Vladetina 3, 11. kat, stan 33. Tašmajdan, Beograd. Prezime: Dedić. Ime: Milutin. Mjesecima smo dogovarali moj posjet. Tamo još od Arsenove smrti ovog ljeta. Milutin je par puta odgodio, govorio je da je pun obveza i da nikako ne može stići, ali da bi volio da dođem kod njega. Na kraju smo dogovorili termin. Javio mi je svoju adresu i rekao da me očekuje u 10 ujutro. “I nemoj kasniti, molim te, imam hrpu obaveza”, upozoravajuće mi je rekao.
Gajba ima oko 20 kvadrata. Dvadeset i pet maksimalno. U manjem stanu nikad nisam bio. Sve je zbijeno: stol s laptopom odmah kraj ulaznih vrata, krevet pa stolić i dva stolca za objed na kojem se nalaze i kistovi, mala kuhinja. Onda gomila knjiga, hrpa školjaka, minerala i raznih antikvitetnih predmeta po policama, zidovi prekriveni slikama: srpski manastiri, vodenice, portreti, jedan ženski akt kraj njegovog lika, Šibenik, Šibenik, Šibenik... Poviše kreveta je na zidu naslikao najstariji prikaz Šibenika, što je zbog veličine motiv koji dominira dojmljivošću. Nema prostora za više od par koraka, sve je stisnuto kao u kabini broda, a i svaki okret činiš usporeno i oprezno, da nešto ne zakačiš, oboriš i polomiš. Ali sve ipak savršeno uredno. Prašina pobrisana, sve je oprano i posloženo. Samo malo nemara u takvoj skučenosti ostavilo bi dojam neurednosti i kaosa. Prozračno je, prozori su preko cijelog zida, a pogled puca preko Dunava pa sve tamo do Pančeva. To je jazbina Milutina Dedića, slikara, putopisca, novinara, enfant terriblea, velikog zavodnika, Arsenovog neukrotivog starijeg brata, posljednjeg boema starog Beograda. Tu se skrasio nakon tri skončana braka, da živi onako kako je živio cijelog života i da nikog ne remeti tom svojom stilskom dosljednošću.
Glas Arsenove boje
Goropadan je, a u tom stančiću djeluje i još goropadniji. U licu ima sličnosti s Arsenom, no crte su mu grube za razliku od Arsenovih koje su uvijek bile nježne. I glas mu dok priča ponekad ima Arsenovu boju, ali onda ode u dubinu koju je desetljećima brazdio vinom i rakijom. Kaže da je smanjio na pola litre rakije dnevno, ali da ga doktor zbog srca sili da ne pije pa će morati smanjiti na kvarat. Dok priča miješa ekavicu i ikavicu. Ne mislim da tako stalno priča dok je u Beogradu, vjerojatno mu je moj dalmatinski, koji sam forsirao dok sam bio s njim, instinktivno izvlačio njegov. Akcent mu je međutim stalno šibenski. Kao Šibenčanin ga prepoznajem: razlikuje se od splitskog i totalno je drukčiji od zadarskog koji ima melodični vlaški prizvuk.
Pokazivao mi je gomilu svojih crteža, portreta i tekstova koje je ispisivao rukom. “Pa neću ih ispisivati nogom”, važno mi je dobacio kad je vidio moju zapanjujuću reakciju pred impozantnom gomilom, pedantno složenom i ukoričenom. To su stranice koje je gotovo svakodnevno ispisivao i iscrtavao. Kaže da u toj gomili ima 12 tisuća ispisanih stranica, a na njima između četiri i pet tisuća portreta! Uz to je pisao za Večernje novosti, u Diners club magazinu, još uvijek radi za RTS, radio je još za niz kulturnih magazina. Kao brodski slikar ratne mornarice s pitomcima Vojno pomorske akademije plovio je njihovim školskim brodom Jadran. Tu je radio poetske zapise, crtao portrete i brodove. Putovao je po svijetu i napisao gomilu putopisa. Obišao je 150 zemalja. Sve je to uredno posloženo u njegovom stančiću od dvadeset i nešto kvadrata na Tašmajdanu.
Unuci i sinovi
Osamdeset mu je godina. Tri je godine stariji od Arsena. Ima dva sina, Luku, koji je također slikar, i Filipa, koji je montažer. Luka mu je dao dva unuka: Relju i Ignjata. Kao pravi djed pokazuje mi fotografije dvojice unuka i hvali ih kao prave momke.
“Hoćeš marendat?”
“Hvala, već sam marenda.”
“I bolje, ionako nemam ništa.”
“A oćemo po rakiju?”
“To bi mogli.”
“Ustvari, ajmo malo pričekat pa ćemo poslije, maloprije sam popio tabletu.”
Onda je Milutin otvorio svoja sjećanja i utonuli smo u prošlost stare šibenske Varoši, prvog prigradskog naselja, spoja sela i grada gdje je Arsenov i Milutinov djed Todor sagradio obiteljsku kuću koja je do danas izmijenjena tek malim preinakama. Evocirao je i onaj svoj mladenački Beograd u kojem se kalio u boema. Silna je energija i još uvijek bistro sjećanje u Milutina Dedića. Kaže da zaboravlja, ali laže, jer sve je u toj priči kristalno: od imena ljudi, njihovih osobina do detalja i atmosfera. Puno bi toga želio kazati, povezati prošlost i sadašnjost, jednom u drugom traži kontekst pa zavrne s gomilom digresija iz kojih se nekad bilo nemoguće vratiti na početak. Zahtijevalo je to da sve posložim, da sparim priče iz njegovog pripovijedanja jer drukčije je kad se sluša priča, a drukčije kad se čita.
“Imao sam sretnu okolnost što sam rođen u obitelji Dedića. To je bila varoška obitelj, a u tu Varoš ljudi su došli od svakud: i iz Bosne, i iz Hercegovine, i iz Crne Gore, Dalmatinske zagore… Ćaća je bio Srbin, a mater Hrvatica iz Rupa. Njeni su isto nekad bili Srbi pa su došli na ove prostore poslije Kandijskog rata i preuzeli katoličanstvo. Onda se udala za mog ćaću i prešla na pravoslavlje. Slavili smo dva Božića i dva Uskrsa. Slavili smo i svetog Arhangela Mihaila, što je bila obiteljska slava. Slavili smo to u vrijeme kad to nije bilo ni popularno ni dozvoljeno. Te slave bi kod nas trajale tri dana. Zadnjeg dana bi dolazili i teškopartijci. Dolazili su iz poštovanja prema mojoj familiji. Dobro je kad se miješaju krvi jer onda se miješaju i kulture i pogledi. U tom duhu multikulturalnosti sam živio od djetinjstva, a kasnije sam tako i odgajao svoju djecu. Porodica i ambijent, odnosno zavičaj, najvažnije su ishodište, tu čovjek ‘peška’ prve impresije koje ga trajno formiraju.
Mater mi Jelka bila je izuzetno bistra, pronicljiva i prodorna žena. Arsen je uvijek govorio da bi je želio opismeniti, ali to njoj u ono vrijeme s tim osobinama nije bilo važno. Mogla je to svladati, ali je govorila: ‘Šta ću pisati, bolje da pamtim’. Tako je razvila fantastičnu memoriju. Njena glava je bila savršen kompjutor onoga vremena. Ta nam je žena stalno govorila: ‘Nećete biti radnici!’. Njoj su radnici bili nešto najgore. I ta njena misao i namjera u ono su vrijeme bile apsolutno revolucionarne jer je to vrijeme nakon rata kad se vlast davala radničkoj klasi. Ona je to govorila jer je gledala svog muža, svog divera i svoje susjede u Varoši koji su cijelog života crnčili za ništa. Borila se protiv toga da njeni sinovi vode takve teške, paćeničke živote. Zbog toga je bila uporna kod naših školovanja. Kod mene to nije uvijek išlo bajno: što zbog toga što mi škola nije bila draga, a što zbog toga jer je bilo vrijeme rata. Ja sam krenuo u talijansku školu 1941., za vrijeme okupacije. Poslije su 1943. došli Nijemci pa nisam išao u školu. Nakon rata 1945. ja imam deset godina i ne znam ništa. Onda je moja mater išla kod jednog profesora koji se zvao Ante Šupuk i molila ga da me nauči čitati i pisati. To me uvalila nasilu jer se meni nije išlo u školu. Uz Šupuka je tu bio još jedan profesor, šjor Mile Janković, slikar i scenograf. Obojica su me voljela i ocijenili su stanovitu nadarenost kod mene. Posebno šjor Janković koji je kod mene osjetio talent za slikanje. On me je stalno gurao. Tu vježbaonicu sam završio, opismenio se, a onda i ja u njoj počeo podučavati druge. Tako je moj đak bio i Mišo Kovač. Dolazio je vježbati, ali nije baš bio naročit učenik.”
Milutin kaže da su u mladosti i Arsen i on stekli radne navike koje su u životu oplodile njihove talente, a da bez toga ne bi bilo ničega. Takav je i danas. Stalno ga negdje zovu, drži umjetničke kolonije, piše, putuje. Kaže da u njegovim godinama ljudi poblune, a on se radom održava.
“Radim više nego bi trebao. To sam naslijedio od ćaće. On je bio veliki radnik. Radoholičar. Rad, rad, rad… Na to su ga tjerale i okolnosti jer je obitelj morala egzistirati. Te radne navike od njega smo primili i Arsen i ja. To mi je ostalo do dana današnjeg. Mislim, volim ja i relaksaciju i sve ono što život pruža, ali ne mogu zamisliti dan bez rada. Ali govorim o smislenom radu iza kojeg nešto ostaje. Pošto nisam volio školu, ćaća i mater nisu znali što će sa mnom. Jednom su me čak i izbacili iz škole. Onda me ćaća vodio sa sobom. Ujutro mi je dao macu i išli smo na rivu tući kamenje za obnovu rive. Poslije toga smo popodne išli u polje, a navečer me sa sobom vodio svirati u hotel Krka. Tu su se dolazili zabavljati američki mornari. Tako me kaznio. Nisam mogao gledati od umora u tom hotelu navečer, a on mi nije dao zaspati. Time mi je želio pokazati što me čeka u životu ne budem li učio. Ipak sam završio tu školu pa sam poslije bio učitelj u selu Dubravice.
Foto: Boško Karanović
Zanatlije i činovnici
Arsen nije imao takav put. On je odmalena pokazivao fantastičan interes za razne vještine i to je popratio ogromnom upornošću. Poslije 2. svjetskog rata u Šibeniku je ostalo nekoliko njemačkih i talijanskih vojnika koji su se spanđali s nekim Šibenčankama pa su odlučili ostati i oženiti se. Jedan od tih njemačkih vojnika koji svirao je flautu i on je bio prvi Arsenov učitelj flaute. Potpuno je Arsena zainteresirao za taj instrument. Svirali smo u Šibenskoj glazbi. Nas četvero Dedića: Arsen, ja, ćaća Jovan i Todor, sin strica Krste. Ja sam svirao klarinet, a ćaća bubnjeve, trubu i timpane. Ćaća je bio od onih ljudi koji su mogli svladati bilo koji instrument. Dugo sam svirao u glazbi i imam jako puno uspomena od tamo. Svirati u glazbi je bila statusna stvar u ono vrijeme. Ondje su svirali šibenske zanatlije i činovnici. U glazbi sam sjedio do Zdravka Bogdana. To je čuvena obitelj šibenskih zemljoposjednika u to vrijeme. Šjor Zdravko Bogdan je bio vrhunski tokar. Puno mi je pomogao da naučim o instrumentu. A sad ću ispričati priču koju obavezno stavi u novine, da je ljudi pročitaju jer je zanimljiva. U Šibeniku je 1891. u đardinu u centru grada podignut spomenik Niccoli Tommaseu, velikom Šibenčaninu i pjesniku. Bio je tamo sve do 1944. Te godine, 3. studenog, Šibenik je oslobođen, a rat u našim krajevima će potrajati i u idućoj godini. Nakon oslobođenja Šibenika u njemu je jedno vrijeme boravio ZAVNOH, dakle tadašnja vlada. Oni su bili smješteni u hotelu Krka. Predsjednik ZAVNOH-a bio je pjesnik Vladimir Nazor. Kad bi Nazor ujutro u hotelu Krka otvorio prozor, pogled bi mu pucao ravno na spomenik Tommaseu. I Nazor je dao nalog da se taj spomenik skloni. Navodno je Tommaseo bio autonomaš koji se borio za autonomiju Dalmacije, ali u sklopu Austro-Ugarske. Cijelu noć su nekim sajlama obarali Tommasea. To nije bilo lako i tek pred zoru su ga uspjeli srušiti. Strpali su ga u kamion i odveli u Tvornicu elektroda i ferolegura. Tamo su ga bacili negdje u stranu. Ondje je ležao nekoliko godina i bio prekriven obraslom travom i dračom. Onda je išao remont nekih peći u toj fabrici. Trebala je bronca i onda su se sjetili tog brončanog spomenika. Opet sad dolazimo do te čuvene mace - maca je strašno sredstvo za reguliranje nekih odnosa, vidite koliko smo je već puta spomenuli. Razlupali su ga na komade, otopili ih i pravili dijelove za te peći. Zdravko Bogdan je želio sačuvati dio spomenika, dio identiteta i na svaki taj dio koji se ugrađivao je utisnuo inicijale N.T. Želio je da se zna da je to od bronce spomenika.”
Milutin se sjeća i dana kad se Arsen prvi put nastupio solistički i prezentirao svoju genijalnost.
“Godišnji koncert polaznika te muzičke škole u Šibeniku je bio najvažniji kulturni događaj. A bilo je to vrijeme bogatih kulturnih događanja u gradu jer je bilo poprilično kulturnih organizacija i profesionalno kazalište u koje su došli igrati odlični glumci iz Zagreba koji su bili sklonjeni u provinciju jer su imali doticaj s NDH. Ovaj koncert je ipak bio broj jedan. E tu je Arsen zablistao. Uz njega je briljirala i jedna Marija Zorić.”
Paketi od matere
Ta Marija Zorić se kasnije udala za Danu Seksa, kasnijeg predsjednika Skupštine općine Šibenik, što je onda bila funkcija današnjega gradonačelnika. Nakon što se udala i rodila djecu, Marija je odlazila u Beograd i ondje završila muzičku akademiju te je postala čuvena profesorica klavira u muzičkoj školi u Šibeniku. Njezin najpoznatiji učenik bio je Maksim Mrvica. Kad je putovala u Beograd na ispite, Marija Sekso je svaki put nosila paket hrane za Milutina koji bi mu slala majka Jelka. To slanje paketa hrane bio je i ostao izraz majčinske ljubavi u provinciji. Pogotovo se to čini važnim emocionalnim činom jer je obitelj Dedić živjela u vremenu koje je obilježila glad.
“Glad je bila stalni pratilac. Talijani su za vrijeme okupacije imali neke kazane hrane za sirotinju, ali mater je govorila: ‘E nećemo isti njihovu spizu!’. Ali što ćemo onda jesti? Snalazili smo se na svakakve načine. Arsen je bio malen, zaštićen i sve to nije toliko osjetio. Ja sam imao osam ili devet godina i išao bih pješke tamo gdje je sada hotelsko naselje Solaris, tamo prema Zablaću, iza grada. Tamo su bile škrape u kojima bi kod oseke ostalo nešto mora pa bi pod jakim suncem isparila voda i ostali bi komadi soli. Ta sol nije bila rafinirana i bila je gorka kao otrov. Skupljao bi je i nosio kući, a mater bi onda s njom išla pješke sve do Drniša i tamo je mijenjala za puru, pošto se ta sol koristila za koze i drugu stoku. I tako smo preživljavali. Imali smo, hvala bogu, puno suhih smokava. Našla bi se i neka slana srdela. Onda sam obilazio Luguše, brdo iznad Šibenika, i brali smrićke. Jeli smo ih sirove ili smo kuhali neku juhu od njih koja je bila izrazito neukusna. To su bile teške godine. Tri puta godišnje smo jeli bijeli kruh i zvali smo ga turta, to je bila poslastica. Inače smo jeli puru ili, još gore, ječmeni kruh koji bi nakon dva dana bio tvrd kao kamen. Onda bi nam mater dala da ga umočimo u bevandu, da se malo raskvasi.
Kad su došli Nijemci bilo je još gore nego za Talijana. Tad su i saveznici bombardirali grad i sve su razrušili. Sjećam se da je jednom avionska bomba pala u more i da je ubila masu ribe koja je isplivala. Narod je bio gladan i želio je pokupiti tu ribu, ali Nijemci nisu dali. Jedan mi se Nijemac doživotno zamjerio. Imao sam pasa jazavčara, on ga je iz čista mira udario nogom. Pas je dvadesetak dana kunjao, a onda je umro. Bio sam tužan kao nikad u životu i zbog toga više nikad nisam mogao imati psa.”
Manijak od knjiga
Nakon rata Milutinov ujak je kao prvoborac otišao u Beograd i dobio dobru funkciju.
“Ujac Joso bio je pasionirani ljubitelj knjiga, da ne kažem manijak od knjiga i on nam je u Šibenik stalno slao knjige. Tako je knjiga dospjela do mene i zauzela jako važno mjesto u mom životu. Prvi sam u Šibeniku pročitao pjesme Oskara Daviča, zatim roman ‘Prolom’ Branka Čopića i ‘Daleko je sunce’ Dobrice Čosića. Zavolio sam i film. Tad su u kinima igrali ruski filmovi. Bila su dva kina: kino Tesla i kino Sloboda u Varoši. Svi smo gledali u to filmsko platno kao misterij. Najvažnije je bilo kino Tesla koje se nalazilo blizu čuvenih porodica Baranović koje su tu držale konje pa je sve bilo puno muha. Portir je bio jedan Krste iz Crnice (isto radnički kvart u Šibeniku nap. a.) koji nije imao jedno oko. Kad bi koja muha ušla u kino, vikali bi: ‘Krste, muva je ušla’. Uglavnom bi ga zezali. Onda bi Krsto zaustavio projekciju i onako ćorav tražio muhu po platnu. Radili smo mu jadnom svakakve smicalice. Ja sam i koristio slikarski talent pa bi falsificirao karte. To su neke slike mog djetinjstva i mladenaštva kojih se volim sjetiti.”
Dedića sam pitao i za čuvene ljude koji su rođeni u šibenskoj Varoši.
“ Igor Mandić je jako malo kao dijete živio u Šibeniku, a i bio je iz gospodske obitelji. Ta se dica nisu s nama družila. Mandićevi su bili poviše nas, gori prema Gimnaziji. Kod nas je to bilo sve trošno, ulice prljave, zidovi kuća loši. Mnogi su držali i prasce. Tako da to nije bio ambijent za gospodu. Najviše sam se družio s Vicom Vukovom. On je bio odmah ulica iznad nas. Njegov otac je bio spretni trgovac. Moram spomenuti pjevača iz Varoši koji je pjevao bolje od svih njih: i Vice i Pattiere i Kovača… Zvao se Darko Guloznić. Ukucaj na YouTubeu pa poslušaj. Imao je savršen glas. Taj Darko je bio sin šjor Mate Guloznića, izuzetnog gospodina koji je sagradio veliku kuću pored nas u Varoši. Bavio se osiguranjem tereta. Šibenik je tada bio važna luka boksita i na tom poslu je Guloznić stekao bogatstvo. U tu kuću je onda zalazilo njegovo društvo, elita, a težaci tamo nisu išli. Međutim, kad sam se ja oženio s Kristinom Rausher i kad je šjor Mate doznao da sam se oženio s damom iz Beča, bio je oduševljen. Tad sam doputovao u Šibenik i šjor Mate nas je prvi put primio u svojoj kući i vrhunski nas ugostio. Iznio je najbolje vino koje je onda čak slao za Beč.”
Arsen i Milutin 1965.
Moj prvi snijeg
“U Beogradu sam prvo imao jedan težak period. Ujak mi nije dao onakvu podršku kakvu smo od njega očekivali. Te prve tri godine uopće nisam svraćao u Šibenik. I tad sam zapravo shvatio da je najbolje u životu ići po onoj: ‘U se i svoje kljuse’. Jedino sam imao pomoć svojih kafanskih prijatelja. Ja sam čovjek kafane. Sve najbolje u životu dogodilo mi se od tih ljudi koje nisam poznavao, kafanskih ljudi starog Beograda. U Beogradu su ‘57. i ‘58. bile strašne zime. Dotad nisam doživio pravi snijeg, pravu zimu. Smrzavao sam se. Bio je buffet Split na Skadarliji, koji više ne postoji, i jedan kelner je bio jako naklonjen prema meni pa mi je dopuštao da tu malo kunjam, odmaram i ugrijem se. Jednu večer mi tu prilazi neki bradonja s ogromnim očima. Mislio sam u sebi - gotov sam, ovo je kraj. Ali taj čovjek mi je došao pomoći, dao mi je debeli džemper i debelu jaketu. Taj koji me spasio bio je Zuko Džumhur, jedan od naših najveći karikaturista, putopisaca, intelektualaca. To je bio moj susret s njim. A sad, vidiš ovu gitaru iza mene na zidu. To je čudo od gitare. Ovdje sam u jednoj kafani upoznao vlasnika te gitare koji je svirao pjesme koje su meni bile ugodne uhu, ali ih nisam poznavao. To su bile neke starogradske pjesme, pa onda stare ruske i mađarske romance. S tim čovjekom sam razvio jedno veliko prijateljstvo. Spavao sam kod njega doma u hodniku. On je bio posljednji, veliki, autentični boem Beograda. Zvao se Dušan Džepina. Bio je veliki stručnjak za mineralogiju. Ja danas imam puno minerala u stanu, čime sam se inficirao od njega, iako se ne razumijem puno u to. Taj Dušan Džepina bio je izuzetan erudit. Druženje s njim dalo je vjetar u leđa mom stjecanju znanja. On je, naravno, izgorio od alkohola, a žena ljepotica je ostala iza njega. Živjela je svoj život i dogurala do 90 i neke godine. Njen posljednji muž, ne znam točno koliko ih je imala, me nazvao i rekao da mi ima nešto dati. Bila je to ova gitara. Dušan je od žene tražio da nakon njene smrti ova gitara dospije u moje ruke. I tako je ta gitara iz beogradskih kafana, po kojima smo zajedno ‘švajsovali’, na kraju dospjela meni.”
Planski i boemski put
Pitao sam ga je li ga Arsen tih godina posjećivao u Beogradu, potpuno ne razumijevajući okolnosti tog vremena. Milutin je počeo s bratom, a onda počeo priču o - ženama.
“Gdje da dođe? Ja sam živio u barakama sa Šiptarima koji su bili radnici građevinari. To su bile najgore rupe. Moj put je bio drukčiji od Arsenovog. Kod njega je sve išlo regularno i planski, a kod mene boemski. Doduše, u tu rupu sam doveo ženu iz Beča, svoju prvu suprugu. Upoznao sam je na Jadriji, šibenskom kupalištu. Ona je u Beograd došla sa dvadeset šešira, a spavala je sa mnom u baraci sa Šiptarima bez struje, vode i WC-a. Prostorija koja je služila kao WC bila je strašna. Tamo se skupila gomila govana i u WC se odlazio s ciglama kako bi se izdigao iznad te gomile. Ona je pristala i na to jer me voljela. Ljubav je nevjerojatna snaga. Žene su čudo i ja sam im bio posvećen cijelog života. Želio sam ih osvajati. Taj prilaz mi je bio izazov. Kad bih vidio neku ženu koja bi mi se svidjela, učinio bih sve da je osvojim. Poslije bih činio sve i da je sačuvam. Privilegij je sa ženom uživati u dubokoj i duljoj vezi. Da bi veza opstala, potrebno je stalno i obostrano emocionalno ulaganje. Žene su željne pažnje i ljubavi. Čini mi se da nove generacije muškaraca nisu usvojili ta shvaćanja. U takvim odnosima sam imao i jako teških situacija, totalnih brodoloma. Vezan si emotivno, doživio si totalni krah i ne znaš što da radiš, kud da kreneš. Neki se odaju piću, a neki se čak i ubiju. Da, ubiju zbog ljubavi! Zamisli koja je to snaga! Ja doduše nisam imao takvih suicidalnih misli u ljubavnim patnjama. Uvijek sam nastojao, i kad je bilo najgore, da ne prekidam te odnose do kraja. Želio sam ostati dobar sa svim tim ženama i u tome sam uspijevao do današnjeg dana. Ima jedna koja mi je toliko zagorčala život da bi je zapalio kad pomislim na sve to, ali je opet pozdravim, poljubim i porazgovaram s njom. Mada uvijek držim distancu.”
Tu je Milutin primijetio da je dosta vremena proteklo otkad je uzeo lijek pa da je vrijeme za rakiju. Natočio nam je i nazdravio mi.
“Šljivovica je najbolja rakija. Moj ćaća je radio dobru lozu, al’ ni jedna rakija nije kao šljivovica. Ova je odlična.”
To je onda bio i kraj Milutinovog pripovijedanja. Krenulo je na zajebanciju.
“Ima da se nađemo kad dođem u Šibenik ovog ljeta. Idemo negdje švajsovati.”
“Ma što vam znači švajsovati?”
“Piti negdje! I neke cure naći...”