U Fort Worthu, koji je sat vremena udaljen od Dallasa, kažu da je život previše kratak da bi ga se provelo u Dallasu. Očito je da se dva grada međusobno natječu u prestižu i podbadanjima na međusobni račun, ali činjenica je da je područje Dallasa postalo jedno od najnaseljenijih dijelova Amerike i to izaziva ljubomoru susjeda.
Gotovo 75 posto američkog stanovništva koje će se u narednim mjesecima seliti iz jednog dijela države u drugu, odabrat će Dallas za svoju novu adresu. Zato se u gradu ubrzano dižu novi neboderi i poslovni prostori, a čujem i da starosjedioci sada rado kažu gostima – dobrodošli, ali vratite se ipak svojoj kući... Tajna je, kažu ponosno u Teksasu, što je Dallas izuzetno propulzivan, živ grad, što nudi dobre prilike za biznis i ugodan život.
Na primjer, Erin, gotovo tridesetogodišnjakinja, rodom iz Houstona, ali ponosna stanovnica Dallasa, plavokosa i plavooka, kao da je poster djevojka za cure iz sestrinstva, priča mi da već nekoliko godina radi za jednu od najboljih teksaških kompanija Match.com. Kompanija se bavi online dogovaranjem spojeva. Jako su popularni i jedna su od najstarijih web stranica, nedavno su proslavili 20 godina i na slavlju su im se pridružili parovi koji su se među prvima upoznali, a još uvijek su u braku.
I Erin je udana, ali kaže da ima puno prijateljica i prijatelja koji su samci i koji na ovaj način traže partnera. Uvjerava me da je to puno sigurniji način od odlaska u bar i traženja avanture koja bi tek trebala kasnije postati nešto ozbiljnije jer su istraživanja koje je kompanija provodila pokazala da oni koji misle ozbiljno kreću u on-line romantične dogovore. Organiziraju se i zajednički događaji, proslave i zabave tako da Erin ima pune ruke posla kao jedan od web administratora. Kaže da u njezinom uredu radi četiri stotine ljudi, i to samo u Dallasu. Kompanija je globalna i sada se širi na azijsko tržište.
U sklopu boravka u Teksasu, naša je grupa podijeljena za odlazak kod američkih domaćina koji će nas ugostiti u svojim domovima kako bismo vidjeli kako funkcioniraju “obični” Amerikanci, a mi njima približili naše zemlje i razmišljanja. Mislim da smo zamjenik gradonačelnika Vicenze i ja najbolje prošli jer večer provodimo s troje mladih ljudi – Erin i njezinom prijateljicom Ziom koja je godinu dana živjela u Španjolskoj te Mahduom koji će za mjesec dana postati američki državljanin. On je IT stručnjak i večer provodimo testirajući novu high-tech spravicu koju isprobava za Amazon – ona se zove Alexia i njezino se ime ne smije naglas izgovarati ako ne želite da prestane puštati glazbu. Crna valjkasta Alexia odaziva se na glasovne naredbe i služi kao kućni DJ s nepreglednim izborom pjesama. Naši domaćini napravili su nam večeru i nastojali pokazati male znake pažnje; mom su talijanskom prijatelju aranžirali sir, pršut i masline u bojama talijanske zastave, a svježi sir, maline i borovnice tako da nalikuju hrvatskoj. Svi smo se složili da je hrvatsku trobojnicu s grbom teško gastrononski uobličiti... Nakon večere s našim teksaškim domaćinima, razmjenjujemo dojmove.
Neki su bili u obitelji bračnog para koji je već zajedno 50 godina pa su u svojim kasnim osamdesetima, jedan dio naše grupe proveo je večer kod vrlo religiozne gospođe s kojom su se molili prije početka jela, treći su bili kod velike obitelji s petero djece i nekoliko pasa....Jacopo iz Vicenze i ja kažemo da smo upoznali moderne Teksašane s kojima smo proveli ugodnu večer, mada je početak obećavao katastrofu budući da nam je pukla guma na automobilu. Dobro da se to dogodilo prije nego smo izjurili na autocestu...
U Fort Worthu odlazimo u vojnu bazu. Naš vozač minibusa stoji parkiran usred prašnjave nedođije već 15 minuta i ništa se ne događa. Kada shvatimo da tu očito nije ulaz u bazu, naš ga glavni vodič pita zašto tu stojimo. “Zato što mi je GPS rekao da je tu ulaz u vojnu bazu.”
“Pa očito nije...” pristojno kaže Bruce koji nas već treći tjedan vodi po SAD-u.
“Ali GPS kaže da jest”, ne da se vozač smesti.
Konačno ga uvjeravamo da tu nije ulaz, ali minibus ne mrda sve dok službeno vojno vozilo nije došlo do nas i povelo prema bazi.
Tu nas gnjave pravilima da ne smijemo ovo i ono, nema fotografija, vrijeme je strašno ograničeno pa jurimo kao da smo opet u ekspres obilasku, mada bucmasta službena fotografkinja stalno trči za nama i snima nas kako gledamo F-16 avione ili ljubopitljivo služamo zapovjednike koji nabrajaju neke tehnikalije koje ne razumijem. Objašnjavam joj da mi ne treba slika mene s avionom, nego pilota, aviona, svega osim naše grupe, ali ne može, nije dopušteno.
Dobro, vojska je vojska, tu je gotovo 80 zrakoplova, odnosno ukupna vojna oprema ovdje je vrijedna 3 milijarde dolara. Piloti su bili i kod nas, u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Zadnja im je misija bila u Afganistanu prije godinu dana, ali uskoro će opet dalje. U bazi živi 600 ljudi, a pored njih je, kako prigodno, centar Lockheed Martina, vodeće američke kompanije za aerosvemirsku industriju, obranu, sigurnost i napredne tehnologije...
U Teksasu se puno govori o useljenicima. Najbrže rastuća, latinoamerička imigracija, dosegla je već 17 posto. U Dallasu o tome razgovaram s jednim državnim senatorom, republikancem, i mladim i uspješnim hispano-Amerikancem čija je baka došla iz Meksika u SAD. Njihovi su stavovi suprotni. Do 2050.godine u Teksasu će broj latino radnika biti tri puta veći od ostalih i bit će najveća manjina u SAD-u. Dok konzervativci od toga strahuju, useljenici iz Južne i Srednje Amerike nadaju se svom Obami. Zasad ne izlaze masovno na izbore, upravo se radi analiza zašto, ali postaju sve veća politička snaga. Pokazat će to već idući predsjednički izbori...