SVE TAJNE TITOVA DVORA (5)

Krleža se bojao da će ga partizani ustrijeliti

Ranković se prema Krleži odnosio s pažnjom u kojoj je bilo idolatrije i opreza, a Krleža prema Rankoviću takođe s pažnjom, ali u njoj je bilo bojažljivog sažaljenja

ZAGREB - U svom radu, u uskoj vezi s funkcijom koju sam obavljao u partiji, pružala mi se prilika da se upoznajem, pa i zbližavam, s važnijim umjetnicima i znanstvenicima.

Miroslav Krleža je među njima, bez sumnje, najvažniji i najzanimljiviji. A neću pretjerati ako istaknem i da smo se bili zbližili, osobito nakon 1948. godine.

Krleža je u prvoj dekadi nakon Prvog svjetskog rata bio najistaknutija figura intelektualne ljevice. I to s punim razlogom: Krleža je svojim poetsko-polemičkim darom i svojom titanskom aktivnošću odmah natkrilio ne samo literarne epigone komunizma, nego i pisce drukčijih, suprotnih ideologija. Uz to je on bio i partijski aktivan: član partije do 1929. godine, nakon čega se - dijelom zbog razbijanja i raspadanja partije, a dijelom zbog svog povlačenja - njegovo članstvo praktično ugasilo, mada nikada nije bio isključen iz partije. I poslije 1929. godine, u godinama diktature, kod Krleže su povremeno navraćali partijski funkcionari koji su ilegalno dolazili u zemlju, iako Krleža faktički nije sudjelovao u ilegalnom radu. Ali njegova literarna i legalna aktivnost su se baš u tim godinama pojačale - to su i godine njegovih značajnih djela i časopisa kojima je on stajao na čelu: njegov upliv na nove generacije i na javno mnijenje je neuporediv, neprocjenjiv i neprocijenjen.

Ali Krleža, premda neprestano u struji, pa i na čelu intelektualne ljevice, u tim je godinama ostao izvan previranja u partiji. Tako je dočekao moskovske procese i boljševizaciju, odnosno staljinizaciju jugoslovenske partije, ne samo “nespremno”, nego i s odbojnošću. Krleža je u stvari pripadao prvim poratnim, pooktobarskim generacijama, za koje je Lenjin više bio vizionar nego tvorac određene vlasti, a Rusija samo početak svjetskog poretka bez ratova i eksploatacije. Uz to Krleža je i fašizam - osobito pobjedu nacizma u Njemačkoj - doživio kao dugotrajno, nezaustavljivo razigravanje mračnih, antiljudskih, anticivilizacijskih europskih sila.

Krleža nikada nije bio čvrsti, doktrinarni marksist, mada marksizam nije ni odbacivao: Krleža je smatrao da djeluju i drugi faktori, naročito biološki, a ne samo ekonomski, pogotovu u umjetnosti i ljudskom ponašanju. Skepticizam i pesimizam su kod njega jačali s mrakom koji se nadnosio nad Europu iz Njemačke i Rusije, a borbeni temperament mu nije slabio: postupno se udaljavao, da bi u jednom trenutku, s ratom, došao u sukob s partijskim vodstvom za koje su Sovjetski Savez i Staljin bili neosporni, neporecivi ideali, a pobjeda nad fašizmom ne samo neizbježnost, nego i šansa vlastitog ustoličenja... Krleža mi je pričao da ga je supruga Bela - dok su šetali oko Zagreba - uvjeravala da se ne upušta u polemiku s partijom i partijskom linijom, ali da je on nije htio, a vjerojatno ni mogao, poslušati.

Obračun partije s Krležom - u tom obračunu sam i ja bio jedan od inicijatora - imao je golem značaj za obje strane: utjecaj Krležin na ljevici, a pogotovu u partiji, umalo je dokrajčen, a partija je time dovršila svoju boljševizaciju, odnosno svoju unutarnju, duhovnu pripremu za buduću revolucionarnu ulogu: razlaz s Krležom je - kako ga ja vidim - razlaz na pitanju revolucije. Sve drugo je sporedno i nevažno.

Ali partiji, partijskom vodstvu, Krleža je i dalje bio na pameti kad je došlo do rata i revolucije: Krleža je bio potreban partiji kao veliko ime. Ali on se nije odazvao pozivu da napusti Zagreb i prijeđe na slobodni partizanski teritorij... Kada je, negdje krajem ljeta 1945. godine, došao u Beograd na susret s Titom - da se pomiri s partijom, prvo je svratio u CK, kod mene, jer sam ga ja trebao pratiti kod Tita - Tito nije želeo da na prvom susretu budu nasamo. Tijekom razgovora, dok smo čekali poziv od Tita, upitao sam Krležu - zbog čega nije došao u partizane. On mi je odgovorio: - U početku sam se bojao - da ne budem ubijen zbog sukoba s partijom, a poslije, kad je pobjeda već bila očita - bilo me i stid da dolazim na gotovo. - Slavko Goldštajn mi je pričao, prije nekoliko godina, da i Krleža u svojim memoarima spominje taj susret, napominjući da sam bio u čizmama - svi smo mi još bili u čizmama! - i da sam mu odgovorio da mu se moglo dogoditi da bude strijeljan. I Goldštajn dodaje - da Krleža dodaje u memoarima: - A poznato je da je ruka Agitpropa bila dugačka.

Prepričavam pričano, ali se ne sjećam takvog svog odgovora Krleži. A ako sam mu nešto slično rekao, to se moglo odnositi na neku neobaviještenu partizansku jedinicu: nije postojala “dugačka ruka Agitpropa”, jer u ratu nije postojao nikakav Agitprop pri CK, nego tek od početka 1944. g. propagandno odjeljenje pri Vrhovnom štabu, a povrh toga nitko nikada u vodstvu nije ni pomišljao o strijeljanju Krleže, nego ga je vodstvo priželjkivalo na slobodnom teritoriju kao ozebao sunce.

A kad smo već kod nedolaska Krležinog u partizane, ja sam, iz druženja s njim, stekao dojam da se kod njega radilo o mnogo složenijim i mnogo dubljim otporima.

Nasuprot nama komunistima, koji idealiziramo revolucije - a pogotovu onu koju sami izvodimo, Krleža ne smatra revolucije nikakvim idealnim i usrećiteljskim činovima. To ne znači da ne uočava njihov značaj za život i razvoj naroda - revolucije učine život i razvoj drukčijim, ali ne obavezno i boljim. Uz to se Krleža nagonski, čitavom svojom intelektualnom i političkom strukturom, užasava rata, nasilja i ubijanja.

Sa svojom osjetljivošću i svojim relativističkim i skeptičkim pogledima Krleža bi veoma teško podnosio strahotna i brutalna zbivanja: Krleža je veoma osjećajno, iskompleksirano biće, koje pazi na odjeću, hranu, spavanje, a nadasve na svoj unutarnji mir.

Krleža se već u Prvom svjetskom ratu zgrozio nad klaonicom koju su izazvali imperijalisti i militaristi, a najzad su ga iznevjerile i nade u Oktobarsku revoluciju: tragično, skeptično i relativističko doživljavanje svijeta našlo je surovu potvrdu u istoriji.

Ratovi i revolucije su za Krležu ljudske kataklizme, koje često nije moguće izbjeći, ali je mogućno koliko-toliko ukloniti se od njihovog vrtloga i užasa.

Ali Krleži je i u Zagrebu prijetila smrtna opasnost od ustaša. U početku ustaške vlade bio je uhapšen. Poslije nekoliko dana, ponajviše zauzimanjem Mila Budaka, književnika i Pavelićevog zamenika, Krleža je oslobođen: u tome je, svakako, igralo ulogu i to što je Krleža javno protestirao, u vrijeme kraljevske diktature, zbog fizičkog napada policijskih najamnika na Budaka.

Svađa Krležina s partijom vjerovatno je doprinijela što su mu ustaške vlasti poštedjele život. Ali ja smatram da je u tome bilo presudno veliko Krležino ime i veze s Budakom i drugim nacionalističkim intelektualcima...

Krleža mi je pričao da se nije toliko plašio ustaškog vrha, nego da neka samovoljna grupa ustaških primitivaca - Ličana ili Bosanaca, koja je nešto načula o njemu kao komunističkom piscu, ne upadne u njegov stan i naprosto ga prekolje: ta strahovanja nisu bila bez osnova - na sličan, “divlji” način je bio umoren, na primjer, glasoviti slikar Sava Šumanović, samim tim što je bio Srbin.

Krleža nije ništa objavio niti je javno istupao za vrijeme ustaškog režima. Sklonio se na neko vrijeme u sanatorijum dr. Vranešića, ideološki angažiranog za ustaški režim. U Zagrebu je proveo čitav rat, pišući dnevnik i obimnu studiju o neurozama. Kad sam ga upitao, kako mu je kao piscu pala na um baš takva tema, odgovorio mi je da je umjetnički čin neka vrsta neuroze, pa da ga je to navelo da se pozabavi istorijom i svojstvima neuroza...

Doktor Vranešić je strijeljan ubrzo po završetku rata: ne znam koliko je bio kriv, ali u njegovom pogubljenju imalo je udjela, makar i nepresudnog, negodovanje hrvatskih komunista prema Krleži zbog načina na koji je on izbjegao sudjelovanje u ratu na strani komunista. Krležini odnosi s partijom u vrijeme strijeljanja dr. Vranešića još nisu bili sasvim regulirani. Ipak je smogao odvažnosti - kako sam čuo - da intervenira za svog protektora, ali prekasno - intervencija nije dospjela do Tita i Politbiroa.

No kad se, kasnije, o čitavom slučaju povela riječ kod Tita i kad je netko primijetio da dr. Vranešić ne bi možda ni bio strijeljan da se time nije htjelo i podvući Krležino nedolično držanje, Kardelj je primijetio: - Baš zbog toga što je čuvao Krležu - trebalo je njemu, Vranešiću, oprostiti život... - Nikada nisam s Krležom razgovarao o slučaju dr. Vranešića. Ali mislim da ga je čitav slučaj tištio i da je na njega gledao kao na čin neodmjerenog i malicioznog nasilja...

Krleža je sam pokrenuo sređivanje svog odnosa s partijom, i to već prvih dana poslije završetka rata. Ali i to se vuklo i razvlačilo, kao da je bilo, a i bilo je, prečih poslova. Prvo se sastao sa Zogovićem. A potom su, u leto 1945. godine, počele pristizati poruke iz CK Hrvatske o Krležinim nastojanjima da sredi odnose s partijom - da ga primi Tito ili neko iz Politbiroa. Najzad je, početkom jeseni, prihvaćeno da dođe u Beograd i da ga primi Tito.

Krleža je kasnije - valjda 1947. godine - primljen u partiju, odnosno obnovljeno je njegovo članstvo. Već dotad se bio odomaćio, čestim dolascima u Beograd, s partijskim vođima - Kardelja i Rankovića nije do tada ni poznavao...

Ne sjećam se je li on sam tražio povratak u partiju. Vjerojatno jest, jer je pitanje pretresano u Politbirou, kod Tita. Riješeno je da ja priopćim Krleži učlanjivanje. Ja sam se nećkao: Nema smisla - ja sam polemizirao s njim. - Ne, ne, baš ti, baš zbog toga! - graknuli su ostali s blagom, šaljivom zloćom...

Krleža je često dolazio u Beograd - uvijek nekim poslom, i uvijek s nekom idejom. I uvijek jutarnjim vlakom. Odsedao je u “Mažestiku”, gde ga je čekala soba.

Pošto bi se tamo raskomotio, javljao se meni u CK: uvijek sam mu zakazivao sastanak, po mogućnosti, već istog jutra. Često sam ga vodio na ručak ili večeru kod sebe, naročito posljednjih godina... Inače smo Krleža i ja bili na “vi” - 1949. ili 1950. godine na njegov prijedlog prešli smo na “ti”: to nije bila samo drugarska, komunistička neformalnost, već i znak i korak bliskosti.

Prilikom dolazaka u Beograd Krleža je mahom posjećivao Tita, katkada i Kardelja. Zanimljiv je bio odnos Krleže i Rankovića: Ranković se prema Krleži odnosio s pažnjom u kojoj je bilo idolatrije i opreznosti, a Krleža prema Rankoviću također s pažnjom, ali u njoj je bilo bojažljivog sažaljenja: eto, tako dobar i savjestan drug, a mora obavljati tako surov i nezahvalan posao.

Inače Krleža i Ranković nisu imali dodira, osim na nekoj večeri ili prijemu na koji bi bili obojica pozvani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. siječanj 2022 12:57