Počelo je, istražuje se koliko kamenica ima u Jadranu. Divljih, naravno. O tome koliko ih ima u našem moru ne zna se gotovo ništa, pa su stručnjaci splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo dobili sredstva Hrvatske zaklade za znanost i pokrenuli POPOyster projekt kako bi istražili potencijal i perspektivu obnove europske plosnate kamenice. Zato su pozvali sve one koji vrijeme provode na moru, ronioce, ribare i plivače, da im jave lokacije na kojima su vidjeli ove školjkaše.
Tome su prethodila istraživanja koja su pokazala da nas nije zaobišlo ono što se događa na drugim mjestima, govori nam biologinja splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo Daria Ezgeta Balić.
- Na nekim područjima gdje je nekad vrsta bila izrazito brojna, danas se smanjuje, a negdje je gotovo i nema. Međutim, rekla bih da situacija ipak nije potpuno crna. Mi smo zasad obuhvatili relativno malo područje sjevernog Jadrana, pa želim vjerovati da još postoje gusta naselja ove vrste i upravo smo zato u okviru projekta pokrenuli inicijativu građanske znanosti putem koje pozivamo sve one koji često borave na moru i u moru da nam dojave lokacije na kojima vide kamenice, bilo da je riječ o manjim populacijama ili područjima veće brojnosti - naglašava Daria i pojašnjava da nakon dojava nemaju namjeru javno objaviti mjesta na kojima znaju da školjkaša ima, nego na tim lokacijama izvesti detaljna istraživanja. Ako naiđu na greben kamenica, pokušat će ga zaštititi.
- Mislim da je ovo odličan trenutak za ovakvu inicijativu jer Hrvatska trenutačno ima obvezu izrade nacionalnog plana za obnovu prirode, a morsko dno prekriveno školjkašima jedno je od staništa koja su uključena u taj plan. Ako danas nešto prepoznamo i uspijemo zaštititi, to je jednostavnije, bolje i ekološki i ekonomski isplativije nego prolaziti cijeli proces obnove. Drugim riječima, pokušajmo zaštititi ono što već imamo kako bismo što manje morali obnavljati - ističe.
Ideja je nastala prije osam godina kada je s kolegama provodila projekt u kojem su proučavali interakcije između naše europske plosnate kamenice Ostrea edulis i pacifičke kamenice Magallana gigas. Potonja se vrsta, naime, proširila sjevernim Jadranom duž zapadne obale Istre. Kroz taj, kao i druge stručne projekte stručnjaci su shvatili da se stanje naše kamenice u sjevernom Jadranu mijenja. U trenutku kada većina Europe ulaže velike napore u obnovu prirodnih staništa europske plosnate kamenice, činilo im se da smo mi sretnici jer je i dalje rasprostranjena duž Jadrana.
- Ako gledamo na razini Europe, rekla bih da je stanje zabrinjavajuće jer se u nekim dijelovima smatra funkcionalno izumrlom. Da se vratimo u prošlost, tijekom 1960-ih i 1970-ih godina dvije parazitske bolesti, bonamioza i marteilioza, desetkovale su europsku plosnatu kamenicu, slično kao što se proteklih godina događa s plemenitom periskom, samo što su tada u pitanju bili drugi patogeni. Kako bi se nadoknadili ekonomski gubici diljem Europe, u uzgoj je uvedena pacifička kamenica jer je bila otporna na te bolesti. Osim toga, ove su školjke bili prekomjerno izlovljavali, što je dodatno utjecalo na smanjenje njihovih populacija - naglašava Daria.
Pojašnjava da smo u Jadranu ipak imali sreće. Unatoč smrtnosti zbog parazitskih bolesti, ovi školjkaši ipak nisu potpuno nestali. Situacija je svakako bolja nego u slučaju periski. Međutim danas, kao i u drugim dijelovima Europe, osim bolesti imamo i utjecaj ribarstva te klimatskih promjena. Sve to može negativno djelovati na populacije kamenica u prirodi.
- Stabilnost populacije ne ugrožavaju samo paraziti. Tijekom našeg istraživanja uočili smo da se u određenom broju ženki raspada oocit prije razdoblja mrijesta, odnosno prije otpuštanja jajnih stanica koje prethodi fertilizaciji. Iako još ne znamo uzrok, poznata je posljedica, a to je slabiji reproduktivni potencijal - pojašnjava Daria.
Ona je svjesna da je zaštita i obnova kamenica dug proces. No, ističe, svaka intervencija u okoliš mora biti promišljena. Obnova neke vrste ne smije se voditi onom "hajde, sad ćemo nešto negdje ubaciti pa ćemo vidjeti što će ispasti". Zbog toga je potrebno mnogo istraživanja, određivanje područja obnove, potom metoda obnove, pilot-projekt...
- Na prvi pogled sve izgleda prilično jednostavno, međutim nije tako. Postoji niz protokola, praksi i pravila. Postoji i organizacija stručnjaka okupljenih u NORA-i (Native Oyster Restoration Alliance), koja svakodnevno istražuje i daje preporuke kako bi se takve aktivnosti što uspješnije provodile - dodaje.
Pojašnjava da kamenica ima vrlo zanimljiv reproduktivni ciklus koji se razlikuje od većine drugih školjkaša. Ona je hermafrodit, što znači da mijenja spol; jednu sezonu može se razmnožavati kao ženka, a drugu kao mužjak. U sezoni kada se razmnožava kao ženka, u unutrašnjost ljušture ispušta zrele jajne stanice i ondje ih zadržava. Jedinke koje se te sezone razmnožavaju kao mužjaci ispuštaju svoje spolne produkte u morski okoliš. Budući da se kamenica hrani filtracijom vode, kroz taj proces u plaštanu šupljinu, osim planktona kojim se hrani, usisava i spermije mužjaka, pa se tako u unutrašnjosti školjke obavlja oplodnja.
- Kamenice "čuvaju" svoje mlade desetak dana, nakon čega ih ispuštaju u okoliš, gdje ličinke dalje rastu te se u određenom trenutku pričvršćuju na odgovarajuću podlogu na kojoj se nastavljaju razvijati. To je jedan od ključnih trenutaka u razvoju školjke jer tada je potrebno da je prisutna podloga na koju će se ta malena kamenica uhvatiti. Za razliku od, recimo, dagnje, koja se nitima može mnogo puta hvatati jer ih stalno proizvodi, kamenica ima tzv. cementnu žlijezdu koja samo jedan kratki dio vremena ima mogućnost lučenja tvari koja je slična cementu, te se njome hvata na podlogu. To znači da kamenica, otkad se prihvati, u prirodi stoji pričvršćena na ono na što se kao "beba kamenica" uhvatila. Zato je ključno u tom trenutku da ima podlogu na koju se može uhvatiti, a u prirodi to su često i ljušture drugih školjkaša - objašnjava znanstvenica i dodaje kako je kamenica, kao i svaki školjkaš, važna jer filtrira more. Kad na jednom mjestu imamo mnogo kamenica, posljedica toga je veća prozirnost mora. Osim toga, gusta naselja, takozvani grebeni kamenica, područja su velike bioraznolikosti jer, osim što se brojne vrste naseljavaju na njima, mnogim organizmima služe kao sklonište, područje za odlaganje jaja tijekom mrijesta i slično. Tako kamenice značajno pridonose zdravlju morskog ekosustava. Vrijeme obnove populacije? Ovisi o cijelom nizu faktora.
- Kada bi svi uvjeti bili idealni i kada bi svaki korak prolazio bez problema, rekla bih, možda i malo subjektivno, uzimajući u obzir životni vijek ove vrste, da bismo prve pozitivne pomake mogli vidjeti nakon četiri do pet godina. Međutim, za potpunu obnovu populacije potrebno je znatno više vremena - naglašava znanstvenica koja smatra da je suradnja s uzgajivačima, ribarima i lokalnom zajednicom jako važna. Uz edukaciju, važna su razmjena znanja i iskustava.
- Postoje sjajni primjeri takve suradnje. Meni je osobno najpoznatiji projekt obnove kamenica onaj u New Yorku, doduše ne naše vrste kamenice, koji okuplja sve dionike, od znanstvenika koji provode istraživanja, škola koje sudjeluju u edukativnim aktivnostima i pomažu u monitoringu uspješnosti obnove, restorana koji prikupljaju ljušture kamenica koje se kasnije koriste za izradu podloga za prihvat, ribara pa do svih zainteresiranih građana koji se na različite načine uključuju u projekt. Mislim da je takav pristup ključan jer nije poanta samo pokazati da se nešto radi, nego uključiti sve dionike kako bi takva aktivnost postala "svima zajednička". Tada se svi vesele uspjehu takvih aktivnosti i djeluju kao zajednica - dodaje Daria.
Nije to jedini projekt, ima ih još nekoliko. Među njima je i Oyster Heaven, koji građanima daje mogućnost da "posvojite" maleni greben, odnosno doniraju sredstva za obnovu. Tko zna, možda i mi u budućnosti pokrenemo neki sličan projekt.
- Kod nas smo tek u začetku ovakvih ideja, ali na njima se radi i nadam se da ću vam za nekoliko godina moći reći da imamo i neki sličan projekt u Hrvatskoj - zaključuje Daria Ezgeta Balić.
