Stojim nepomično na ulici i buljim preko puta u velika, staklena vrata. Ljudi ulaze i izlaze. Zakoračim na cestu, osjećam kako mi lupa srce, vrti mi se, sve teže dišem. I opet se vraćam na mjesto. Ništa, budem sutra, sigurno. Sutra ću se bolje osjećati.
Počelo je u osnovnoj školi, samo tada nisam znala što mi je. Vjerojatno je cijelu stvar pokrenuo neki događaj u djetinjstvu, ali ja ga se ne sjećam. Sjećam se samo da sam vrlo rano počela izbjegavati druženja, nepoznate osobe i situacije. Nisam podnosila da me ljudi gledaju.
Izbjegavala sam svaku mogućnost da budem u centru pažnje. Kad bih morala odgovarati u školi, apsolutno sve što sam minutu prije imala u glavi, u toj sekundi bi isparilo. Starci i učitelji to su zvali sramežljivošću. Psihijatar kojem sam nedavno napokon...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....