Neiskorjenjiva novinarska znatiželja odvela je Danku Derifaj, reporterku Nove TV, da za tjedni magazin “Provjereno” napravi priču s Damanhurcima - pripadnicima specifične duhovne zajednice koja na obroncima sjevernotalijanskih Alpa, u dolini Valchiusella, živi drukčije od ostatka svijeta.
- Prije tri i pol desetljeća 12 ljudi je poželjelo da svijet bude drukčiji - počinje Danka svoju priču. - Htjeli su se, kažu, posvetiti filozofiji, umjetnosti, razmišljanjima o čovjeku i Zemlji. Osnovali su Damanhur , ‘grad svjetla koji traje u vječnosti’, napravili zastavu, uveli svoju valutu i sveti jezik, sagradili hram i oslikali kuće predimenzioniranim cvjetovima da naglase kako ljudi nisu važniji od prirode, nego su samo njezin dio. Danas ih je 300-tinjak.
Nukleusi sa 20 članova
- Zajednica je - nastavlja Danka - organizirana u nukleuse u kojima, u obiteljskoj kući, stanuje 20 članova. To su mala gospodarstva, međusobno udaljena i do 45 minuta vožnje, a svako je gospodarstvo svojevrstan projekt. Primjerice, jedni istražuju izvore alternativne energije, drugi proizvode hranu, treći peku kruh, četvrti izrađuju odjeću, peti nakit, šesti se bave tinejdžerima koji, pod paskom trojice mentora, žive u odvojenom nukleusu .
- Postoji i probni nukleus u kojima novi članovi šest mjeseci ‘testiraju’ odgovara li im takav način života. Najnoviji nukleus je prekrasan, mali hotel u kojem odsjedaju posjetitelji. Bave se dakle i ugostiteljstvom - tumači Danka. - Damanhur je udaljen sat vremena vožnje automobilom od Torina u kojem većina članova ove zajednice radi. Kirurg ide na posao u bolnicu, učiteljica u školu... Od svojih plaća izdvajaju za zajedničke troškove u zajednici. Primjerice, od plaće koja iznosi 2000 eura, 800 će pripasti starješini koji novac dalje usmjerava u zajedničke projekte - opisuje Danka koja je ondje provela tri dana.
U Hramu čovječanstva
Imaju struju, tekuću vodu, televizore, automobile, mobitele. Nije riječ o potpunoj izolaciji. Nisu nužno vegetarijanci. Istražuju obnovljive izvore energije, hrana je organski uzgojena, odjeća je od prirodnih materijala. Imaju svoju valutu - credito - kovanice koje im izrađuje njihov kovač. Koriste ih kao sredstvo razmjene unutar zajednice, one su simbol blagostanja; zajednica se, naime, ne “fura” na siromaštvo. Sve što proizvedu prodaju. Zato što iznimno poštuju prirodu, svaki je član uzeo dva nova imena, jedno iz biljnog, drugo iz životinjskog svijeta.
Damanhurci se ne klanjaju nijednom Bogu, uvažavaju sve religije, imaju niz rituala. Razvili su vlastiti “sveti” jezik, za koji kažu da su ga se prisjetili. Tvrde, naime, da poznaju tehnologiju vraćanja u prošle živote. Sveti jezik koriste u ritualima i plesovima.
- Taj jezik nije govorni, nego znakovni, inače se sporazumijevaju na talijanskom, odnosno engleskom jeziku, ovisi otkud su došli - objašnjava Danka. Svoj hram zovu Hramom čovječanstva. Na njemu je prikaz ljudske povijesti, svih religija ... Ispunjen je freskama, kipovima, crtežima... sve to radili su volonteri umjetnici. Njegova je gradnja trajala gotovo tri desetljeća. Usprotivila se, naime, Katolička crkva u Italiji. Nazvali su ih sektom, potom su se sudili i s državom , nakon četiri godine dobili su spor. Hram je tako za njih postao potvrda da je sve moguće.
Zabranjeno je samo pušenje
Iako odbijaju da ih se zove sektom, kaže Danka, kad uđeš u taj hram pitaš se čemu on služi. Oni kažu: vraćanju samom sebi, meditaciji, poticanju tokova pozitivne energije.
- Bila sam slobodna pitati ih postoje li kakve zabrane ili posebne upute za seksualni život. Nema zabrana, u tom su dijelu konvencionalni, funkcioniraju kao ostatak svijeta. Jedina zabrana koja postoji je pušenje. Nema cigareta jer su štetne za planet. Alkohola ima, sami proizvode jako dobro vino - objašnjava Danka.
- Iako ih dio javnosti smatra sotonističkom sektom i svašta im se pripisuje, moram reći da nisam naišla na dokaze da rade nešto što nije u skladu s dobronamjernim pristupom životu niti da su njihova kretanja kontrolirana i da su podložni nekom vođi - tumači.
Bilo je zanimljivo, kaže, upoznati dvije Hrvatice koje ondje žive posljednje tri godine. Meri, prevoditeljica iz Splita, postala je Lince (Ris), i dalje radi kao prevoditeljica, i Zagrepčanka Monika koja je došla sa 9-godišnjim sinom, uzela ime Wapiti (Jelen) i radi isto što je radila i u Zagrebu - kao turistički vodič.
- Samo što su, kako same kažu, puno sretnije - nasmijala se Danka.