Tijekom nedavnog poslovnog puta u Madrid, dok sam manično pregledavao kartu strogog centra grada kako se ne bih izgubio dok sam tražio interesantne sadržaje – iako posjedovanje karte i dezorijentacija ne idu zajedno, ali moja je plašljiva priroda nekad jača od pameti – bogovi videoigara, koji su me s neba gledali i jamačno negodovali zbog moje neodlučnosti, odlučili su mi pomoći. Svojom su me “nevidljivom” rukom uputili na Trg Callao, u Ulicu Postigo de San Martina 8, u OXO Muzej videoigara.
Otvoren krajem 2024., muzej se proteže na tri kata (treći je bio zatvoren zbog pripreme izložbe o vezi Lego kocaka i igara) i na pristupačan i detaljan način pripovijeda povijesti videoigara, od njihovih ranih početaka 1950-ih godina do danas. Kad kažem danas, ne pretjerujem, jer se u muzeju mogao igrati “Hollow Knight: Silksong”, igra studija Team Cherry koja je izašla 4. rujna ove godine. U desetak većih prostorija muzeja nalaze se praktički sve platforme na kojima su se videoigre mogle igrati. Fascinantno je bilo vidjeti koliko je medij napredovao od 1972. i Magnavoxova Odysseya – prve komercijalne konzole koju je dizajnirala grupa stručnjaka predvođena Ralphom Baerom, ocem videoigara.
S obzirom na to da sam igre otkrio tijekom 1990-ih godina, nostalgija me apsolutno preplavila kada sam vidio Game Boy (1990.), Sega Genesis (1990.) i Super Nintendo Entertainment System (1992.) – konzole koje su mi kao dječarcu omogućile da makar privremeno napustim rodni Osijek i otputujem u nepoznate digitalne svjetove. Većina konzola koje su izložene u muzeju mogu se isprobati, što je vjerojatno najveća vrijednost muzeja. Kad sam stigao do PlayStationa 2 i vidio da pokreće jednu od igara iz kultnog serijala PES – simulacije nogometa Pro Evolution Soccer – morao sam zastati i odigrati nekoliko minuta. Međutim, više od toga obradovala me činjenica da je muzej videoigrama pristupio ozbiljno i studiozno, kao ozbiljnom umjetničkom pothvatu koji jesu, a ne kakvom kuriozitetu ili tek pukoj zabavi. Drugim riječima, ne tretira ih kao “igrice”.
Nakon što sam se na prvoj etaži podsjetio dijelova povijesti igara s kojima sam bio upoznat te naučio i nešto novo, na drugoj sam etaži isprobao par jednostavnih, više do-it-yourself igara koje pokazuju da je medij zaista mnogostruk i raznovrstan. Nije sve u raskošnim slikama i kompliciranim kontrolerima. Ima nešto (a zapravo sve!) i u veselju koje igrač osjeća za vrijeme igre. Izašao sam iz muzeja kroz suvenirnicu, kupio par drangulija i zahvalio se bogovima na prelijepom daru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....