Kad se videoigre ponašaju kao epovi, moraju ponuditi i način da ih pratimo

Videoigre traže značajan vremenski i kognitivni angažman. Popularne igre iz glavne struje nerijetko traju oko 50 sati, a ima i onih koje traju debelo preko 100 sati. Primjerice, akcijski RPG “Elden Ring” Hidetake Miyazakija iz 2022. prvi sam put završio nakon više od 200 sati igranja, s tim da - igru je potrebno odigrati više puta da bi se prikupili svi trofeji, tj. nagrade za postignuća u igri. Kad je proširena dodatkom “Shadow of the Erdtree”, odigrao sam je ponovno i mislim da se moje vrijeme provedeno u igri popelo iznad 400 sati. Istina, igre koje traju 100 i više sati nisu česta pojava, ali ima ih. Češće su one koje traju oko 50.

Usporedbe radi, da biste pročitali roman “Rat i mir” Lava Nikolajeviča Tolstoja, trebat će vam otprilike 40 sati. Ako čitate brže – 400 riječi u minuti za razliku od prosječnih 250 – možete ga svladati za otprilike 25 sati. Trilogija “Gospodar prstenova” Petera Jacksona i njezinih nešto više od devet sati više ne izgledaju kao toliko velik zalogaj, zar ne? Sati koje igrači ulažu u igranje “naporniji” su od onih koje bibliofil i filmofili ulažu u knjige i filmove zato što oni tijekom igranja moraju pritiskati tipke na raznim upravljačima, tipkovnicama, miševima, mobitelima i tabletima te donositi desetke i stotine odluka. Naime, za razliku od knjiga i filmova, koji u svom finalnom obliku dođu pred čitatelje i gledatelje, igre pred igrače dođu “nedovršene”, tj. konačni oblik poprime tek nakon što igrač uđe u komunikaciju sa sadržajem koji su dizajneri pripremili. Neke su igre jednostavnije, a neke kompleksnije, no sve imaju interaktivnu komponentu kojom igrači moraju ovladati da bi ih završili.

Dok su na početku bile uglavnom mehanički izazovi, testovi percepcije i reakcija, igre su u proteklih tridesetak godina izrasle u potentan i kompleksan pripovjedački medij. Pored toga što u glavi moraju držati sve njihove mehaničke zahtjeve, igrači moraju pamtiti i informacije o radnji, kojih nerijetko ima podosta. Scenaristi videoigara, čini se, trajanje su protumačili kao priliku da pred igrače istresu apsolutno sve svoje ideje. Upravo je to najveći problem s kojim se susreću gejmeri koji ne mogu ili ne žele sve svoje slobodno vrijeme potrošiti na igranje. Naprosto je nemoguće sve te informacije držati u glavi.

Međutim, neki studiji za razvoj videoigara toga su postali svjesni te su u svoje igre ubacili sažetke priče koji se sami nadograđuju kako igrači napreduju. Također, neke igre sadrže i biografije likova koje se ažuriraju kako igrači napreduju. Takva pomoć dobro dođe, pogotovo kada su priče kompleksne poput one u akcijskoj avanturi “Stellar Blade” Kim Hyung-taea. Prije svake sesije odvojio sam desetak minuta da se podsjetim svega što sam vidio i čuo, i to mi je pomoglo da igru bolje shvatim i u njoj više uživam. Ovu opciju trebale bi imati sve igre s iole složenom pričom.