Zašto to nosiš, pa ti si dečko? - “dobronamjerno” je gospođa u parku upozorila troipolgodišnjeg dječaka koji se pod punom opremom - plavom kacigom na glavi i rozim leptirovim krilima na leđima - penjao na jednu od težih penjalica.
- Pa zato jer sam leptir - začuđeno joj je odgovorio dječak, ne shvaćajući kako to gospođi nije jasno i kakve veze s njegovim omiljenim rozim krilima ima činjenica što je on “dečko”.
Roditelji malog Benjamina, leptira s rozim krilima, i njegovog brata blizanca Erika dali su sve od sebe da im dječaci ne budu žrtve stereotipa.
Otkad je Benjamin “poludio” za rozim krilima, rijetko izlazi bez njih. Dječaci ne idu u vrtić, pa još nisu ni svjesni da bi roza krila trebala pripadati svijetu djevojčica. Još im se nitko nije ozbiljno narugao, no njihovi roditelji su svjesni da će se i to dogoditi.
Bez predrasuda
- Doista smatram da dijete treba biti ono što jest te kako je važno da ga mi u tome podržavamo. Moram priznati da meni to ide bolje nego mojem suprugu, ali i on se dobro nosi. Nikada ništa konkretno ne kaže. Ali, recimo, kad idu u šetnju, i kad Ben kaže da će uzeti roza krila, ne kaže mu kao ja “može, može, uzmi”, nego pokuša s “ma pusti ih sada doma, uzet ćemo loptu” - priča, smješeći se, njihova mama Dijana Pešec, 27-godišnja apsolventica predškolskog odgoja.
Djeca im, kaže, još uvijek nemaju nikakvih predrasuda. Erik, primjerice, svaki put kad uđu u dućan s odjećom, otrči na ženski odjel i počne opčinjeno vaditi haljinice, uz povike “mama, kako je ovo lijepo, ovo ću si kupiti”.
- Naravno, ne kupim mu haljinicu. Kažem mu da to nose djevojčice i gotovo. Samo sam mu jednom, kad je imao oko godinu i pol dana, odjenula kod kuće haljinicu koju sam slučajno imala. Njegovo je oduševljenje bilo toliko da sam i ja zgroženom mužu rekla “OK, ovo je bila pogreška” - uz smijeh priča Dijana.
Imali su i jednu rozu kabanicu s ovratnikom u obliku cvijeta, koju su dječaci voljeli odijevati i igrati se Fifi, popularnog cvijeta iz crtića.
- Ali u tome ipak nismo izlazili. Meni bi to još bilo u redu, ali mislim da bi muž dobio tihi slom živaca (smijeh). Kupim im ponekad nešto rozo, kad hoće, ali ipak pazim da to budu “kulerski” komadi. Imaju, primjerice, roze majice s natpisom “tough enough to wear pink” - kaže Dijana.
Vole Graditelja Boba
Dok su dječaci bili još vrlo mali, Dijana im je među igračke namjerno ubacila i pokoju lutkicu, baš kako ne bi bili zgurani u stereotipe. No, lutkice su im nezanimljive.
- Osim što su ih ponekad znali dojiti, kao ja njih, haha. Inače, ipak najviše vole bagere, građenje i Graditelja Boba - kaže Dijana.
Njihova okolina u principu ne reagira na njihovo izbjegavanje stereotipa. Najteže to, pak, pada Dijaninom bratu i ocu.
- Moj brat bi sve to što dečki imaju, pobacao. A zanimljivo je da je on, kao moj mlađi brat, bio najnježniji i najkrhkiji dječak u susjedstvu. Igrao se samo s lutkicama i toliko ih je volio da mu je i moj otac, inače dosta “tvrd” po tom pitanju, kupio bebu koja plače i stisnutih zuba šetao po centru Zagrebu sa svojim sinom koji nosi ogromnu bebu - priča Dijana.
Jedna od tisuća majki koje pokušavaju naći najbolji način odgoja svojeg djeteta koje se ne ponaša u skladu s duboko ukorijenjenim stereotipima je i Ivana. I Oliver, naime, obožava rozu boju.
‘Bi li htio da te zovu curica’
- Mama, hoćeš mi kupiti ovakvu torbu kad budem išao u školu? - uzbuđeno je upitao trogodišnji Oliver svoju majku, dok je jednom hodao iza djevojčice koja je na kotačićima vukla rozu Barbie školsku torbu za prvašiće.
- Hm... ne, neću ti kupiti takvu torbu - odgovorila je nakon kraćeg razmišljanja mama Ivana, 35-godišnjakinja kojoj je sinova zaluđenost ružičastom bojom zapravo simpatična.
- Ali zašto? Baš bih takvu htio, rozu - navaljivao je Oliver.
- Zato što bi te drugi dečki čudno gledali, a vjerojatno i zafrkavali. Kad kreneš u školu, rozu boju nose curice, pa bi te zvali curica. Bi li ti to htio? - upitala ga je mama.
- Pa ne, ja nisam curica... A hoćeš mi onda barem kupiti roze gaćice? - bio je zadnji Oliverov pokušaj.
- Hoću, naravno - sa smješkom je odgovorila Oliverova mama.
Na “mukama” je ponekad i mama 5,5-godišnje Maje. No, ni ona se ne zamara stereotipima koje nameće društvo.
Ograničavanja štete
Power Rangersi, Ben 10, Spiderman i Bakugan omiljeni su heroji 5,5-godišnje Maje. Jedina je djevojčica koja u vrtiću - umjesto na ritmiku, što je organizirano za curice - ide na sport. Odjeću kupuje na odjelu za dječake jer nema majica ni haljinica s likovima njezinih najdražih likova.
- Čak je htjela da joj kupim i muške gaćice sa Spidermanom - priča Majina mama Ana, koja Maju u potpunosti podržava da bude ono što želi biti i da se igra onime čime se najviše voli igrati.
- Doista ne vidim u čemu je problem. Dijete ima sklonosti bojama, interesima, oblicima i igračkama kao osoba, bez obzira kojeg je spola, i ne vidim razlog da je ograničavam. Naravno, djevojčice u vrtiću znaju joj se smijati i govore joj da je muškobanjasta. Mene srce tada boli, ali je pustim da odluči sama što će i kako će - priča mama Ana.
Bilo je, kaže, i suza i tuge, ali Maja nije odustala. I dalje s dečkima odlazi na sport i sve se bolje nosi s tom činjenicom.
- Ja joj kažem da je odluka na njoj, ali da su najbolji, najinteresantniji i najsretniji ljudi oni ljudi koje zanima sve, i “muško” i “žensko”, i da je njezina prednost što se jednako dobro zna igrati i sa Spidermanom i s Barbie - kaže mama Ana.
Osuđivanja okoline
Što učiniti kad sin želi odijevati haljinice, kad djevojčica želi igrati nogomet, kad dječak želi upisati “male vezilje” i obožava s mamom peći kolače, a djevojčica želi ići u park u kompletnom kostimu Spidermana?
Da li da im roditelji dozvole ponašati se u skladu sa svojim željama, poput slavne Angeline Jolie, koja svojoj četverogodišnjakinji Shiloh dozvoljava da “bude dečko”, nosi kratku frizuru i odjeću za male fakine, ili da im pokušaju zabraniti takvo ponašanje, kako bi ih zaštitili od osude i ismijavanja okoline?
- Roditeljima savjetujem da puste svoju djecu da se vode vlastitim interesima i svojim sklonostima, i sve će biti u redu ako je roditelj miran s tim i prihvaća svoje dijete onakvo kakvo je. Dijete će možda biti povrijeđeno, suočeno s odbacivanjem i podsmijehom, ali ako ima podršku roditelja i mogućnost da samo odluči što će, bit će to trajna baza za život. Roditelj će tako pomoći djetetu prebroditi činjenicu da život nije fer, da se pomiri s tim da će ga i kasnije mnogi nepravedno osuđivati i prosuđivati, ali da treba ustrajati u onome što voli i u što vjeruje - kaže psihologinja Tatjana Radulović iz Centra Proventus.
Psiholozi: Očevi krhkost sinova vide kao napad na vlastitu muškost
Problem s djecom koja iskaču iz stereotipa, kažu psiholozi, nastaje ako roditelj ne prihvaća nestereotipno ponašanje svojeg djeteta, jer se tada dijete nalazi u velikom konfliktu. Najvjerojatnije će dijete, ističe psihologinja Tatjana Radulović, prestati s takvim ponašanjem, ali će izgubiti dio sebe i naučiti da uvijek treba biti “u kalupu”.
- Jedino u slučaju da roditelji tijekom dužeg razdoblja primijete kako dijete ne prihvaća samo sebe, da djevojčica doista želi biti dječak ili obratno, odnosno da želi biti netko drugi, predlažem da potraže pomoć dječjeg psihologa kako bi se utvrdio uzrok. Najčešće se radi upravo o roditelju koji, svjesno ili nesvjesno, ne može prihvatiti svoje dijete kakvo je, na primjer majci koja je silno htjela kćer, a dobila je sina i slično - kaže psihologinja.
Djeca u 3. godini počinju graditi spolni identitet, odnosno postaju svjesna da postoje značajne razlike između dječaka i djevojčica. Još nemaju svijest o točno očekivanim obrascima ponašanja, a u svemu slijede roditelje i, posebno, stariju braću.
- Stoga nije neobično da dječaci koji imaju starije sestre silno žele odijevati haljinice jer ih u svemu žele imitirati, ili da djevojčice igraju nogomet sa starijom braćom. No, to je obično samo faza - kaže Radulović.
U tome najgore prolaze dječaci koji nisu glasni, probitačni i grubi.
- Mi smo još uvijek “rozo-plava” kultura, ali mnogo smo skloniji djevojčicama koje su haharice, nego krhkim i emotivnim dječacima. S tim, pak, najveće probleme imaju očevi, koji krhkost svojih sinova praktički doživljavaju kao napad na njihovu vlastitu muškost. A umjetno stvarati grubijana od jednog nježnog dječaka je, prema mojem mišljenju, zločin - ističe psihologinja Jasna Belamarić koja se u stručnom radu bavila stereotipima, osobito onima koji izravno utječu na djecu.
Posebna je zabluda, ističe, da takvo ponašanje djeteta ukazuje na njegovu kasniju homoseksualnu orijentaciju te da to treba “sasjeći u korijenu”.
- U svakom je slučaju strašno tjerati dijete da bude ono što nije. Ako je dijete determinirano da bude homoseksualac, ono će biti takvo bez obzira što mi činili. A iskakanje iz stereotipa u predškolskoj dobi nema nikakve veze s tim - kaže Belamarić.