Prevariš se kada pomisliš da si na kraju svijeta gdje te nitko ne poznaje niti razumije što govoriš pa možeš na glas reći sve što ti padne na pamet jer tvojim jezikom u cijelom svijetu komunicira manje ljudi nego što ih živi u jednom kineskom gradu. Na glavnoj ulici kineskog Hangzhoua, glavnog grada pokrajine Zheijang, u opušetenoj večernjoj šetnji sam tako od svih ljudi na svijetu naišao sam na pulskog gradonačelnika Borisa Miletića i njegove suradnike. Oni su u Kinu došli u potrazi za investitorima, a hrvatske novinare je na put povelo kinesko Ministarstvo vanjskih poslova. I najslučajnije smo naletjeli jedni na druge i zaključili kako je svijet mali.
Predvečer smo stigli u Hangzhou gdje su nas smjestili u hotel usred šume dovoljno daleko do civilizacije da nema načina do nje doći bez pomoći kineskih domaćina koje smo na jedvite jade uspjeli nagovoriti da nas odvedu do grada. Taman je prestala kiša, koja dosadno pada po cijele dane, i ulice su prepune ljudi koji šetaju ili večeraju u malim restoranima iz kojih se šire mirisi od kojih mi se diže želudac. Primjećujem kako dosta Kineza na uzicama vode svoje pse, pretežno manjih pasmina poput pudla, koji, raspitujem se, u toj velikoj zemlji sve više uživaju status kućnih ljubimaca, a ne prehrambenog artikla. Premda se, čujem, u zabačenim ruralnim krajevima i dan danas psi jedu. Hrana koja se jede u Kini doista nema mnogo veze s jelima u kineskim restoranima u Europi koja su jako prilagođena europskom ukusu. No, danas restorani u Kini imaju sve raznovrsniju ponudu zahvaljujući kojoj Europljanin neće ostati gladan. I može biti sasvim siguran da neće na tanjuru dobiti psa ili mačku.
Visoka dužnosnica regije Zheijang Ge Hui Juh primila je europske novinare i kazala nam kako provode mjere kojima je jedan od glavnih ciljeva poboljšanje standarda života većine ljude. Samo u toj regiji u naredne će tri godine biti iz temelja podignuto sto sasvim novih gradova u što će lokalne vlasti uložiti 81,5 milijardi američkih dolara. U njima će se razvijati industrija, kultura i turizam, pišu kineske novine na engleskom jeziku. Vlasti će im dati i imena, a među već prihvaćenima su Grad Oblaka i Grad Interneta.
No, većina Kineza živi daleko od blagostanja. U gradu Yiwu su nas vodili u višesatni obilazak ogromnog trgovačkog centra, pa smo se otprilike na polovici kolegica Renata Rašović iz Večernjeg lista i ja odlučili izdvojiti iz grupe i prošetati stambenim naseljem s druge strane široke avenije. Gledamo stambene zgrade, njih na desetke identičnih i pitamo se zašto svi stanovi na prozorima imaju rešetke. Fotografiramo i pozdravljamo ljude koji sjede ispred neuglednih uličnih kafića i dučana. Ne bune se i mašu nam. Usred radnog dana ulice su prazne. No zato je poprilično živo u trgovačkom centru u kojem se na veliko prodaje roba koja će završiti na policama trgovina širom svijeta. Na jednom mjestu nalazi se čak 75.000 dućana u kojim se nudi sve što ljudski um može zamisliti, a sve je, dakako, proizvedeno u Kini. U sat vremena uspijevamo obići tek manji dio u kojem se prodaju plastične i plišane igračke, bižuterija, svjetiljke, ali i suveniri među kojima i popularni magnetići sa slikama i imenima gradova, mjesta i zemlja sa svih kontinenata. Među bezbroj izložbenih primjeraka pokušavam naći neki s hrvatskim motivima i nailazim samo na magnetić koji prikazuje hrvatsku zastavu. Prodavačica je malo zakunjala za stolom pa sam je morao potapšati po ramenu da se probudi da je pitam koliko košta taj magnetić. Kako ne govori engleski, na digitron mi ispisuje cifru od 1,6 kineskih juana, što je nešto manje od dvije kune. U hrvatskim suvenirnicama taj će se predmet turistima prodavati po barem deset puta većoj cijeni.