Akcijska avantura "Death Stranding 2: On the Beach" Hidea Kojime, nastavak "Death Strandinga" iz 2019., mehanički je dotjerana, vizualno raskošna, ideološki jasno artikulirana, ali pripovjedački razvučena i nespretna. Iako je u mnogočemu tek nadgradnja prethodnika, nova igra renomiranog autora serijala "Metal Gear Solid" i dalje je originalnija od velike većine žanrovski sličnih joj naslova iz glavne struje. Još važnije, Kojima njome prkosi industriji koja je u zadnje vrijeme gotovo pa isključivo fokusirana na podmuklo izvlačenje novca iz novčanika.
Najteža trauma
Radnja "Death Strandinga 2" odvija se 11 mjeseci nakon događaja iz prve igre. Kad su dostavljač Sam Porter Bridges (igra ga Norman Reedus) i njegovi suradnici iz državne agencije Bridges pomoću komunikacijske mreže Chiral ponovno ujedinili Sjedinjene Američke Gradove - postapokaliptičnu fiktivnu inačicu Amerike u kojoj se odvija radnja "Death Strandinga" - Bridges je prestao poslovati, a dostavljačke je poslove počeo obavljati Automatizirani sustav za pomoć dostavljačima (APAS 4000), odnosno roboti.
Međutim, budući da oni mogu djelovati samo na područjima povezanima na Chiral, dostavljači i dalje imaju ponešto posla. Iako je koncem "Death Strandinga" izbjegnuto uništenje čovječanstva, svijet je još uvijek opasno mjesto. BT-ovi, bića na pola puta između života i smrti, postali su snažniji, a neki su stekli i sposobnost viđenja. Prirodne katastrofe sve su češće, a lopovi i naoružani teroristi maltretiraju ljude.
Sam i njegova kći po srcu Lou skrasili su se u zabačenom dijelu SAG-a nadomak Meksika. On radi kao samostalni dostavljač i ništa ne želi imati s američkim vlastima s kojima je nekoć surađivao. Jednog ga dana iznenada posjeti nekadašnja saveznica Fragile (Léa Seydoux). Ona je poslije reintegracije SAG-a i ulaska robota u dostavljački biznis raspustila svoju staru kurirsku tvrtku Fragile Express te osnovala novu, Drawbridge, koja dostavlja robu u slabo opskrbljena područja. SAG je Drawbridgu povjerio zadatak spajanja Meksika na Chiral, a Fragile od Sama zatraži da aktivira komunikacijske terminale koji se nalaze u napuštenim Bridgesovim objektima. Sam pristane - ali samo pod uvjetom da Lou i on dobiju pomilovanje od SAG-a te zato što će dobiti priliku obići laboratorij u kojem radi njegov najbolji prijatelj Deadman (modeliran je prema redatelju Guillermu del Toru, a glas mu daje Jesse Corti). Dok je Sam na terenu, Fragile će pričuvati Lou.
Nakon što se probije do Deadmanova laboratorija, Sam putem snimke koju mu je ovaj ostavio dozna da su se na jugu Meksika pojavila tajanstvena nadnaravna vrata koja vode do Australije. Deadman mu otkrije i neke nove informacije o Lou, ali i da je umro i pošao na svoju Plažu - prag između života i onostranog. Potom mu dade poklon za Lou, pozdravi ga i Sam pođe svome domu. Kad mu se približi, otkrije da su nepoznati naoružani napadači u crvenom napali Fragile i Lou. Fragile je dala sve od sebe da zaštiti Lou, ali nije uspjela i napadači su je ubili. Smrt kćeri po srcu slomi Sama. Vidjevši koliko mu je teško i želeći mu pomoći da ponovno pronađe smisao u životu, Fragile mu ponudi posao spajanja Australije na Chiral, da za nju napravi ono što je napravio za Ameriku. Sam pristane te se pridruži posadi Drawbridgeova plovila DHV Magellan i zajedno s njom otputuje u Australiju.
Solidarnost
"Death Stranding 2: On the Beach" tematski je bogata svaštara u kojoj se Hideo Kojima, kao i u svojim prethodnim igrama, dotaknuo i intimnih i globalnih pitanja. Po njemu, nema koristi od prepuštanja tuzi, čak i u slučaju gubitka djeteta, jedne od najvećih trauma koja može snaći nekog roditelja. "Death Stranding 2" nedvosmisleno kaže da se tuga može prevladati ako se osoba posveti pomaganju drugima. Drugim riječima: prazno se srce može ponovno napuniti smislom i srećom. Kojima solidarnost vidi kao jednu od najviših ljudskih vrijednosti, a možda čak i kao najvišu.
U "DS- u 2", kao i prije u "DS-u", snažno zagovara udruživanje i protivi se izolacionizmu. On drži da čovjek mora biti mobilan, putovati, promijeniti svoju sredinu kako bi ostao čovjek. Iako je "Death Stranding" izašao prije pandemije koronavirusa, danas ga se smatra amblematskim pandemijskim djelom jer je precizno ilustrirao koliko je naše postojanje besmisleno bez kretanja i topline koju možemo izraziti i jednostavnim dodirima i dobrim djelima. Diptih "Death Stranding" i "Death Stranding 2: On the Beach" posveta je empatiji - vrijednosti koje nam danas nedostaje.
Kojima je "DS 2" protkao i drugim humanističkim idejama, ponajprije onom da tehnologija treba služiti čovjeku, a ne obrnuto. Igrač na raspolaganju ima cijeli arsenal više ili manje futurističkih alata koji mu olakšavaju dostavljanje raznih potrepština potrebitima - od mreže sajli i teretnih magnetskih transportera za brzo svladavanje negostoljubivih područja, preko dostavnih vozila na četiri i tri kotača te plutajućih kolica za robu, do egzoskeleta, modula za rasterećenje tereta koji se pričvršćuju za Samov ruksak, i skenera. Kojima je u tom smislu izraziti tehnofil i potiče igračevu snalažljivost.
Istodobno, japanski autor u "DS-u 2" snažno istupa protiv tehnologija koje bi čovjeka lišile njegove tjelesnosti i smrtnosti. Sam i njegovi saveznici aktivno se bore protiv pokušaja moćnika da digitalizaciju svakodnevice dovedu do krajnjih granica - da čovjekovu svijest odvoje od njegova tijela i pretvore je u niz "nula" i "jedinica" koje bi živjele beskonačno. Neuvijena je to kritika kojekakvih metaverzuma koji izlaze iz rizičnim kapitalom financiranih tvornica tehnokratskih proroka. Kojima smatra da su takvi toliko okrutni i bešćutni da bi čak preorali i grobove ako bi ih to dovelo bliže njihovu cilju.
"Death Stranding 2" jasno podržava i ideju autonomije ženskog tijela te staje u obranu ranjivih populacija, ponajprije onih s poluperiferije koje elite eksploatiraju. Konkretno, njima se u "DS-u 2" trguje, što je najteži oblik dehumanizacije.
Kojimin rukopis
Kojima je i u najnovijoj igri ostao dosljedan osebujnom estetskom izrazu koji razvija već više od 25 godina. U izlaganju se uglavnom oslanja na jezik filma, što može frustrirati igrače jer ih nerijetko svodi na promatrače. Prijelazi između igračkih segmenata i neinteraktivnih filmskih sekvenci nisu ni suptilni, ni neprimjetni. Njegov smisao za humor prilično je otkačen i često tonski neusklađen s ozbiljnošću tema kojima se bavi. Nerijetko zna biti melodramatičan i didaktičan, a njegovi nekoć revolucionarni eksperimenti s formom danas djeluju tek dopadljivi, ali neelegantni. Igrači koji nisu spremni prepustiti se putovanju na koje ih Kojima u Death Strandingu 2 želi povesti, ali zaista cijelom putovanju - koje uključuje razgovore s lutkama s dušom, žanrovske ekshibicije, tučnjavu s pizzaiolom, nategnute i nagle preokrete te brojne poduže, ali ovaj put jezgrovitije neinteraktivne sekvence u kojima eksplicitno iznosi svoje teze - trebaju je naprosto zaobići. "DS 2" nije igra za široku publiku jer je, kao i druge Kojimine igre, simpatično čudna.
Japanski autor igara, kao ni njegovi kolege redatelji i dizajneri, još uvijek nisu pronašli profinjen način prenošenja velikog broja korisnih, ali suhoparnih informacija. Dio njih igraču prenosi putem dijaloga s neigrivim likovima, a dio je smjestio u digitalni arhiv u glavnom izborniku. Iskusni igrači, a pogotovo oni koji su odigrali "DS", vrlo će se brzo snaći i u "DS-u 2", pa neće često posezati za arhivom. Međutim, njegova prava vrijednost leži u tome što bilježi sve važne događaje tijekom igranja. Ako između dvije igračke sesije prođe više dana, igrač ga može otvoriti i podsjetiti se što je dosad napravio i koji su se važni događaji zbili. Kako "DS 2" nije uvijek razumljivo štivo - "DS" imao je slične probleme - objašnjenja pojedinih obrata unutar obrata ponekad su dobrodošla. Sve u svemu, dobro je što arhiv postoji, a posebno će dobro doći zaboravnima.
(Pre)lagani zadaci
Zadaci u "Death Strandingu 2" uglavnom su lakši od onih koji su se morali obaviti u njegovu prethodniku (i jednu i drugu igru igrao sam na "normalnoj" težini). Unatoč tome, svejedno traže pažljivo planiranje, snalažljivost i okretnost. Prepreke poput strmih planina, brežuljaka s oštrim stijenama, širokih rijeka i gustih šuma mogu se bez većih problema svladati pomoću najosnovnijih alata poput ljestava i konopa, a kasnije pomoću mostova ili potentnog kombija i tricikla. Skener na Samovom lijevom ramenu znatno olakšava svladavanje terena. Ako igrač zapne u snježnoj mećavi, pješčanoj oluji ili pljusku s grmljavinom, mora samo pritisnuti L1 i otvorit će mu se put k cilju.
Glavninu pošiljaka koje Sam mora dostaviti čine sirovine i razne potrepštine iz spektra ljudske djelatnosti, no tu je i manji broj njih koje od igrača traže velik oprez. Dobra priprema u velikoj većini slučajeva vodi do bezbolnih dostava. Kao i u "DS-u", igrači si mogu međusobno pomagati tako što će od sirovina koje skupljaju graditi infrastrukturu koja će im pomoći da budu efikasniji. Veliko je zadovoljstvo kada drugi igrači pohvale vaše objekte.
Sukobi u "DS-u 2" uglavnom se svode na borbe protiv asocijalnih i destruktivnih elemenata, što ljudskih, što mehaničkih, a tu su naravno i nadnaravni neprijatelji, no dojma sam da su ovaj put kudikamo manja prijetnja nego što su to bili u "DS-u". Obračuni s naoružanim banditima i teroristima mogu biti ili igre mačke i miša ili akcijskih spektakli. Kojimin je smisao za mizanscenu u tim situacijama nenadmašan, a pucačke su mehanike ispolirane i teže realističnosti. Igrač okršaje s nasilnicima može riješiti na nesmrtonosan ili smrtonosan način. Budući da je Kojima zakleti pacifist, posezanje za smrtonosnom silom ne čini se prikladnim i treba je pod svaku cijenu izbjegavati. Suočit će se igrač nekoliko puta i s neprijateljima koji su višestruko veći od njega, no ti su srazovi, premda fantastično režirani, više nalik zagonetkama, a manje klasična odmjeravanja snaga kao što je to slučaj u drugim akcijskim igrama.
Premda se moderni diskurs o videoigrama često zna vrtjeti oko pitanja težine - dadiljanja igrača, izbjegavanja negativnih emocija koje se vežu uz neuspjeh te neumjerenog i nekritičkog slavljenja zahtjevnih igara - poanta "Death Strandinga 2" zapravo ne leži u težini zadataka. Poanta je u kreativnosti rješenja, doživljavanju različitih ambijenata, uživanju u ljepoti prirode te sreći koju donesete ljudima koji o vama ovise. To možda najbolje ilustrira činjenica da Kojima igraču, kada ne uspije nadjačati "bossove", jednostavno ponudi opciju da se "pravi da je pobijedio" - i nastavi dalje.
Vizualna i glumačka raskoš
Zahvaljujući moćnom pokretaču Decima studija Guerrilla Games (serijali "Horizon" i "Killzone") te kreativnim umjetnicima iz Kojima Productionsa, "Death Stranding 2" izgleda iznimno dojmljivo. Ljudi su besprijekorno animirani, dok su predmeti i mehanizacija, čiji je dizajn potpisao legendarni Yōji Shinkawa kao umjetnički direktor te dizajner likova i mehanizacije, maštovito osmišljeni. Ambijenti su detaljni i životni - djeluju autentično i prirodno.
Glumačka postava predvođena odmjerenim Normanom Reedusom, izražajnom Léom Seydoux i prikladno teatralnim Troyem Bakerom (ponovno igra terorista Higgsa) pružila je uglavnom uvjerljive izvedbe, pogotovo Seydoux, koja je sposobnoj liderici tvrtke Drawbridge dala izraženu ranjivost i toplinu. Solidni su bili i Jonathan Roumie kao muška lutka Dollman (modelirana je prema redatelju Fatihu Akinu), Shioli Kutsuna kao članica Drawbridgea Rainy, Elle Fanning kao tajanstvena i moćna djevojka bez pamćenja Tomorrow te Luca Marinelli kao fantomski vojnik Neil Vana. Korektan je i Marty Rhone kao pilot DHV Magellana Tarman (modeliran je prema redatelju Georgeu Milleru). Kojima je ponovno u igru ubacio niz poznatih lica, no njihov identitet prepuštam igračima da otkriju sami.
Kojima je iskren i osjetljiv umjetnik, uvjeren da je mijenjanje svijeta nabolje poslanje svakog autora. Otkačen i jedinstven, rijetko tko u svijetu videoigara pristupa stvarnosti kao on. Ne boji se biti luckast, melodramatičan ili ozbiljan, a istovremeno otvoreno napada strukture moći koje oblikuju naš svijet. Sve njegove igre poput ogledala reflektiraju stvarnost u kojoj živimo: serijal "Metal Gear Solid" progovara o besmislu rata, dok diptih "Death Stranding" istražuje otuđenje koje je donijela tehnologija. Kojima nas podsjeća na ono što nas doista čini ljudima - smisao života: kretanje i povezivanje. Upravo oko toga sagradio je "Death Stranding", kako pripovjedački, tako i mehanički. "Death Stranding 2" nije toliko radikalan kao prvi dio, ali njegov vapaj i dalje odjekuje: svijet se nije promijenio, štoviše, možda je i gore. A suosjećanje se gradi djelima - igranje ove igre može biti jedan od rijetkih lijekova za suvremenog čovjeka.
Primjerak igre "Death Stranding 2: On the Beach" redakciji Jutarnjeg lista ustupila je tvrtka Sony Interactive Entertainment isključivo u svrhu izrade ove kritike.