Baš si lijepo uređena, kao mama, “Djeca moraju pomagati mami u kućanskim poslovima”, “Ima li tvoj tata bušilicu?”, “Kuha li tvoja mama fino?”, “Koji auto vozi tvoj tata?” samo su neka od benignih pitanja kojima svakodnevno djecu guramo u stereotipne spolne kalupe i nesvjesno im određujemo kako se trebaju ponašati da bi u određenom trenutku primjereno preuzeli svoje uloge - djevojčice trebaju biti lijepe, krhke i spretne u kuhinji, a dječaci jaki, sposobni majstori. Djevojčice će biti majke pa se trebaju igrati s lutkicama, mijenjati im pelene, hraniti ih i uspavljivati. Moraju biti i lijepe pa se preporučuju roza haljinice i šminka. Dječaci će biti muškarci i očevi, a to znači da trebaju imati tamnoplavu odjeću, aute, kutiju s alatom i palice za golf.
No, što kad djeca u najranijoj dobi, kad još nisu svjesna kakvo ponašanje, interese i sklonosti odrasli od njih očekuju, odluče drukčije? I što kad djeca žive u drugačijim obiteljima, onima u kojima i tata kuha, mijenja pelene i uspavljuje dijete, a mama puno radi, vozi auto i ne pegla? Ma koliko vjerovali da smo se kao društvo odmaknuli od podjele poslova i uloga uvjetovanih spolom, to nije tako. Svjedoči to svakim danom sve više roditelja predškolaca, koji se redovito bore s neodobravanjem okoline kad im sin hoda s lutkicom ili djevojčica nosi svjetlosni mač. No, kako neki od njih i priznaju, i sami se teško nose s duboko ukorijenjenim stereotipima o tome što njihova kći ili sin trebaju činiti. Donosimo četiri priče roditelja iz udruge Roditelji u akciji s njihova foruma www. roda.hr
PRIČA 1 - Moj sin silno želi biti balerina. Očajna sam
Imam dva dječaka, blizanca. Odgajam ih gotovo sama. Tata programer je “tranzitni” roditelj, dođe i prođe bez većeg uplitanja. Služi sinovima za hrvačke igre, koje su obično na rasporedu nakon ručka i traju dok tati ne dosadi. Dakle, uglavnom nije prisutan. Mama čuva, mama šeta, mama odgaja, mama vodi u vrtić, mama drži kad se vadi krv, mama vozi autiće, mama...
I što se događa? Jedan od dječaka odlučio je biti kao mama. Želi biti djevojčica. Točnije - balerina. Opsjednut je balerinama, sanja o tome da jednoga dana i sam postane balerina.
To traje već poprilično dugo, više od godinu dana. U početku smo “kulirali”, a onda sam ja krenula s “mjerama predostrožnosti” - objašnjavam da je on dječak i da ne može biti djevojčica, da može voljeti balerine i da se može jednoga dana oženiti balerinom, da je u redu biti dječak... Jedno mi je vrijeme upalila priča da balerine moraju probušiti uši da bi nosile naušnice, a da to strašno boli. Netko iz obitelji mu je čak nakalemio priču da će mu morati odsjeći pišu (!!!). Jedva sam to sanirala - rekla sam mu da mu nitko neće odsjeći pišu, ali da balerine jednostavno nemaju pišu.
Prošli smo tjedan imali dan kad je cijeli dan cvilio o balerinama. Moj “muž u prolazu” mu je linijom manjeg otpora obećao da će biti balerina kad odraste. Već sam luda jer mi ponestaje argumenata.
Što da radim? Kako da uvjerim muža da pogrešno postupa? Ili u potpunosti griješim?
PRIČA 2 - Nimalo ne voli loptu, nogomet i bagere
S tri godine i pet mjeseci moj se sin počeo igrati s barbikama. Sve mora biti rozo. Oblači moje haljine i jako želi biti princeza ili vila. To traje već osam mjeseci. Ništa ga drugo ne zanima osim “ženskih stvari”, memorija, lego kockica i crtanja. Prednjače “ženske stvari” u velikom omjeru. Jedini on u svojoj grupi u vrtiću dolazi redovno s Winx knjigom, slikovnicama o vilama, crtićima gdje su glavni likovi predivne princeze...
Prošli smo već sve faze zgražanja - od teta u vrtiću, preko rodbine do nepoznatih ljudi. On zna da je dječak, ali često poželi biti djevojčica. Kad se igra, stavlja ručnik na glavu kao da ima dugu kosu. Svi njegovi šamponi, kupke, četkice za zube, kalodonti... sve je rozo.
Zna mi reći da uživa u svom životu, ali da bi mu bilo bolje da je djevojčica. Postavlja mi pitanja tipa: “Mama, zašto je tebi Bog poslao dječaka?”
Bila sam zabrinuta. Ali sad sam sve uvjerenija da je moje dijete stvarno dio neke nove generacije dječaka koji su senzibilniji, neopterećeni stereotipima, i da će svijet biti bolje mjesto s njima. Imam divnog, prelijepog sina u kojeg su zaljubljene sve curice u vrtiću, koji šarmira svaku žensku osobu na koju naiđemo i koji voli “ženske stvari”.
Nije uvijek lako. Nije mi bilo lako doći u vrtić po njega, a on cijeli dan hoda okolo u ženskoj haljini i s torbicom na rukama. Ispočetka mi je bio šok - ne zbog zajedljivih komentara koje smo redovito slušali, već zbog toga što sam mislila da mu se djeca rugaju. No, nakon nekoliko dana - još su trojica dječaka poželjela nositi ženske stvari. Dakle, vidjela sam da je dobro pustiti ga da se sam izbori za svoje mjesto pod suncem. On se sam izborio na način da je uvjerio još trojicu dječaka da je OK nositi ženske stvari ako im se to sviđa. Počeo mi je dolaziti doma s rečenicama: “Mama, jadan ‘taj i taj’ jer mu mama ne da da se igra ‘ženskim stvarima’, a njemu se to sviđa!”
Ne voli loptu, nogomet ni bagere. Voli žene, cure, djevojčice. Tetu u vrtiću obožava. Jako je šarmantan i odlučan da okrene vodu na svoj mlin. Ono što želi, dobije bez tučnjave, vike i nereda.
Kad su mu se u vrtiću neki dečkići rugali, on mi je to odmah ispričao. Rekao mi je da mu to nije važno, da on to voli i da neće prestati samo zbog njih. Bio je toliko uporan da su ga na kraju super prihvatili. Fascinira me koliko je dosljedan i kad ja kao majka pokleknem u tom ženskom svijetu svog sina, on me vrati na svoj čudesan način.
Mislim da je ovo faza koju moram proći s njim na način da on bude sretan. Uopće se ne osvrćem na izjave tipa: “Ako mu to serviraš, postat će mu takvo ponašanje normalno, pa će izrasti u homića?!?”
Moje je dijete senzibilno, istražuje svijet oko sebe, traži svoju ulogu u društvu i jedino što ja tu mogu jest da ga pratim.
PRIČA 3 - Nosi moje štikle i za lutku Barbie govori da je to on
Moj sin od tri i pol godine prije tri mjeseca odjednom je zaželio biti mama. On je mama. Obuva moje štikle, želi roza odjeću i dugu kosu, u vrtiću se druži samo s curicama, hoće da mu rodim sestru... Mislim da je moj sin projicirao svu svoju pažnju i ljubav na mene i želi biti ja. Mislim da je dijelom krivac i njegov tata koji ne provodi mnogo vremena s djetetom jer nije našao svoj način s njim. Čak me mali jednom pitao: “Mama, tata nije bio lijepi princ na tvom vjenčanju, mogu li ja biti tvoj princ?”
U vrtiću je znao obući odjeću curica. Masu puta me je dočekao u haljinici, koju nije želio skinuti kad smo išli doma. To smo nekako raspravili i dogovorili se da više nema odijevanja haljina. On se za sada drži dogovora, jer zna da dogo-vor nije lijepo prekršiti.
Ova Barbie faza mog sina iziskuje moju silnu energiju. Ne želim ga sprječavati, a ne želim ga ni poticati. Nije mi baš drago kad on u dućanu od svih stvari želi baš barbiku plave kose i govori za nju da je to on. I sam već površno shvaća da je on ipak muško, da tati, baki i djedu nije baš drago kad za sebe govori da je barbika.
Kao svaka majka, pokušavam ga usmjeriti da bude sretan u životu i da mu kroz život bude što lakše. Nema recepta, ali barem mogu pokušati...
PRIČA 4 - Molećivo gleda lutke. Htjela bih mu pomoći. A kako?
Mama sam dječaka od 5,5 godina i tek rođene djevojčice. Dječak je jako osjetljivo stvorenje. Voli roza boju, barbike, djevojčice koje uvijek bira za igru. I u vrtiću ima samo prijateljice.
Mi s tim nemamo problema, jer mislimo da se radi o fazi, a i njegova senzibilna priroda vodi tome. Ono što me brine je što vidim da se koči, ponav-lja da lutke nisu za dečke, a molećivo ih gleda. I mogla bih navesti niz sličnih primjera. Htjela bih mu pomoći.
Znam da je najbolje pustiti stvar da ide svojim tijekom, ali bojim se da već ima problema u vrtiću. Tamo je dobio poruku da njegovo ponašanje nije prihvatljivo. Teško je iz njega izvući neku konkretnu priču, ali meni je dovoljan njegov pogled na curice kad presvlače lutke i slažu robicu ujutro kad ga dovedem u vrtić. Trudim se da puno razgovaramo, i kupili smo lutku i roza ponije - naglasio je da želi ponije bez grive jer su s grivom za curice...
Moj suprug misli da pretjerujem i da je on sretan dječak. Mene to brine i često mi je teško. Možda stvarno pretjerujem, vjerojatno će sve doći na svoje s lutkama ili bez njih. Znam da su sve to stereotipi, ali još je uvijek puno lakše curici s mačem nego dječaku s lutkom. Ljuta sam što je mnogim roditeljima super fora da se njihova cura igra autićima, a kad je dečko obrnuto od onoga što društvo od njega očekuje, onda to nije normalno. Pitam se ne bi li bilo bolje poticati ga na “muške” stvari i igre...