Činjenicu da je Doha jedinstven projekt, dokazuju mnoge stvari. Recimo, u realizaciju gradnje metroa krenuli su 2013. godine. Danas, devet godina kasnije, imaju tri linije sa 76 stanica u duljini od 76 kilometara. U devet godina. I kane dodatno širenje. Točno ono čemu teže i u demografskom smislu; natalitet je vrlo malen, pa su vlasti, naime, došle na ideju kako tome doskočiti: friško vjenčanim parovima daju besplatnu zemlju, a po novom, čak im i plaćaju - vjenčanje.
Besplatne kuće
Oni koji su državu bilo kako zadužili, dobivaju i besplatne kuće, dok svi državljani Katara uime podizanja vlastitoga doma, mogu uzeti kredit od države, s nula posto kamata. E da, ako imate katarsku putovnicu i želite studirati, u domovini ili inozemstvu, katarska vam vlada plaća baš sve, jer manjak domicilnog visokoškolovanog stanovništva vrlo je izražen. Druga je, pak, stvar što rijetki to koriste, jer žive u blagodati u kojoj je škola hobi, a ne prioritet bijega u bolju budućnost...
Kada u deset dana Katara, procesuiraš takve informacije, onda je puno lakše zagaziti u kulturni projekt koji je plaćen 100-tinjak milijuna dolara.
Miješaju se ovdje razni stilovi, od antičkog do osmanskog, jer ovdje je od mramora izgrađen amfiteatar za pet tisuća posjetitelja, malo dalje nalazi se "zlatna", a u biti pozlaćena džamija, pa prolaziš sve do impresivnog trga s vodoskokom koji je u simbiozi s glazbom, i voda skače u ritmu, da bi nastavio ravno do ulice s klima uređajima ugrađenima u pločnike (!), koji rade sto na sat, te njom hodajući pored impresivnog golubarnika stižeš pred grandioznu "plavu džamiju", dizajnerice Zeynep Fadillioglu, prve žene koja se specijalizirala za izgradnju tih predivnih muslimanskih hramova, a koja je za "Plavu džamiju" inspiraciju pronašla u Istanbulu, u palači Dolmabahce.
Na kraju "crvene linije" metroa, dakle, smjestila se Katara, kulturno selo nazvano prema izvornom nazivu Katara, koje se koristilo sve do 18. stoljeća. Odmah pored jedne od rijetkih javnih plaža u Dohi, inače razdijeljenoj na "obiteljsku" i "samačku", ali samo za muškarce, između West Baya i Pearla, nalik je jedinstvenoj kulturnoj oazi usred pustinje.
- Izgrađena je kako bi posjetitelje podsjećala i na našu kulturu, ali kako bi i domaćim ljudima približila svjetsku kulturnu baštinu. Zato se ovdje u dvadeset metara iz antičke Grčke, selite u otomansko razdoblje - objašnjava mi "kustosica" Fatima, koja je ovih dana iznimno tražena, kako od medija, tako i od turista, koji vrše invaziju na to jedinstveno i unikatno mjesto.
- Dvije izložbe, fotografija i crteža, vezanih uz nogomet, potom serija nagrađivanih karikatura, ali i soba s nošenim dresovima iz velikih utakmica svjetskih prvenstava u našim galerijama, naš je spoj s nogometom koji fantastično funkcionira - dodat će i nestati u daljini, u nekom novom objašnjavanju.
Iako nema replike Dioklecijanove palače, ili dubrovačkih zidina, tu smo dočekali "dupli pas" s Hrvatskom. Na mjestu karikatura, naime, od njih možda desetak probranih, izvješena je jedna s hrvatskim potpisom, našeg majstora Borislava Josipovića, dok na stupu do, u redu 100 najvećih velikana mundijalske povijesti, pred olovkom poziraju Luka Modrić i - Davor Šuker.
‘This is Luka!‘
- Znate li tko su ovi igrači - igram se Tarika Filipovića, dok "najbržim prstom" lovim na fotki najboljeg strijelca Mundijala 1998. godine.
No, nažalost, dok Luku savršeno detektiraju, torzo i lice Šukera nije im poznato. Da emitiraju u obližnjem kinu, ili teatru pod zvijezdama onaj lob protiv Schmeichela na Euru ‘96., ili seriju uboda protivničkih vratara na francuskom Mundijalu, lampica bi se upalila, ali ovako...
- Luka, this is Luka! - vraćaju se hipnotizirano na hrvatskog kapetana.
Kod fontane, naziva "Snaga prirode", koju, začudo, nije dizajnirao vod zagrebačkih "fontanista" Milana Bandića, ulazim u najljepši market koji sam u životu vidio, s prekrasnim prošaranim svodom, i tražeći vodu za osvježenje, odjednom se prenem: na jednoj od nepreglednih polica - viski. Pa đin. Pa vino.
- Tome, našli smo zlatnu žicu - gubim razum dozivajući kolegu Dubravca.
- Cuga, čovječe! - derem se na sav glas.
Oduševljenje, međutim, naglo splasne. Jer, to su samo izgledom žestoka pića. Iako se reklamiraju kao originali, ovo je žešća fatamorgana i opsjena, varljivo priviđenje. Sva su pića do zadnjeg, naime - bezalkoholna!
‘Ajmo van, govori on. I tamo, pod dojmom svega, dolazimo nekako sebi. Što i nije teško, dok hladni zrak struji iz kanalica na pločniku i drži temperaturu na 25 Celzijevaca, neovisno o godišnjem dobu, pa čak i kada temperatura ovdje ljeti dostiže i 50-ak stupnjeva. No, nakon gotovo dva tjedna Dohe, čak i ta perverzija postaje normalna. Jer, ima se. Može se.
Ali ovdje, u Katari, to čak i ima smisla...