Jednog jutra, u Montrealu, vrlo rano, koji trenutak nakon što se pogasila javna rasvjeta i već pomalo razdanilo, gadno sam pao s bicikla, pogodivši kotačem u poprilično veliku rupu na cesti. U toj dugoj sekundi padanja našao sam dovoljno vremena sjetiti se koječega. Sjetio sam se da pripazim da ne udarim glavom i možda ne izgubim svijest. Sjetio sam se i čvrsto stegnuti prste da ih ne polomim i onda se pokušao dočekati na dlanove i laktove, ne bi li se tako nekako najbolje zaštitio. A palo mi je i još nešto na pamet. Zašto, mater im njihovu, u ovom gradu ne popravljaju rupe na cestama?
Pao sam na bok i lakat. Srećom, oko mene nije bilo automobila koji bi me mogli dohvatiti, tako da sam se mirno podigao, ispravio bicikl i nastavio do kuće. Dobrodošao u Kanadu, moj prijatelj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....