SCUBA SKENER

Zaronili smo do ‘hrvatskog Titanika‘: Tragično je skončao 1914., većina mrtvih bili su žene i djeca

Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
 Ivana Nobilo/Cropix
Na brodu je bila relativno dobra vidljivost, a valovi se na tim dubinama ne osjete. Pramčani dio parobroda ima možda i najljepšu liniju

Nakon Visa, Scuba skener preselio je u Istru. Ovo područje oduvijek je bilo na vjetrometini političkih i vojnih previranja. Mnogi su brodovi osim zbog vremenskih uvjeta i pogrešaka u navigaciji usljed ratnih djelovanja završili plovidbe. Trenutno je na tom području poznato sedamnaest olupina, koje su spokoj našle na dnu mora. Ima ih naravno daleko više, ali ove su otkrivene i dostupne za ronjenje. Po tome je Istra, najkoncentriranija wreck-dive regija u Hrvatskoj. Za početak izabrali smo Rovinj sub.

Za to postoji vrlo praktičan razlog. Roberto Cafolla jedan je od prvih ljudi koji je zaronio na Baronu Gautschu. Prvi zaron na olupinu napravila je ekipa tršćanskih ronioca 1958. Podaci o lokaciji u međuvremenu su izgubljeni. Mala grupa od 5-6 ljudi osnovala je 1985. ronilački klub u Rovinju i počela tražiti hrvatski Titanic.

image
Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Podvodne špilje
Ivana Nobilo/Cropix

„Ja sam tada imao trinaest godina, bio sam mali. Stalno se tražio taj brod. Pokušavali smo i s vojskom i ribarima, ali sve je bilo bezuspješno. 1987. smo uspjeli nabaviti Lora lokator. To je nešto kao današnji GPS-ovi. tada se krenulo u sustavno pretraživanje. Postojale su priče da oko Barona ima morskih pasa, ronjenje nije bilo ni blizu današnjeg nivoa. Moj tata, mama, brat i ja napravili smo prvi zaron na Baronu. Došli smo na lokaciju, kao i mnogo puta prije. Zaronili smo, a pred nama se ukazala grdosija. Imao sam petnaest godina i prodirao sam kroz palube u brod, dok nisam shvatio da dižem sediment. Iznad mene se zatvarao oblak, nalazio sam se u potpunom mraku. Srećom otac je imao lampu i iščupao me van. Zatim smo otišli do pramca u kuhinju. Bila je krcata tanjurima, loncima, šalicama, pribor za jelo, boca je bilo na tone... U sjećanju su mi ostale dvije špine u obliku lava s izrezbarenim cvijećem. Sve je to izgledalo nestvarno. Na drugi zaron došli su i ostali stariji članovi iz kluba. Sjećam se da su po izronu otvorili jednu od boca vina, ali na žalost nije bilo pitko. Treći zaron je već bio masovan. Nakon šest mjeseci kada se saznala pozicija počelo je i sustavno devastiranje. Iznosilo se sve što se moglo iznijeti. Do prije desetak godina mogli ste kupiti originalne stvari na Ebay-u. Šteta, ti prvi zaroni bili su toliko fascinantni da su odredili moj život. Moram priznati da je tad bilo manje riba i života na olupini. Nekad je bilo bogatije artefaktima, a sada živim svijetom”, ispričao nam je koraljar, instruktor ronjenja od početka devedesetih, reprezentativac u podvodnom ribolovu, povjerenik u HRS-u za ronjenje na dah. Mogli bi tako nabrajati funkcije i uspjehe, ali dovoljno je reći da Cafolla živi za more i od mora, čitav život.

Baron Gautsch. Ponos austrijskog putničkog prometa plovio je na liniji Trst – Kotor. 84,5 metara dužine i gotovo 12 metara širine su dimenzije broda izgrađenog u Engleskoj 1908. godine.

Početkom Prvog svjetskog rata iznajmljen je austrijskoj vojsci za prijevoz trupa. Nakon četiri plovidbe gdje je u pravcu Kotora prevozio vojnike, a na povratku većinom civile, naletio je na tek postavljenu minu. Minopolagač Basilisk, bio je udaljen tek tri milje i ispuštao svoj smrtonosni teret. Gledali su u nevjerici putnički brod koji punom brzinom ide u minsko polje.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
Ivana Nobilo/Cropix

Pokušali su zvučnim signalima i brodskim zastavama upozorenja privući pažnju posade, ali uzalud. 13. kolovoza 1914. Baron je srednjim dijelom lijevog boka pogodio minu. Stup tamne vode krenuo je u zrak. Nekoliko minuta kasnije, kada se dim počeo razilaziti, pramac broda se zlokobno propinjao u vis i brod je nezaustavljivo krenuo na dno mora. Sa Basiliska je već hitala motorna barkasa, uzbunjeni su i razarači Triglav, Csepel i Balaton koji su se nalazili u blizini.

Postoje razni podaci o spašenima i poginulima, ali jedino što je pouzdano je da brod nije stao u Puli, jer na njemu više nije bilo mjesta. Završavala je sezona godišnjih odmora, a počinjao je rat i svi su se htjeli vratiti kući. U Lošinju je brod prekrcan. Ukrcano je daleko više od 300 ljudi, koliki je bio kapacitet broda. Dodatna nesreća za stradale bilo je i pogonsko gorivo luksuznog parobroda. Mazut. Vrlo brzo po potonuću površina je bila prekrivena slojem mazuta.

Putnici su bili većinom žene i djeca i nisu mogli plivati u toj ljepljivoj masi. Danas je olupina parobroda „Baron Gautsch“ zaštićeni podmorski lokalitet na kojemu je ronjenje dopušteno isključivo uz ovlaštene ronilačke centre. Strogo je zabranjeno vađenje bilo kakvih predmeta s broda i njegove okolice.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Srdjan Vrancic/Cropix

Pojavili smo se ujutro u centru, ali vrijeme nije bilo obećavajuće. Diglo se jugo. Bilo je i vala na otvorenom moru. Ima 12-ak milja do pozicije. Moglo bi nas fino izudarat i namočit u gumenjaku, ali raspored Scuba skenera je dosta zgusnut. Odlučili smo: idemo, ako nas žele odvest. Našoj maloj ekipi pridružio se doktor Vlado Bjelajac. Stari prijatelj i dobar poznavatelj Barona Gautscha. Cafolla kao da nam je čitao misli. Ne brinite, bit će sve ok. Naručio sam brod bit ćemo sporiji, ali imat ćemo više konfora. Ukrcali smo se zajedno s osam talijanskih ronioca na brod.

Čim smo izašli iz uvale osjetili smo prve valove. Talijani su bili sve tiši. Zaljevalo je preko bande, ali kapetan i njegov pomoćnik sigurno su brodili. „Ma ne brinite. Ovaj brod može i kroz puno veće nevere. Sudjelovao je i u akcijama spašavanja.” ležerno je dobacio kapetan. I nismo brinuli. Jedino možda kad se masivni drveni stol na palubi podigao prijeteći da se izvrne. Ali to je bio samo jedan bočni udar, nezgodnog vala. Ništa strašno.

Vrlo brzo nastavili smo konverzaciju, dok su Talijani potpuno utihnuli. Dogovorili smo s Cafollom naš plan ronjenja i on ga je prihvatio. Mi skačemo prvi. Dobit ćemo nekoliko minuta prednosti. On vodi drugu grupu i kreću se gotovo istom rutom po brodu. Gotovo istom, jer mi imamo ulaz u donje palube krmenog dijela. Postoji informacija da bi tamo mogla biti periska. Cafolla je to spomenuo onako usput, ali naravno da takvom izazovu naša ekipa nije mogla odoljeti. Dogovorili smo se: Nakon skoka idemo do bove, odnosno konopa, koji nas vodi na provu Baruna.

Brzo se spuštamo na deset metara, da izbjegnemo površinsko valjanje i nakon toga krećemo na istraživanje. Najteže je bilo doći do konopa, preplivati naš brod od krme do pramca. Zaronili smo. Slijedili nit i već nakon nekoliko trenutaka, na 28 metara, počeo se ukazivati, prepoznatljivi, kockasti oblik nadgrađa. Na brodu je bila relativno dobra vidljivost, a valovi se na tim dubinama ne osjete. Pramčani dio parobroda ima možda i najljepšu liniju. Izgleda usko i elegantno, a opet jako, moćno, ravno. Na bočnom dijelu pramca svoju poziciju zauzela je velika grancigula. Rakovica.

Svojim paukastim izgledom podsjeća na ornament broda. Na palubi ispod sidrenog vinča skriva se tabinja. Nismo joj posvetili dovoljno pažnje, jer moramo preroniti cijeli brod i ući na najdublji dio zarona. Ipak, nekoliko ovećih škarpina koje su se izležavale na palubi nismo mogli ignorirati. Kratki foto-video predah i nastavljamo po desnom boku broda do krme. Olupina je puna živog svijeta. Davno je već dobila patinu, a drveni dijelovi polako nestaju.

Solidno je obrasla, pa pruža zaštitu životinjskom svijetu. Jata boba prelijevaju se s palube po boku broda i nestaju u dubini. Na sredini, vidi se pokret između trulih drvenih djelova. Dugo sivkasto tijelo vjerojatno pripada nekom ugoru. Reflektori su ga uzbudili u njegovoj rupi pa je potražio zaštitu u unutrašnjosti. Obilazimo kormilo na 40 metara i polako se dižemo do radnog ulaza na krmi. Po dogovoru Doktor i Ivana ostaju na osiguranju izlaza, dok ću ja s najjačim lampama, prodrijeti u unutrašnjost i pokušati naći periskiu. Ti prostori nisu pogodni za veće skupine ronioca, jer postoji objektivna opasnost da se digne sediment i smanji vidljivost. To nije otvoreni prostor kao gornja i prva paluba.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Srdjan Vrancic/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Srdjan Vrancic/Cropix

To je paluba s tek malim vanjskim ulazom, koji u slučaju zamućenja može postati potpuno nevidljiv. Prostor je radni dio broda pa su stropovi niski, a ima i pregrada i prepreka. Nakon desetak metara nailazim na rukohvat, koji me vodi direktno na Perisku. Instinktivno zamahujem rukom da usporim kretanje. Podiglo se nešto sedimenta. Ljut na sebe osvrnem se i vidim da je iza mene sve čisto. Vidim svjetla na izlazu. Sve je u redu.

Kratko snimam školjku i vraćam se. Misija odrađena. Sada moramo samo poslati fotografije i čekati stručno mišljenje. S vanjske strane broda, dižemo se na gornje palube. Ovako bez većine pregrada i istrunulih podova i stropova brod pokazuje svoju prostranost. Rešetkastu veličinu. Ovo je ponovno zabavni dio zarona, opušteno prelazimo prostorije, sve do salona ispod komandnog mosta. Nekoliko tabinja kapitalaca skriva se od našeg svijetla. Vide se i ostaci ribarskih mreža.

One su najvjerojatnije i slomile dva jarbola, koji su krasili Barona. Na sigurnosnom zastoju nailazimo na grupu ronioca, vidno je manja od očekivane. Nakon odrađenih protokola izranjamo. Kasnije smo saznali da su trojica ronioca došli do pramca i nakon par minuta prekinuli zaron. Nisu se osjećali najbolje, a tada je najpametnije ne forsirati. Nemirno more je uzelo svoj danak. Olupina će stajati na istom mjestu još dugo i bit će prilike, možda već sutra.

image
Fratar
Srdjan Vrancic/Cropix
image
Lumbrak
Srdjan Vrancic/Cropix
image
Lumbrak
Srdjan Vrancic/Cropix
image
Ugor i kozica
Srdjan Vrancic/ Cropix
image
Hlap
Srdjan Vrancic/ Cropix

Banjol. Relaksirani zaron do dvadesetak metara. Nakon Barona, tako nešto, nam je idealno. Vidljivost nije najbolja, nije krivo samo jugo, po ljeti more zapadne Istre nije najprozirnije. Vjerojatno je i neka grupa prošla prije nas. Kako je ovo plitki zaron, moguće je da su bili početnici. U nedostatku iskustva lako je uskovitlati fini pijesak i mulj s dna, a takva pješčana oluja u špiljama i kavernama ne raščisti se brzo. Najprostranija špilja nalazi se na samo pet metara i u svom središtu ima otvor, koji izlazi na sredini otočića. Nakon mračnog dijela, prolazi se kroz uski otvor, pa u otvorenu galeriju s pogledom na nebo.

Prilika za skupljanje dojmova i informacije vodiča, pa povratak. Mračni dio pun je života, sitna riba, rakovi, spužve... Izlazimo i spuštamo se do spleta prevjesa i malih špilja. Na ulazu je kip sv. Eufemije. Službeni podaci kažu na šesnaest metara, ipak naši Garmini bilježe 14,2. Naravno, vjerujemo svojim kompjuterima. Prije četiri godine, na Dan grada Rovinja, postavljena je replika kipa svete Eufemije.

Kip je visok šezdesetak centimetara i izrađen je od bronce, a djelo je rovinjskog akademskog kipara Andrije Milovana. 16. rujna organizira se, sada već tradicionalno hodočašće zaštitnici grada Rovinja. Ulazimo u interesantni, svijetli dio kolumni i prevjesa. Zrake sunca prodiru kroz vodu i stvaraju iluzije pokreta dok se lome u morskoj vodi. Na sredini prolaza stoji mrtva periska Pinna Nobilis. Najveća školjka, ponos Jadrana, sada je tužni monolit, spomenik gotovo izumrloj vrsti. Nadamo se da će napori znanstvenika uroditi plodom i ponovo ju vratiti u prirodu.

image
Replika kipa svete Eufemije
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix

Na kraju puta nalazi se špiljica s nekoliko otvora na svodu. Naša namjera da i u povratku snimimo nekoliko čistih kadrova vrlo brzo je pala u vodu. Sustigla nas je raznolika grupa ronioca. Početnici su i dok gledaju koloritne svodove mašu perajama iznad dna. To diže sediment u valovima. Oni to ni ne vide, ali naše kamere bilježe.

Na izlazu, tik kod kipa, mlada Talijanka zaperajala je ispred kamere, morat ćemo sačekati da se barem veći uskovitlali komadi spuste natrag na dno. Za to vrijeme istražit ćemo dno ispred kipića. Ispod jedne stijene nailazimo na hlapa. Nije to šegrt Hlapić, ovaj je ozbiljan, odrastao primjerak. Svojim klještima brani rupu i povlači se dublje pred svijetlima. Završio je i taj zaron a mi smo u mislima već na sljedećim obavezama. Vraćamo se na brod, čim prije poslati fotografije morskim biolozima, da identificiraju našu živu perisku.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Podvodne špilje
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ronjenje na olupini broda Baron Gautsch
Srđan Vrančić/Cropix
image
Scuba scener pasica
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2021 00:02