećima, a ronjenjem se bavi gotovo pola stoljeća. Točno 49 godina, iza sebe ima impresivnih oko 5000 zarona.
Zadnja akcija u kojoj je sudjelovao Petronije Tasić bila je ispred Splitskih vrata, kada je katamaran udario u jedrilicu, a on, sa splitskom ispostavom HGSS-a stacioniranom u bazi na Braču, bio angažiran za pronalazak tijela četvero stradalih.
Od ranijih akcija izdvojit ćemo samo dvije, jer za navesti ih sve trebalo bi pisati knjigu, a ne novinski članak.
Prvu iz 2019. godine, kada se po velikom nevremenu i valovima visine tri metra košarom spustio iz helikoptera na olujno more kako bi spasio ribara s koće. Bila je to spasilačka akcija HGSS-a, helikopter je bio transportni MORH-ov, a za ovu, zajedničku akciju spašavanja, ekipa je nagrađena Plavom vrpcom Vjesnika.
I drugu, kada su iz hercegovačkog sela spašavali bebu koja je imala samo nekoliko sati.
Izvlačio je Petronije i tijela iz brzaka na Cetini, tražio i izvlačio ronioce s morskoga dna i iz izvora, spuštao se u more iz helikoptera… Spašavao je i po jamama, kopnu, sudjelovao u zimskim spašavanjima. U svim uvjetima, dakle.
Sve su to rizične akcije, ali Petronije Tasić, rekli smo, ne voli komplimentiranje. Ne voli kad ga se ističe, osobito ne kad ga nazivaju herojem. Svoje spasilačke pothvate će minorizirati, skretati temu, radije će i više pričati o petrinjskim školarcima koje svakoga ljeta od katastrofalnog potresa na Baniji ugošćuje u Milni i u što je danas uključena cijela zajednica ovog malog otočkog mjesta.
No, osim spašavanja života, Petronije Tasić jednako je posvećen i ekološkom spašavanju mora u svojem Ronilačkom centru Draulik u Milni na otoku Braču. Ali ronjenje je bilo prvo.
Već napisati njegove ronilačke kvalifikacije zahtijeva nekoliko redaka.
Instruktor je ronjenja s tri zvjezdice po CMAS-u (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques), SDI/TDI trener instruktor (Scuba Diving International/Technical Diving International), NAUI instruktor (National Association of Underwater Instructors), gorski spasilac u HGSS-u (Hrvatska gorska služba spašavanja) i instruktor KNRM-a (Koninklijke Nederlandse Redding Maatschappij) za spašavanje na otvorenom moru.
Prof. dr. sc. Nadan Petrić iz Hrvatskog društva za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu Split za portal Otvoreno more je sažeo: "Njegovo su znanje i ronilačko iskustvo ogromni, prava zlatna riznica iz koje svi mogu nešto naučiti".
Ipak, Petronije Tasić sasvim je jednostavan čovjek.
Sjedimo s njim u hangaru njegova ronilačkog centra Draulik u Milni na otoku Braču, na samom kraju kompleksa ACI marine, gdje Petronije Tasić ronjenju podučava svakoga tko se želi okušati u dubinama, od djece, najmlađa je dob za ronjenje 14 godina, i onih starijih pa do iskusnih ronilaca i instruktora. Baš takva je grupa, petero instruktora, bila kod Petronija tijekom našeg posjeta. Ovdje imaju i dnevni boravak, kuhinju, veliku prostoriju za edukaciju, druženje…. U središnjoj je prostoriji, okruženoj opremom za ronjenje, uz priručni dnevni boravak i uredski dio, međusobno odijeljeni ribarskom mrežom na kojoj vise tegle s biljkama.
Cijela je prostorija prepuna zelenila, to su biljke koje iz svoga stana u Splitu, dok ljeti radi s Petronijem na Braču, kako ne bi uvenule, ovdje preseli Petronijeva suradnica, Ana Marija Paradinović.
- Po morskim konobama i centrima često vidimo tako obješene ribarske mreže, ukrašene morskim organizmima, ali ja sam željela temu života, a ne da ljude pozivam da vade iz mora i onda imamo mrtvu prirodu - kaže Ana Marija, koja je zajedno s Petronijem i ostalima sudjelovala u akciji pronalaska tijela kod Splitskih vrata.
Oboje se dobro sjećaju te intervencije, ali nerado o njoj i govore.
- Mi iz HGSS-a, ispostave Brač, u akciju smo krenuli na poziv Lučke kapetanije. Zadatak nam je bio prikupljanje tijela koja su plutala uokolo. Četvero ljudi je stradalo. Bili su tu, blizu, ali trebalo ih je pronaći jer plutaju, na razini su mora, ne vide se, treba doći do njih da ih uočite. Sudjelovale su i druge službe, HGSS je bio samo naš, iz ispostave Brač, nas petero. Dok smo mi stigli, struje su odnijele tijela, ali iz poštovanja prema stradalima i njihovim obiteljima, ne želim detaljnije o tome govoriti - kaže za Jutarnji Petronije Tasić.
Sudjelovanje u akcijama spašavanja donijelo je Petroniju Tasiću i splitskom HGSS-u i Plavu vrpcu Vjesnika, nagradu za spašavanje na moru. Bilo je to 2019. godine, s njima je nagrađena i splitska baza helikopterske medicinske službe.
Ovu će akciju i sam izdvojiti kao najzahtjevniju u kojoj je sudjelovao, a nije ni dotaknuo morsku površinu.
- Spašavali smo mornara s ribarske koće, blizu otoka Jabuka. Dobio je srčane smetnje, nevrijeme je bilo toliko jako da se službe nisu mogle probiti do njega. U Milni su me digli helikopterom HRZ-a, trebao im je netko tko nije samo spasilac, nego se, u slučaju spuštanja u more, zna po takvom nevremenu snaći u njemu. Zato sam bio u suhom ronilačkom odijelu, za slučaj da se moram spustiti u more čiji su valovi bili veći od tri metra. No, piloti su bili odlični, na meni je bilo samo dobro procijeniti trenutak kad ću se otkačiti od sajle. Odlučio sam da će to biti kad koća dođe do vrha vala i počne se spuštati, pa da onda padamo zajedno, sustignem je i nema udara. Nevrijeme je bilo veliko, prostor za spuštanje mali, a pritom smo morali paziti da za nešto ne zapnemo, jer zadnji dio koće je bio sav u mrežama i ribolovnim alatima, a prednji je bila kabina. Ostao je taj mali centralni dio koji sam trebao pogoditi, sve to uz silne nalete vjetra, ljuljalo je, valjalo… I pilotu i meni je uspjelo da se u pravom trenutku otkačim sa sajle. Kasnije je bila rutina i mornar je spašen.
Ana Marija sve to pažljivo sluša, vrlo je mirna, tiha i usredotočena. Slavonka je, studij je počela u Zagrebu, na splitskom je Sveučilištu završila ekologiju i zaštitu mora. Živi u Splitu, ljeta provodi u Milni. Ciljano je došla Petroniju na tečaj ronjenja, kaže, jer on je tada surađivao s biolozima sa zagrebačkog PMF-a. I ostala.
Osim što je danas instruktorica ronjenja u Tasićevu centru, Ana Marija vodi i priručni laboratorij za biologiju mora, smješten u prostorijama Centra. Sličnoga nema ni u jednom drugom ronilačkom centru. Služi, kaže nam Ana Marija, u edukativne svrhe, Centar surađuje s Oceanografskim institutom i drugim relevantnim ustanovama.
- Dođu i znanstvenici ponekad odraditi nešto, a što se tiče edukacije, djeca koja dođu k nama, nakon prvog probnog zarona, žele saznati što su to u moru vidjeli. Pokažemo im, a tada prođemo i temu o zaštiti biologije mora. Radimo na toj preventivi zaštite - kaže nam Ana Marija.
- Odlično surađujemo s lokalnom Turističkom zajednicom i s ACI marinom pa svake godine odradimo dvije do tri akcije čišćenja podmorja. Ono se ovdje čisti kontinuirano, još nije potpuno čisto, ali svake je godine sve manje otpada u podmorju, pa takve akcije imaju smisla. Kad ljudi vide što iznesemo, ali i kad zarone, to, vjerujem, mijenja njihovu svijest o važnosti nebacanja baš ničega u more i očuvanju podmorja - kaže.
S Petronijem Tasićem radi dugi niz godina.
On je u Dalmaciju stigao 1975. godine iz Niša, gdje je rođen, bilo mu je tada 15 godina.
- Tu sam se školovao i ostao. Tri sam godine polazio vojnu školu, a onda su me iz nje izbacili, vratio se u Niš, završio smjer za održavanje kompjutora u prvoj generaciji pa se vratio u Hrvatsku, u Split, i otvorio svoju firmu. Roniti sam počeo 1979. godine, a ovaj sam ronilački centar otvorio prije 20 godina. Speleoronjenjem i ronjenjem na nadmorskim visinama sam se počeo baviti davno, kad se nije puno ljudi time bavilo. Odavno ronim i u brzim, divljim vodama, ispod leda… Danas se time bave i drugi ronioci, ni u čemu nisam jedini, možda sam jedan od rijetkih, recimo u ronjenju u divljim vodama, ali ima nas više - kaže nam Petronije Tasić.
Prisjetit će se i svoje prve akcije spašavanja.
- Prva akcija u kojoj sam sudjelovao, kad je i počelo s GSS-om, 2001. godine, bila je izvlačenje raftera koji se utopio u Cetini, u brzacima Oblačnik, oko pet kilometara od Radmanovih mlinica kod Omiša. Bili su na tečaju za instruktore raftinga, raft se prevrnuo, svi su, osim njega, isplivali, trebalo je pronaći tijelo. Ronio sam cijelo poslijepodne, to su male dubine pa se može dugo roniti, ali izuzetno je zahtjevno, struje su izuzetno jake. Pronašao sam ga, tijelo je bilo zavučeno ispod stijena. Struja je bila toliko jaka da, kad smo zakačili tijelo, nismo mogli izvući stradaloga, popucali su karabineri koji drže dvije tone. Uspjeli smo to tek smanjenim tokom rijeke, njezinim pregrađivanjem. Sve je to bilo dosta zahtjevno, osiguravali su me kolege iz GSS-a - prisjeća se Petronije.
Sve su akcije u kojima je sudjelovao po nečemu bile specifične, ali jedna mu se, zbog aktera koje su spašavali, osobito urezala u sjećanje.
- Dijete se kod kuće rodilo u Hercegovini, odmah tu uz granicu s Hrvatskom, sve je bilo zameteno visokim snijegom i trebalo ga je prebaciti do prve bolnice. Do kuće se moglo doći jedino preko planine, mi smo, HGSS, prešli, došli do kuće i vidjeli da se promet preko graničnog prijelaza normalno odvija. Pa smo odlučili dovesti traktore, kakvu god tešku mehanizaciju, i raskrčiti put da se probijemo do prijelaza. Jer tako malu bebu, rođenu samo nekoliko sati ranije, nismo vični spašavati. Spašavamo ljude iz raznih situacija, ali nitko nas nije naučio spašavati tako malo dijete s majkom. Pronašli smo što smo tražili i probila se cesta. Sve je završilo sretno - zaključuje Petronije Tasić.
Što god da priča, ništa mu neće tako ozariti lice kao priča o petrinjskim školarcima koje svakoga ljeta od katastrofalnog potresa na Baniji 2020. godine ugošćuje u Milni. Dođe njih dvadesetak i za osam dana, osim što se dobro provedu, puno toga i nauče. Odlaze na izlete, planinare, na licu mjesta uče o povijesti, klešu brački kamen, u Muzeju ulja uče o proizvodnji maslinova ulja… U goste ih prima i splitski HGSS.
Brački ih ugostitelji svakoga dana u drugom restoranu časte kasnim ručkom.
I za male je Petrinjce, jednako kao i za unesrećene koje je spasio ili za obitelji onih čija je tijela pronašao, Petronije Tasić veliki heroj.
