Nijekanje je moćno. Može biti ključno oružje za nošenje s gubitkom ili traumom, no može vas odvojiti od stvarnosti. Od trenutka kad sam izgubio lijevu ruku u veljači 2014., živio sam u paralelnom svemiru u kojem idem dalje jedva primjećujući amputaciju. Tako je bilo do sunčanog poslijepodneva 6. travnja, kad sam krenuo na trčanje.
Dovoljan je bio lagano neravan pločnik da padnem. To nije problem za trkača s dvije ruke. A treba znati dvije stvari o životu nakon amputacije ruke: kao prvo, središte ravnoteže drastično se mijenja kada iznenada imate četiri kilograma manje na jednoj strani tijela. Drugo, moje ruke više nema fizički, no tu je, u mom umu. Osjećam prste. Čak i sat oko zgloba.
Kada sam posrnuo, refleksno sam pokušao zaustaviti stvaran pad imaginarnom rukom. ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....