Albert Altarac je 39-godišnji Riječanin sa stalnim boravištem u Dubaiju. Radi u tvrtki koja postavlja cjevovode i strukture za kompanije koje se bave crpljenjem nafte i plina. Zadužen je za zapošljavanje novih kadrova, a u rodnu Rijeku dolazi nekoliko puta godišnje, piše Novi list .
U vrijeme kad je bio dječak, priča Albert, Rijeka je bila grad u koji se doseljavalo u potrazi za ljepšom budućnosti, a Dubai, u odnosu na tada najveći jugoslavenski lučki grad, drugorazredna destinacija na Arapskom poluotoku, koja je živjela u debeloj sjeni naprednijeg i razvijenijeg Kuvajta.
No, danas su stvari posve drugačije i sve se izokrenulo.
Dubai je izrastao u poslovno središte ovoga dijela svijeta i mjesto koje djeluje kao obećana zemlja za ambiciozne, hrabre i poduzetne ljude. Albertova avantura u Dubaiju počela je prije 11 godina.
– Put me doveo u Dubai zbog nekih osobnih poriva. Došao sam poslom, ali mi to nije bila glavna motivacija. Želio sam se maknuti iz Rijeke, vidjeti svijeta, proživjeti neke stvari. Plan je bio ostati godinu, dvije, ali posao se proširio i ostao sam tu puno duže nego što sam planirao – kaže Albert.
O povratku u rodni grad zapravo i ne pomišlja:
– U principu ne! Toliko sam se ustalio da se osjećam u Dubaiju kao da tu živim. Rijeka i Hrvatska su moj dom, ako se nešto dogodi uvijek ću se vratiti kući, međutim toliko duboko sam ovdje pustio korijene da se osjećam kao pravi Dubajćanin.
U Dubaiju postoji prava mala riječka i hrvatska kolonija. Druže se, igraju malo nogomet, odlaze na ronjenje…
– Družim se s ljudima iz Hrvatske, većinom Riječanima. Skupina nas Riječana je svojevremeno zajedno došla u Abu Dhabi, većina je otišla, ja sam ostao, a sada su se svi oni opet vratili! Družimo se i s ljudima s prostora bivše Jugoslavije.
Albert kaže i kako riječka radna snaga dosta dobro kotira u Dubaiju:
– Riječani posebno dobro kotiraju u poslovima vezanim uz pomorstvo, te naftu i plin. Svi manje-više imaju dobre poslove, dobri su radnici, a ovo je destinacija gdje je teško preživljavati. Nama Europljanima se teško prilagođavati nekim novim kulturama, azijskim običajima. Jednostavno smo tako odgojeni i zato se držimo zajedno.
No, iako grad koji pruža prilike, te prilike nisu za sve jednake. Emiraćani su vladajuća kasta, do njih Arapi iz susjednih zemalja, potom zapadnjaci, Amerikanci i Europljani, a onda ispod toga ostatak šarolikog društva koji je tu da radi za više slojeve na društvenoj ljestvici.
Taksisti su, recimo, najčešće ljudi iz južne Azije, Afganistana, Pakistana i sličnih zemalja. Rade po 12 ili čak 16 sati za vrlo mali novac. 5 kilometara vožnje naplaćuju 25 dirhama ili malo manje od 50 kuna. Najam vozila plaćaju 300 dirhama (600 kuna) dnevno, kao i gorivo, koje je, srećom, jeftino. Ostatak zarade potroše na smještaj i hranu, a ako nešto ostane šalju obiteljima u matične zemlje, piše Novi list .
Albert kaže se da u Dubaiju ima svega što poželiš samo to moraš platiti! Tako stvari stoje i s alkoholnim pićima koja se toče samo na posebnim mjestima, u hotelskim barovima ili noćnim klubovima. Cijena? Sitnica. Pivo je – 80 kuna! Što se ostalih cijena tiče, čaj u hotelu je 50 kuna, kava 40, pizza u jednom od restorana na JBR plaži 150 kuna... Ima sigurno i jeftinijih mjesta, ali to obično nisu mjesta na kojima se nailazi na Europljane.