Putujemo 12 milja jugozapadno od Rovinja, do točke koja u ronilačkim kuloarima nosi dvije riječi što ubrzavaju puls: Baron Gautsch. More je ravno kao staklo, a zrak vlažan i slankast.
Članovi ekipe - stari morski vukovi i prvaši koji će tek danas ‘poljubiti željezo‘ - šutke pregledavaju opremu. Svatko zna da nam se pred očima uskoro spajaju dvije stvarnosti: današnja razglednica Jadrana i prva velika civilna tragedija Prvog svjetskog rata, u kojoj je stradalo oko 100 djece i ukupno 177 putnika i članova posade.
Tek kada motor glisera zareži i na krmi se podigne bijela brazda, osjeti se da je na površini srpanj 2025., dok u dubini još uvijek vlada taj strašni 13. kolovoza 1914.
Zaron počinje rutinski. Tim Scuba skenera Jutarnjeg lista organizirao je ovo ronjenje s ronilačkim centrom The Old Diver iz Bala. Na deset metara se sklanjamo od umirujućeg, ali varljivog valjanja na površini, hvatamo vodilicu, pa iz tamnog plavetnila na 28 metara odjednom izranja prepoznatljiva brodska olupina.
Kao da su se vrata vremena odškrinula samo za nas: ispred ronilačke maske parobrod, 100 godina mlađi, stoji uspravno na kobilici, dok nam podignuti sediment polako pada po ramenima poput pepela. Vidljivost je dobra, za ovu lokaciju iznadprosječnih desetak metara, no dojam moći tog broda pripada 1914. godini: pramac uzak, elegantan, ali snažan; bočne stranice obrasle sumporačama čiji žuti ton podsjeća na pozlaćene rubove starih kartolina.
Spektakularni prizori
Prvi susret sa živim bićem - ogromna grancigula na pramcu, toliko uštirkana u svojoj ulozi da je postala dio inventara. Pokraj sidrenog vitla proviruju oprezne tabinje, a palubu čuvaju monumentalne škarpine; fotografiramo ih u prolazu jer cilj je dublje: krma na 40 metara.
Dok klizimo duž desnog boka, srebrna jata sitnih riba presijecaju snopove lampi i gube se u plavetnilu. Iz trulih greda izviri duguljasto, sivkasto tijelo ugora, koji nestane u nutrini jednako brzo kao što je i pokazao svoje staklaste oči, a mi dolazimo do kormila, obilazimo ga i spremamo se za polagani spiralni uspon prema radnom ulazu na krmi.
Sada, kad adrenalin lagano popušta, kroz slušni kanal dopire prigušeni šum valova. Istovremeno, sjećanja na svjedoke brodoloma tutnje glavom glasnije nego naš regulator: duboko ispod nas leži scena u kojoj su se prije 111 godina isprepleli nepažnja, ratna panika i ljudska nemoć.
Zaronili smo do ‘hrvatskog Titanika‘: Tragično je skončao 1914., većina mrtvih bili su žene i djeca
Baron Gautsch je, ironično, bio ponos tadašnje austrougarske trgovačke mornarice - elegantan, modernih parnih strojeva od 4600 KS, izgrađen 1908. u škotskom Dundeeju. Premda je bio projektiran kao jadranski ‘brzi vlak‘, rat ga je u kolovozu 1914. pretvorio u improviziranu evakuacijsku liniju: obitelji časnika i turista panično su napuštale sunčana dalmatinska pristaništa, natrpane na brodu s 300‑tinjak duša, bez točne liste putnika.
Kobna plovidba
Kapetan Winter isplovio je iz Malog Lošinja 13. kolovoza u podne, prepustio kormilo časnicima i, prema službenim zasadama, krenuo rutom udaljenom 15 milja od istarske obale. Ali krivi kut kormila ili pogrešna procjena drugog časnika Tenzea usmjerili su brod ravno u novo postavljeno minsko polje kojim je Austro‑Ugarska štitila Pulu. Ratni brodovi Triglav, Csepel i Balaton slali su svjetlosna i zvučna upozorenja, dok se minopolagač Basilisk s užasom povlačio iz vlastitog rada. Nitko na putničkom parobrodu - ili barem nitko čija je riječ mogla spriječiti katastrofu - nije reagirao.
U 14.35 sati, šest nautičkih milja od svjetionika Sveti Ivan na Pučini, eksplozija je proparala desni bok u razini vodne linije, stvarajući ogromnu rupu. Iz letargičnog ljetnog popodneva brod je u svega nekoliko minuta postao grobnica: salon se napunio morem, drveni palubni dijelovi su se raspukli, a zapovjedni most - već načet zubom vremena - pretvorio se u kaotično brdo dasaka. Stotinjak djece našlo se zarobljeno među kabinama nižih klasa; uskličnici uzbune stopili su se s pucanjem užadi čamaca za spašavanje, čije su sohe ostale trajno ukošene prema moru - danas ih mi ronioci gledamo kao fosilizirane tragove trenutka potpune panike.
Priče preživjelih
Priče preživjelih, poput one Hermanna i Ernyja Pfeiffera, vežu grlo još čvršće od stisnutog pojasa s olovima. Najveću pažnju ovoj tragediji posvetila je gospođa Ingrid Pfeiffer iz Beča, koja je objavila rukopis svoga djeda Hermanna Pfeiffera, koji je sa sinom (njezinim ocem) Ernyjem preživio tragediju. ‘Halte Dich dicht an mich und eile!‘ (‘Drži se čvrsto za mene i požuri!‘), urliknuo je otac sinu dok su se probijali do palube na koju je more već nabacivalo kovčege i stolice. To je ujedno i naslov knjige koja je objavljena u Beču 2014. godine. Oni su uspjeli dohvatiti čamac; mnogi nisu. Prema nekim svjedočanstvima, brod je potonuo za šest minuta; drugi tvrde - jedva četiri. Razarači su pokupili 159 preživjelih, ali 177 ljudi ostalo je u hladnom, modrom zagrljaju.
Potonuli brod nosio je ime Baruna Paula Gautscha von Frankenthurna, austrijskog državnika i premijera, čime se simbolički naglašavala njegova važnost i prestiž. Brod je bio tehnološki napredan za svoje vrijeme: dugačak 84,5 metara, s tri parna stroja i tri propelera, pokretan dizel gorivom - inovacija u ono doba. Maksimalna brzina od 18 čvorova činila ga je jednim od najbržih brodova tadašnje austrougarske flote.
Namijenjen isključivo prijevozu putnika, brod je mogao primiti do 300 osoba, a u unutrašnjosti je bio raskošno uređen - saloni, blagovaonice, kabine, kristalni lusteri, fino posuđe i prostrani hodnici. Plovio je na ruti Trst - Kotor, s pristajanjem u brojnim primorskim gradovima tadašnje Monarhije, među kojima su bili Pula, Lošinj, Zadar, Split i Dubrovnik.
Ponos našeg čistog mora je pred izumiranjem: Sada nam ostaje samo da brojimo mrtve...
U ljeto 1914. godine, atentatom u Sarajevu i objavom rata između Austro-Ugarske i Srbije, svijet je naglo skliznuo u rat globalnih razmjera. Prvi svjetski rat bio je prvi industrijalizirani konflikt, s milijunima mobiliziranih vojnika, rovovima, kemijskim oružjem, tenkovima i podmorskim minama.
Pavelić zakasnio na ‘hrvatski Titanic‘
Inače, na hrvatskom Titaniku je, kako je u jednom intervjuu između dva rata, ispričao Mile Pavelić, otac Ante Pavelića, trebao biti i njegov sin, no iz nekog razloga je zakasnio. Da se ukrcao, pitanje je bi li Ante ikada postao poglavnik NDH ili bi povijest krenula sasvim drugim smjerom.
Iako je rat još bio ‘mlad‘ - samo dva tjedna - već su poduzimane opsežne vojne mjere zaštite strateških točaka. Pula, kao glavna luka austrougarske ratne mornarice, bila je pod posebnom zaštitom. Minska polja postavljana su oko Istre kako bi se spriječio eventualni pomorski napad, osobito od strane Italije, koja je još bila neutralna, ali pod sumnjom da bi mogla stati uz sile Antante.
I upravo tu, u toj napetosti između rata koji je tek počeo i svakodnevice koja je još uvijek izgledala ‘normalno‘, događa se tragedija Barona Gautscha.
Greška ljudskog faktora - nepažnja drugog časnika Tenzea, koji je bio na dužnosti na zapovjednom mostu - ostaje jedan od najčešće spominjanih uzroka tragedije. Navodno brod nije odgovarao na svjetlosne ni zvučne signale upozorenja koje su mu slali ratni brodovi u blizini. Skrenuvši s predviđenog kursa, ušao je u zabranjenu zonu, označenu za postavljanje mina.
Spasilačka operacija započela je gotovo istog trenutka kada se tragedija dogodila. Prvi brodovi koji su se odazvali pozivu u pomoć bili su razarači Triglav, Csepel i Balaton, uz minopolagač Basilisk. Bez obzira na prijetnju od vlastitih mina i mogućnost da i sami postanu žrtve, posade tih brodova hrabro su se približile mjestu nesreće.
Spašavanje je koordinirao kapetan fregate Janko Vuković Podkapelski, tadašnji zapovjednik razarača Csepel, ali i cijele skupine razarača koja je djelovala na tom području. Zahvaljujući brzoj i odlučnoj reakciji, iz mora je izvučeno više od 150 preživjelih, iako su uvjeti za spašavanje bili iznimno rizični.
Među onima koji su preživjeli bili su i zapovjednik broda Paul Winter te prvi časnik palube Josip Lupis. Ipak, obojica su nakon toga pritvoreni u Puli, gdje je pokrenuta službena istraga. Nakon dugotrajnog postupka, uslijedilo je i suđenje, koje je završilo oslobađajućom presudom.
Tragična sudbina krivca
Sudbina drugog časnika Tenzea, čija je greška najvjerojatnije dovela do nesreće, bila je posebno tragična, barem kako navode neki izvještaji. Prema jednoj verziji je potonuo s brodom, a prema drugoj, suočen s posljedicama svoje odgovornosti, počinio je samoubojstvo.
Austro-Ugarske vlasti činile su sve kako bi umanjile značaj nesreće i prikrile detalje, svjesne da bi ovakva tragedija mogla narušiti moral vojske i javnosti u ratnim uvjetima. Iako su se povremeno pojavljivali kraći članci u tadašnjim novinama, sve informacije su bile strogo cenzurirane, a javnost nikada nije saznala punu istinu.
S obzirom na to da je rat sve više divljao, a broj poginulih na bojištima rastao iz dana u dan, priče preživjelih putnika s Barona Gautscha nisu izazivale veću pažnju. Uglavnom su se prenosile usmenim putem, često uveličane, isprepletene emocijama i mitovima. Tako je ova tragedija s vremenom postala više legendarna nego službeno priznata povijesna epizoda.
Jadranski Titanic, kako ga često nazivaju, ostao je nijemi svjedok početka jednog od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti. Danas počiva uspravno na dubini od 40 metara, kod svjetionika Sveti Ivan, obrasao morskom florom i faunom; postao je podvodni muzej i memorijal svima koji su izgubili život.
Za ronioce predstavlja jedan od najatraktivnijih lokaliteta u Jadranu, ne samo zbog bogatstva podmorja, već i zbog emocionalne težine koju brod nosi. Svaka olupina ima priču - ali rijetke su toliko tragične, simbolične i snažne kao što je ona broda Baron Gautsch.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....