Umorni od putovanja zastali su u klancu između Biokova s jedne i omiške Dinare s druge strane. Ispod stijenja otvorila im se uvala Vruja. Jedan uzviknu: "More!" Ostali su bili još glasniji: "More!" Od toga je nastao mit koji se, eto, prepričava punih 14 stoljeća, a završio je i kao motiv na slici "Dolazak Hrvata na Jadran" Otona Ivekovića. Drugo lice Biokova, ono koje gleda prema Zagori, u predjelu Zabrdo, malo prema Zadvarju u Gornjim Brelima i na području je Parka prirode, krije isto jednu zgodnu priču. Ona govori da je u planini, u živoj stijeni iskopano između 1000 i 2000 metara tunela u obliku potkove, s četrdesetak soba u kojima 300 ljudi može preživjeti godinu dana s vlastitom kuhinjom, operacijskom salom, intenzivnom njegom, svježom izvorskom vodom, električnom energijom i klimatizacijom.
Ovo je bila legenda do 1991. godine, ali tada su priče o kompleksu JNA, golemom atomskom skloništu zvanom Kuk-0 vrijednom dvije milijarde dolara u živoj stijeni postale - živa istina. Svojim očima su ovo čudo tada vidjeli oni koju su desetljećima o njemu samo slušali.
Običnim ljudima bilo je strogo zabranjeno uopće prići maloj vojarni iz koje se ulazi u stijenu, isto kao i vojnicima iz same vojarne, osim jednome koji je radio na održavanju. Nakon rata je predana Hrvatskoj vojsci, a onda je postala vojno neperspektivna. U međuvremenu je opljačkana. U dva navrata ondje su uzgajane gljive. Danas je opet perspektivna, ali u potpunosti uništena i nečuvana. Što je ostalo od jedne od najvećih i najskupljih utvrda bivše države, grad u stijeni u kojemu su apartmane imali Tito i Jovanka, a samo nekoliko godina kasnije je pokraden, toliko da je predsjednik, dr. Franjo Tuđman poludio od bijesa kada je vidio razmjere? Ilustracije radi, netko je riskirao vlastiti život da se uspne na sam vrh metalnih desetmetarskih stupova kako bi otamo ukrao lampe - i tako sedam puta.
Ulaz u tunel
S izlaza na autocesti Šestanovac vozimo se vijugavom cestom prema Vruji, sve dok nas oštro lijevo ne odvuče bijeli put, za jednu makadamsku cestu neobično širok. Dolazimo do vojarne, to je ujedno i kraj puta. Na kapiji je lokot, desno je stijena, lijevo bodljikava žica koja priječi put pješacima, ali od silnih je posjeta "otupjela". Ugažena je toliko da je možemo proći bez većeg truda. Desno je stražarnica sazidana od kamena.
Naprijed prva zgrada, na njoj je sprejem išarano "ZNG RH". Prolazimo kraj dva prozora i nailazimo na dvokrilna vrata. Izvana bi se činilo da je u stražnjem dijelu ispred nas zid, ali nije. Nekada su bila čelična vrata, dok ih netko nije razmontirao i odvezao. Mrkli mrak nam ukazuje da se pred nama otvara tunel, osvjetljavamo ga pa vidimo da vodi ulijevo.
- Da sada rokne atomska bomba, mi bismo jedini preživjeli - komentiram s kolegom neduhoviti štos. Sve je ispreturano i pokradeno, počupane su instalacije, baš sve što se može unovčiti, makar i za sitne pare. Kada bismo otišli do kraja, napravili bismo veliki polukrug koji bi nas vratio iz stijene u vojarnu, na tzv. stražnji izlaz, ali tamo se ne može. Priječe ga masivna željezna vrata koja su izvana malo zaklonjena visokim kamenim zidom. Iza je provalija, dalje nema. Jedino što možemo jest prošetati između ulaza i izlaza, po platou na biokovskom kamenjaru. Tu su nekako uspjeli sagraditi i hangar u kojemu je neki stroj, moguće traktor. Iza njega je parkiran Audi 100, možda je nekada bio MORH-ov, jedna guma mu je ispuštena, tri nisu, nedostaju stražnji "žmigavci". Na brdu iznad je nekoliko manjih betonskih kućica te betonski stupovi koji podsjećaju na Stonehenge...
Za mještane Gornjih Brela ovaj je objekt od velike važnosti, čak i ovakav kakav jest. Mr. sc. Milan Ivanac (88), osnivač Brolanensesa, društva prijatelja kulturne i prirodne baštine Breljana, sjeća se vrlo dobro poratnih godina Drugog svjetskog rata, kada je kao mali pastir svjedočio počecima gradnje. Umirovljeni stožerni narednik 156. brigade HV-a i dragovoljac Domovinskog rata Roko Škrabić među prvima je ušao u objekt prilikom primopredaje i do u detalje se sjeća kako je izgledao 1991. godine. Ing. Ivan Tomaš, nezavisni predsjednik MO Brela Gornja, strahuje da je propuštena prilika da se atomsko sklonište valorizira na pravi način.
Soba Vrhovnog štaba
- Sjećam se kao da je bilo danas. Te 1946. godine pohađao sam mjesnu osnovnu školu. Vojska je ušla u našu zgradu, a nas su premjestili. Tu im je bio štab, centar veze, odakle su sproveli kablove do Zabrda. Narod nije ni o čemu znao niti ga je itko išta pitao. Tamo je bilo zabranjeno dolaziti svih godina u bivšoj državi, mogao se tek baciti pogled na gradilište putem do našeg izletišta Bukovac - govori nam Milan Ivanac.
Tek poslije, kada je vojarnu preuzela Hrvatska vojska, Milan je prvi put zakoračio u tajne odaje grada skrivenog u stijeni. Kaže da je "imao tu čast da ga pozove jedan od naših koji je tada bio na straži pa je vidio Titovu sobu i sobu Vrhovnog štaba". Gledao je, kaže, kako bi uzeo kakav dokument i donio ga u udrugu. Ipak nije, da ne nastrada čovjek koji ga je pustio u građevinu.
- Pričali su da ima još jedan izlaz iz stijene, i to na more, da gleda na Brač. Govorilo se i da su tu odsjeli Tito, Brežnjev i Nehru. Možda i jesu, ali istine radi, moram kazati da svih ovih godina traganja nisam uspio pronaći neki materijalni dokaz ili dokument da su oni doista bili tamo - kaže Milan, koji smatra da je tunel dug čak 1900 metara, ne računajući prostorije. Imali su prirodnu izvorsku vodu koju su doveli iz planine, kao i hidroelektranu za proizvodnju vlastite struje.
- Sobe su bile opremljene luksuzno za to vrijeme, koristili su mahagonij i orahovinu za namještaj. U mladosti sam radio kao stolar pa sam to jako dobro zapazio - prisjeća se Milan.
Priča vojnog veterana Roka Škrabića o objektu koji je građen između 1949. i 1977. godine započinje 1991., kada ga je njegova 2. satnija 156. brigade HV-a preuzela od grupe vojnika JNA.
- Bilo ih je 15 i zapovjednik, mirno su se predali, a mi smo ih dalje predali civilnoj policiji i mogli su ići kući. Od njih je u podzemni objekt mogao ući samo jedan Slovenac koji je radio na održavanju - priča nam branitelj Roko.
Iznosi i svoja zapažanja i informacije o tome kako je objekt izgledao. On poštuje mišljenje mr. Ivanca, no tvrdi da je tunel dug oko 1000 metara, s najvećom dubinom od 90 metara od vrha stijene, u jednoj etaži i u obliku potkove.
- Bile su unutra jedna prostorija s teleprinterima koja je davala snagu kao solarni uređaji, jedna velika soba za generalštab i jedna s telekomunikacijskim uređajima, za prisluškivanje policije, svih telefona bivše Juge i za direktnu komunikaciju s aerodromom. Također su tu bile potpuno opremljena operacijska sala i intenzivna njega, kuhinja u prostoriji od 30 metara od inoksa, na njoj je još bio najlon, 307 ležajeva u prostorijama za funkcionere, a za ostale na katu u hodnicima. Ne mogu tvrditi da je svoju sobu imao Tito, prije predsjednica Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Milka Planinc. Rekao bih po namještaju i opremi da je bila namijenjena ženskoj osobi - priča Roko.
Popis inventara
Nakon svega 20 dana od preuzimanja kompleksa, kaže, stigla je zapovijed da se iz njega izuzme operacijski stol i da ide na teren za potrebe vojske. No, do početka 1992. godine, koliko smo bili tamo, više ništa nije otišlo iz objekta.
- Tada je odlučeno da sve moramo predati mornarici, mi smo se pobunili, ali smo predali. Ja sam izvršio primopredaju, išli smo od prostorije do prostorije i izvršili popis inventara. Sjećam se kao danas: WC školjke, bojleri, klima uređaji američke proizvodnje, tank za gorivo sa 120.000 litara goriva, tri agregata, dva sa snagom od 170 kilovata, jedan od 50. Ispod je bio veliki bazen 10x15 metara s tehničkom vodom za hlađenje uređaja, izvor pitke vode je bio ispod tunela, iz bazena je pumpama transportirana gore. I onda sam otišao u Makarsku na potpisivanje zapisnika. Da nisam inzistirao, ne bi mi dali primjerak. Koga bih onda uvjerio da sve nije nestalo u moje vrijeme? Nakon svega desetak dana mornarica se izmjestila i objekt preuzima pričuvni sastav policije. Oni su tu bili godinu dana. Tada je pokradena većina svega. Predsjednik Tuđman je 23. svibnja 1994. godine u Podgori otkrio spomenik don Mihovilu Pavlinoviću i nakon toga je svratio na Kuk-0. Kada je vidio kako izgleda i da je sve prazno, poludio je. Počeo je vikati: ‘Hoću imena, hoću imena!‘ - govori nam bivši vojnik Roko.
Uzgoj gljiva
Nekako je u deset gornjih prostorija došlo poduzeće SEM te su započeli s uzgojem gljiva. Inspekcija iz Ministarstva obrane ih je iselila, a poslije toga se tamo skladištilo neko streljivo. Nakon Domovinskog rata Roko Škrabić ponovno preuzima objekt te on postaje pričuva za tri brigade i skladište streljiva, topova, haubica. Sve to se izmješta se 2001. godine i objekt ostaje zaključan. Potom postaje neperspektivan, opet se, prije nekih petnaestak godina, pokreće proizvodnja gljiva, ali bezuspješno. A onda ponovo postaje vojno perspektivan. Koja će mu biti namjena iz MORH-a nam nikada nisu odgovorili.
- Prije nekoliko godina ukradena je čak i trafostanica - zaključuje Roko Škrabić.
Predsjednik MO-a Brela Gornja Ivan Tomaš smatra da je prilika da se ovaj impozantni objekt privede svrsi - propuštena.
- Nakon Kamparana koji je tamo 2008. proizvodio gljive, to više nije isti objekt. Možda bi ga nekoj svrsi bila privela lokalna uprava, možda je trebao biti dan na upravljanje Parku prirode, ne bi nam smetalo ni da ga je vojska upotrijebila za nešto. On je sad postao perspektivan samo na papiru jer je u stvarnosti neuporabljiv bez ogromnih ulaganja. Ovo je najgori scenarij, protraćen je ogromni potencijal, milijarde dolara su bačene u vjetar. Nisu u stanju staviti čak ni videonadzor da ga se iole zaštiti. Istovjetno atomsko sklonište postoji u planini Zlatar kod Konjica. Ondje je ostalo sačuvano baš sve, imaju i originalni toalet papir iz 1967. godine i madrace u celofanu. Da bi se sve očuvalo moraju raditi agregati i klima uređaji, ali sadržaj je turistički i naplaćuje se razgledavanje pa se i održavanje ima odakle financirati - komentira Tomaš.
Crnim prognozama unatoč, mještani smatraju da Kuk-0 zbog svoje povijesne važnosti zaslužuje barem još jednu priliku, prvenstveno zbog toga što je smješten unutar Parka prirode Biokovo te na području turističkog središta Brela. To je potencijal koji bi se morao iskoristiti.
