Bilo ih je u to doba samo dvadesetak. Oni najsnažniji, najodvažniji i najsposobniji prihvatili su se vjerojatno najtežeg posla koji se tada nudio na otoku Mljetu. Bile su sedamdesete, a oni su bili "pržinari". Teško je danas reći jesu li ih u ovaj, iznimno težak i zahtjevan fizički posao odveli glad i sveopća neimaština kakva je vladala na gotovo svim otocima krajnjeg Juga, ili onaj urođeni dalmatinski "dišpet", volja i želja da se odradi nešto čak i ako se čini nemoguće. Nadnice su bile skromne, posao često i po život opasan, a plaća se dobivala po učinku, odnosno po jednostavnom receptu - koliko kila izvadiš, toliko novca dobiješ.
Naime, još od vremena Dubrovačke Republike, na Mljetu, točnije na lokacijama između naselja Korita i Saplunara, vadila se "pržina". Pijesak je to koji je karakterističan za ovo područje, a koji je idealno vezivno sredstvo za stare dubrovačke zgrade i zidove. Osim na Mljetu, još se može naći samo na ponekoj mikrolokaciji na Korčuli.
Stoljećima su tako vrijedni pržinari skupljali ovu sirovinu kako bi se njome gradile i obnavljale građevine koje danas predstavljaju vrh hrvatske turističke ponude i kulturno-povijesne baštine. Prije desetak godina država je zabranila daljnju eksploataciju mljetske pržine, koju gdjekad nazivaju i "muljara", a na otoku je ostalo tek tri-četiri pržinara.
Razgovor smo najprije dogovorili s Antom Dabelićem. Upravo on je svojim brodom, kojim je desetljećima upravljao, odvezao posljednju "turu" pržine za Dubrovnik. Rastužilo nas je kada nam je njegova snaha Ane, kod koje smo bili samo dvije godine ranije razgovarajući o kvascima za domaći kruh i rajskom vrtu, rekla da im je iz kuće upravo otišla doktorica.
Bistra sjećanja
- Ante ima upalu pluća. Zabranjene su mu sve aktivnosti - napisala nam je. Odgovaramo da ne sumnjamo kako će sve biti u redu, jer Mljećani su posebno žilavi, ali idemo dalje u potragu za posljednjim preostalim pržinarima.
Našu tezu o neuništivim stanovnicima ovog kraja potvrđuju 89-godišnji Pero Franić i njegov pet godina mlađi kolega Nikola Dabelić Niša. Osim što Pero malo teže hoda, pa se služi štapom, nitko im ne bi dao te godine. Pogotovo kada ih se pita o pržini, jer sjećanja su im u glavi i danas bistra kao da su jučer bili za lopatom.
Nikola je počeo kada je imao samo 25 godina.
- Bio je to vrlo težak posao. Radio sam gotovo do kraja, dok se smjelo. Iznijeli smo tone i tone pržine - prisjeća se Pero koji je "u pržinare" krenuo s pedeset.
Dočekuju nas u skromnoj, ali lijepoj kući u Koritima.
- Zar baš nitko nije pisao o vama. Neku knjigu, novinski članak? - pitamo.
- Ma tko bi!? Vi ste prvi. Nikog ne zanima što smo mi sve prošli, ne znam ni zašto smo vam zanimljivi - odgovara Pero.
A prošli su štošta. Nišu je tako jednom zatrpalo brdo pržine.
- To se često događalo. Morao si paziti, znalo se kad će se brdo urušiti, ali nikad nisi bio sto posto siguran. I tako je na mene palo. Motikama su me iskapali. Strašan je to osjećaj, zakopan si pod pijeskom i nadaš se da će te prijatelji na vrijeme pronaći i iskopati, dok se ne ugušiš. Eto, imao sam sreće, izvukli su me - govori nam Niša dodajući kako, otkako pamti, na radilištu nije bilo težih ozljeda ni smrtnih slučajeva.
Obnova od potresa
Dubrovnik je 1979. pogodio jak potres. Valjalo je obnoviti brojne zgrade. Konzervatori su tražili da se obnavljaju isključivo mljetskom pržinom, kako bi sve bilo u skladu s onim što je izgrađeno još za vrijeme Dubrovačke Republike.
- Ali, tada smo se već modernizirali, nabavili smo utovarivač. Dotada je sve išlo karijolama (tačkama, nap. a.) pa u silose i cijevima na brod. Ante je redovito vozio za Dubrovnik. Punili smo traktore, ali ni traktoristi nisu bili besposleni, nisu samo vozili traktore. Uzeli bi i oni lopate u ruke pa punili dok je trebalo, a onda krenuli prema silosima odakle se sve spuštalo na brodove, također ‘pržinare‘.
Pridružuje nam se Ilija. Nešto je mlađi. Ne bi u novine, kaže da je on tek dvije-tri godine radio taj posao, pa ne želi uzeti medijsku pažnju veteranima. No, potvrđuje kako je sve što su nam dosad ispričali istina.
- I mene je jednom zasulo. Ni danas ne znam kako. Sljedeće sjećanje bilo mi je buđenje u bolnici. Nije ti tada bilo zaštite na radu kao danas - smije se dok mi opisuje teške uvjete posla koji je, kao i svi drugi, prihvatio ne bi li popunio kućni budžet.
Vraćamo se na temu kako to nije bio nimalo lak posao. Pržinari bi na lokaciji bili već prije osam.
- Nije bilo previše hrane. Zato smo i radili, da bi zaradili stotinjak tadašnjih dinara. Tko je imao, ponio je suhomesnatih proizvoda, pa mu je bilo lakše. Ja sam išao biciklom, od kuće bih ponio teće (lonce) s kupusom, krumpirom ili malo ribe, čega je već bilo. A bilo je malo. Težak je ovo kraj, iako zelen, Mljet je prepun kamena, stijenja, trnja i pržine. Što se uspjelo te godine uzgojiti, to se jelo i kuhalo.
Onda bismo to brzo pojeli, jer nije valjalo ako se ohladi. Radilo se do podneva, a onda je bila pauza. Sunce je bilo prejako. Malo bismo odmorili, a onda iza 15 sati opet lopate u ruke. Nekad i do mraka. Jedino se nije radilo kada je bila kiša, jer nije imalo smisla, pržina ne bi bila dobra - objašnjava nam Pero.
Pržina je svuda oko nas, a dva susjeda, jedni od nekoliko posljednjih mljetskih pržinara, započinju blagu prepirku. Nadmeću se tako tko je koliko tona izvadio, kome je bilo teže, koga je više zasulo, tko je brže otrčao od urušavanja brda pijeska.
- A bili smo mladi, u kondiciji. Kad si vidio da se brdo pržine urušava, mogao si skočiti, trčati... - kaže Niša s pomalo nostalgije.
A koliko je posao bio težak dovoljno govori podatak da su pržinari smjeli raditi samo jedan dan, zatim bi imali dan odmora, i tako uvijek iznova.
- Odmarali!? - smiju se obojica.
Taj dan, kada bi bili "slobodni", koristili bi za rad u polju, od maslinika i vinograda do vrtova s povrćem.
Kažu kako je pržina koju su vlastitim rukama iskopali s Mljeta išla čak i do Crne Gore, jer su je i tamo koristili kao važan materijal u gradnji i obnovi građevina.
Živjeti umjereno
Iako su čitavog života teško radili, obojica su i danas nasmiješeni, veseli i veoma vitalni. Kažu, nikada nisu zapalili cigaretu niti pretjerivali u jelu i piću. Živjelo se skromno, a možda ih je i baš taj način života održao do ovih poznih godina.
Odmah se ispravljamo, nisu pozne godine, ma to su mladići! Jer, poznato je da u Dalmaciji, kada netko napusti ovaj svijet mlađi od devedeset, kažu "ode mladi čovjek". Nikoli Niši uskoro će 85. Pokazuje nam tajnu dugovječnosti. Izuva cipele pa ispred nas počinje plesati. "Niša dance", prozvali smo njegove plesne korake. Kaže, važno se kretati.
Pojedine religije i kulture, naročito s Istoka, poučavaju kako je svakome dana njegova količina hrane, a život će produljiti samo teškim radom i skromnošću. Skromnosti im ne fali jer nakon toliko godina rada imaju manje od 200 eura mirovine. Uz takvo "bogatstvo" teško je biti neskroman.
- Ma, prvih deset dana pozovemo jedan drugog na pivo, a onda ništa. A ovi mladi, pa bilo bi red da nam nekad plate piće - kaže vječno nasmijani Niša.
- Dečki, vidimo se za deset godina - zaključujemo razgovor, a oni obećavaju da će biti tako.
