Ne lomimo valove jer nam nijedan nije naišao ususret dok smo napuštali nerazbuđeni zaljev. Nema daška vjetra, osam je sati, a sunce je dobrano upeklo. Rogoznicu, koju s juga zatvara ražanjski poluotok, ostavljamo s lijeva a drugi, Gradinu, s desna. More će nam se otvoriti samo ako se držimo zapadne obale, ali ne samo beskrajno plavetnilo, već i jedan od njegovih najvećih srednjojadranskih bisera - Smokvica Vela.
Gotovo čitavo stoljeće bila je zabranjeni otok, ili ga je, zajedno s njegovim tajnama, čuvala vojnička čizma ili je bio ekskluzivan za ono malo bogatih i podobnih. Više nije čuvan, ali nije ni otvoren, no sve je manje tajni koje može skriti od znatiželjnih nautičara.
Vlasnik mu je država, ali ne zna što će s njim, Općina Rogoznica ga želi, ali ga ne može dobiti, divlji turisti ga opsjedaju, iako to ne smiju. Zabrinuta načelnica Rogoznice Anita Živković otkriva nam nevjerojatan podatak, u zadnjih pet, šest mjeseci kako su s otoka pošli zadnji koncesionari, mađarska grupacija koja je raskinula 30-godišnji ugovor s državom, Smokvicu su, po njezinoj procjeni, "posjetile" tisuće ljudi.
Plaža sa sitnim pijeskom
Obilaze nekadašnje rezidencije obitelji Todorić, bunkere bivše JNA, kupaju se na jednoj od rijetkih plaža s prirodnim sitnim pijeskom u ovom dijelu Jadrana, roštiljaju, piju i zabavljaju se. Objekti jesu pod videonadzorom, međutim, nije poznato je li on u funkciji. Ono što doznajemo u Rogoznici jest da, ako i radi, nema ruter, pa službenici Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, koji njime upravljaju iz Zagreba, sigurno u realnom vremenu nemaju nadzor nad ovim vrijednim nekretninama.
Od rive u Rogoznici do mola Smokvice Vele 15 je minuta plova. Idemo istražiti što je ostalo nakon svih njezinih gospodara posljednjih desetljeća. Prvi poznati vlasnik mu je bio jedan mještanin s rogozničkog područja, koji ga je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća prodao jednom bogatom Židovu iz Beča. On je 1929. tamo sagradio prvi objekt, mali ljetnikovac i molić za pristajanje brodova. Tamo je provodio dosta vremena, gotovo po pola godine, ugošćujući pritom svoje brojne prijatelje iz austrijskih i europskih visokih krugova.
Deset godina kasnije započet će Drugi svjetski rat, a pred njegov sami početak 1939. godine židovski vlasnik misteriozno je nestao u Alpama. Nikada se nije doznalo pod kojim okolnostima, no povezivalo se to s nacističkim progonima. Otok je naslijedila njegova kći, no ona ga je prodala državi, tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji iste godine.
Dvije godine kasnije dolaze oni koji u otoku vide njegovu vojno-stratešku važnost, u proljeće 1941. godine na otočiće se iskrcavaju talijanske fašističke snage, koje ga drže do kapitulacije. Onda ga preuzimaju partizani, pa i formirana Jugoslovenska narodna armija, koje će od njega napraviti pravu malu vojnu utvrdu s betoniranim podzemnim bunkerima, heliodromom, molom za pristajanje većih brodova te spavaonicama i drugom infrastrukturom za pedesetak vojnika i stalnom naoružanom stražom. Nitko od civila nije smio ni pomisliti približiti se otoku na manje od 100 metara, a kamoli se na njega iskrcati.
Bez borbe će otok od njih preuzeti Hrvatska vojska na početku Domovinskog rata, 1991. godine, tamo će ostati naredne dvije, kada će Ministarstvo obrane otok proglasiti vojno neperspektivnim za njihove potrebe. Period je to potpune devastacije i pljačke otoka. Po završetku rata otok dobiva prvog koncesionara, zagrebački Grafoplast Ante Lušića. On je opet u njemu vidio turistički potencijal, ali i priliku da na neki način povrati djedovinu: onaj mještanin Rogoznice koji je otok bio prodao židovskom poduzetniku, bio je, naime, njegov pradjed. Poslao je pismo namjere MORH-u s namjerom da na otoku pokrene projekt elitnog turizma, dobio je zeleno svjetlo, koncesijski ugovor na 30 godina bez ikakve naknade i krenuo je investirati milijune.
Potpuna devastacija
MORH će mu iznenada i bez najave 1999. godine poslati raskid ugovora, uslijedit će pravna bitka koja će rezultirati prodajom koncesijskih prava na upravljanje otokom Agrokoru, odnosno Ivici Todoriću, koji ga tamo ostavlja za upravitelja. Todorić tamo gradi privatnu rezidenciju, uređuje vilu na samoj plaži s ogromnom terasom iza koje je prva etaža objekta s velikom blagovaonicom i kuhinjom restoranskog tipa, kao dnevnim boravkom, a iznad su spavaće sobe. Kako je Todorić preuzeo koncesijski ugovor od Lušića, odnosno formalno Agrokor od Grafoplasta, ni on nije državi plaćao nikakvu naknadu. Doista ga jest pretvorio u elitno turističko odredište, ali za sebe i svoju obitelj, te njemu važne goste. Nikome nije padalo na pamet da narušava mir Todorićevih na njihovom privatnom raju, sve dok mu na poslovnom planu nisu krenula kola nizbrdo. Tek tada on vraća prava na upravljanje Grafoplastu, a onda država konačno 2017. godine ovrhom dolazi u posjed.
Svoju priliku tada vidi i općina Rogoznica, no neće je realizirati. Formalno-pravno, Smokvica Vela je otok s posebnom namjenom - vojarna u vlasništvu države kojom upravlja MORH i kao takva ne postoji u prostorno-planskoj dokumentaciji Općine, niti ona nad njom ima bilo kakvu ingerenciju. Veći dio od 168.865 kvadrata otoka prelazi na upravljanje Ministarstvu državne imovine, MORH si ostavlja samo jednu nekretninu.
Država, odnosno tadašnji ministar državne imovine Goran Marić, raspisat će novi natječaj za koncesiju na kojemu će otok pripasti hrvatskom poduzeću Zelene nekretnine. No, tvrtka je samo registrirana u Hrvatskoj, iza nje leži mađarski kapital, osnovao ju je investicijski fond Balansz Zártkörű Nyíltvégű Intézményi Ingatlan Alap. Osnovala ga je OTP banka, te iza njega stoje najmoćniji mađarski financijeri bliski tadašnjem, a i današnjem predsjedniku Viktoru Orbánu. Koncesijski ugovor dug je 30 godina i težak ukupno 184 milijuna kuna, nešto više od šest milijuna mjesečno. Mađari se iskrcavaju na otok, zajedno sa svojim ambicioznim planovima i do zuba naoružanim zaštitarima. Mještani nam govore da je to izgledalo dosta degutantno, osobito nakon što su na stijenama oko otoka osvanuli grafiti: Stop! Private property!
Onda su jednako brzo otišli, a zajedno s njima i njihova mehanizacija kojom su podigli devet bungalova bez ikakvih dozvola, a postojeće zgrade koje su imale stambenu namjenu počeli su preuređivati u ugostiteljsko-turističku. Dvaput im je intervenirala građevinska inspekcija i zabranila radove, te su Mađari uklonili bungalove, a onda su odlučili izaći iz cijele investicije i ugovora o koncesiji, potvrđeno je to u veljači ove godine, iako se primopredaja dogodila nekoliko mjeseci prije. Pitali smo Ministarstvo graditeljstva pod kojim uvjetima.
- Poduzeće Zelena nekretnina d.o.o., kao zakupnik na otoku Smokvica Vela s kojim je raskinut ugovor o zakupu, moralo je podmiriti naknadu za korištenje do dana napuštanja otoka, kao i sve obveze koje proizlaze s osnove korištenja (struja) te izvršiti primopredaju, što je i uslijedilo 1. listopada 2021. godine. Obveza države bila je preuzeti nekretninu te izdati potvrdu kako nema više potraživanja od zakupnika - kažu nam u Ministarstvu graditeljstva.
Potvrdili su nam i da još uvijek nije određena buduća namjena otoka, a na pitanje tko do tada čuva i nadzire otok, kazali su nam kako nisu u mogućnosti dati odgovor iz sigurnosnih razloga.
Jednom kad se ilegalno iskrcate na otok, prvo će vam u oko upasti zapuštena pješčana plaža, prepuna je bujičnih nanosa. Lijevo iza je plato na kojem je mali šank i mreža za odmor razvučena između dva stabla. Iako tamo mjesecima nema nikoga, čini se da je na njoj dosta prometno od slučajnih gostiju. Uokolo su ostaci smeća, limenki piva, boca vina, ambalaže od kobasica i drugih prehrambenih artikala koje služe upotrebi na roštilju. Ovo izgleda postaje i otočno odlagalište otpada jer je tamo završio i nečiji televizor, te stolica, također iz kategorije krupnog otpada. Za šank se ne može, jer se preko njega izvalilo stablo.
Bunker i heliodrom
Nasuprot je ljetnikovac, zaključan je, na uglovima su vidljive kamere, no kao što rekosmo, teško da išta bilježe. Iz spojeva skupocjenih kamenih obloga na terasi počeo je klijati korov. Desno od ljetnikovca je sanitarni čvor kao zasebna zgrada, on je otvoren, isto kao i ostava u zgradi desno, iz koje se širi miris benzina, a natrpan je nekorisnim alatom i potrepštinama za održavanje. Iza "Todorićevog " ljetnikovca su apartmani, bivše vojne spavaonice. Na vrhu otoka je bunker, u koji nismo mogli ući, poviše je heliodrom.
Čitav otok odaje dojam ogromnog parka, gotovo rezervata, no preko staza je dosta izvaljenih stabala. Jedno se srušilo i na ogradu betoniranog teniskog terena, na čijem središnjem dijelu još uvijek stoji razvučena mreža...
- Na Smokvici nema nikoga i ona nema nikakvu funkciju, mi tamo ne smijemo jer je još uvijek riječ o prostoru koji ima posebnu namjenu i u državnom je vlasništvu - govori nam načelnica Anita Živković. Pitala je Ministarstvo o budućoj namjeni i slala zamolbu da se otok dodijeli Općini, ali nikad nije dobila odgovor. Jer, ima ideju što s otokom. Kaže da bi namjenu brzo i detaljno isplanirali, ona bi bila turistička i kulturna s društvenim sadržajima.
- Čekam sastanak u Ministarstvu graditeljstva, ne samo po pitanju Smokvice, jer na našem području ima dosta nekretnina u vlasništvu RH, Rogoznica je imala puno vojnih objekata, Smokvica je najvrjedniji i stvarno bi bila šteta da se devastira ono što je uređeno. Znam da tamo postoje kamere, ali ne znam jesu li one u upotrebi.
Dolazi ljeto, tamo je veliki mol na koji može pristati tko god poželi, a mi ne smijemo intervenirati ni na koji način. Bili smo tamo nakon primopredaje da vidimo kako to sada izgleda. Posljednjih pet mjeseci tamo su se iskrcale tisuće ljudi iz čiste znatiželje, jer za to nemaju zapreke. Ljudi kao ljudi, svašta im može pasti na pamet, pa i loženje vatre za roštilje, pa tako mogu zapaliti čitav otok. Na to smo htjeli skrenuti pažnju ljudima iz Ministarstva - kaže nam načelnica Živković.
Ivica Perić je rogoznički društveni eko aktivist, koji je kao branitelj ušao na Smokvicu neposredno nakon preuzimanja otoka od tadašnje JNA.
- Smokvica je bila jako naoružana, ali kada su u naše ruke pale dvije vojarne na kopnu, oni su sami povukli s otoka. Bila je dobro minirana, tako da je prvo na otok stupila grupa deminera. Kada sam došao, nije bilo nekih prevelikih oštećenja, samo razbacanih stvari i prljavštine. Vojska je bila u jednoj velikoj spavaonici, oficiri dolje u vili. Bila je to klasična obrambena vojna utvrda - kaže nam Ivica.
Udruga OKEA bavi se očuvanjem tradicijskih vrijednosti, promidžbom, širenjem kulture i umjetnosti te ekologijom, pa onda nije teško zaključiti što o budućoj namjeni misli njen predsjednik Ivica.
- Ona se treba vratiti mjestu. Zašto tamo ne napraviti dječji vrtić i druge društvene sadržaje. Iz jednog dobrog sadržaja razvit će se drugi. Ako se okrenemo koncesijama i prodajama, onda smo limitirani u vlastitom razvoju. Dakle, svakako dati lokalnoj zajednici na upravljanje, ali osviještenoj, koja će otok razvijati po principima zelenog i plavog razvoja - kaže nam Ivica Perić.
Perićeve ideje u prvi plan ne stavljaju novac, pa je teško očekivati da će otok zaploviti u tom smjeru. Neće ni vojska na njega više. Prije će to biti opet neka koncesija bogatoj klijenteli i njihovim ekskluzivnim gostima, a to onda opet znači da zabranjeni otok neće tako skoro dočekati svoju slobodu.
