Neki stranci koji žive u Pekingu znaju reći kako je jedna od stvari koju u tom gradu nipošto ne treba iskusiti - vožnja rikšom. Jer, kažu mi, može biti opasna po život.
Priču sam čuo tek nakon što sam se dvaput u jednoj večeri vozio tim neobičnim vozilom na motorni pogon – nalik na bicikl s prikolicom u kojoj ima mjesta za dvoje ljudi. Rikšom se u Pekingu do odredišta često stiže brže nego automobilom jer, zajedno s biciklima i motociklima, voze posebnim trakama, no vozači nerijetko skrenu i na one gdje su automobili. No pravi razlog zašto je vožnja rikšom nezaboravno iskustvo sasvim je hedosnističke prirode – u toploj ljetnj noći kroz gradsku se gužvu ugodnije probijati s vjetrom u kosi, nego u automobilu koji će stajati na svakom semaforu.
Istina je i da vozači tih tradiconalnih prometala ne poštuju nikakva prometna pravila, da se međusobno utrkuju, koče u zadnji tren kada su putnici već podosta sigurni da će se zabiti u automobil ili drvo ispred sebe, ili u najboljem slučaju da će bočno očešati drugu rikšu ako je za njenim upavljačem vozač podjednako nemirnoga duha. Uzbudljivo. A takav je i 20-milijunski Peking.
Za razliku od nekih drugih kineskih gradova koje sam zadnjih dana obišao, Peking se razvijao postupno, prirodno, organski. U njemu se osjeća duh metropole i to ne samo zbog nebodera i širokih avenija nego zbog cijelog ugođaja. Nije neobično vidjeti da je pored moderne staklene zgrade ruševna stračara ili da se ispred luksuznog hotela prodaje voće na pločniku. Jedni se voze u limuzinama, drugi u stanu nemaju zahod. Spoj razvijenog i bogatog – kakva bi Kina htjela biti - i tradicionalnog, ali krajnje živopisnog.
Glavni grad Kine oduševljava svojom raskoši u kojoj smo uživali u Ljetnoj palači i Zabranjenom gradu, ali i imponira veličinom i prostranošću. Njegove avenije koje se križaju pod pravim kutevima beskrajno su duge pa se s jednog na drugi kraj grada vozimo skoro dva sata. I s lijeve i desne strane nižu se stambene i poslovne zgrade, ali i lijepo uređeni parkovi. Tko zna gdje ovaj grad završava?
Na rubu grada je zgrada Kineskog radija. Ispred ulaza vojnici. Kako kineski radio preko Interneta emitira na 65 jezika tako ima i redakciju za hrvatski jezik u kojoj nas dočekuje Šibenčanka Franka Gulin koja je nakon skoro tri godine u Pekingu kao kod kuće. Solidno se snalazi i na kineskom jeziku. Kroz snalaženje u svakodnevnom životu, riječi ulaze u uho. Upoznaje me sa svojom šeficom Yu Xi koja odlično priča hrvatski jer ga je studiala u Pekingu i Zagrebu. Za razliku od većine Kineza koji si biraju engleska ima, Yu Xi si je nadjenula hrvatsko – Nika. Pokazuje mi sliku svoje 11-godišnje smeđe kujice Mashe. Tko još vjeruje da Kinezi pse vole ponajviše na tanjuru?
Odveli su nas i u posjet sjedištu Huaweia, najvećeg pružatelja informatičkih i komunikacijskih tehnologija na svijetu. Tvrtka zapošljava 170.000 ljudi i svoje proizvode i usluge nudi u više od 170 zemalja svijeta, odnosno trećini svjetskog stanovništva. Osnovana je 1987., a vlasnici su joj zaposlenici iako neslužbeno čujem kako iza Huaweiaja stoji kineska država. Glavna zgrada je monumentalna, obložena mramorom izvana i iznutra, s visokim stropovima i velikim lusterima. Sala za prezentacije dizajnirana je da posjetitelja ne ostavlja ravnodušnim. Strop izgleda poput neba, a pod podsjeća na morsku površinu. Hodnici vode do manjih salona opremljenih skupocjenim stilskim namještajem, vitrinama s kubanskim cigarama i knjigama i enciklopedije na raznim jezicima.
Nije se štedjelo ni u uređenju vrta u kojom je umjetno jezero sa slapovima, trava zelena i pošišana poput tepiha i nekoliko vila u engleskom stilu. Ljudima ni traga pa mi se čini da ova luksuzna zdanja ovdje sagrađena prije dvije godine da bi usred Kine glumila Europu nitko ne koristi. Pogled u stranu otkriva i ukrasne stupove u starogrčkom stilu i park s kopijama antičkih i renesansnih kipova. Kažu mi da je osnivač tvrtke nesuđeni arhitekt, očito ljubitelj europske arhitekture i kiparstva što je vjerojatno jedan od razloga da su tako uredili interijere i eksterijere bez sumnje sa željom da impresioniraju goste iz cijeloga svijeta. No, tanka je granica između luksuza i kiča.
