Čini mi se da sam čitav svoj život, sve te godine, svih tih 96 država proputovao samo zato da sam sebi dokažem da nema boljeg mjesta na planeti od New Yorka.
New York, pohotna ljepotica sa obala Atlantika. Obično sam ga napadao iz smjera istoka, a ovog sam mu se puta prišuljao onako podmuklo, s leđa. Skutrio sam se u Philadelphiji na nekoliko dana, tumarao gradom, partijao u Byblosu i G Laungeu. Skupljao koncentraciju, a onda sjeo na vlak i po tko zna koji put, bacio se naglavačke u grotlo Manhattana.
A prije otprilike deset godina radio sam za izvjesnu kanadsku telekomunikacijsku kompaniju, kao njihov pouzdani predstavnik u Zagrebu. Pisao sam nekakve izvještaje, analizirao tržište, razvozio kanadske šefove kada bi navraćali tu kod nas, pod Sljeme. Slušao sam njihove priče o New Yorku i rasle su mi zazubice. Moj kanadski šef i ja smo ganjali nekakvu licencu izvjesnog tendera za kojeg smo znali da ionako nikada neće biti raspisan. Uglavnom smo pričali o muzici, knjigama i ženskama, pa uludo bacali korporacijski novac obilazeći restorane i zatvarajući šankove koktel barova. Naravno, ured je bankrotirao u manje od godinu dana, pa sam ostao bez posla.
- Što ćeš sada? – pita me šef Kanađanin.
- Sad idem vidjeti New York, hoćeš li mi ga pokazati?
- Vidimo se tamo za dva mjeseca.
- Ali što da radim u međuvremenu?
- Evo ti zadnji ček, unovči ga i pali preko bare.
Unovčio sam ček, sjeo na avion, pa sam se sljedeća dva mjeseca držao New Orleansa i Chicaga, vozikao se Greyhound autobusom kroz srednji zapad, čak malo i skijao u Vailu. A onda sam se, konačno, dokopao njuce. Kanađanin je ispunio obećanje, pričekao me na JFK-u, posjeo me u taxi pomogao mi da istovarim naprtnjaču u hotel. A onda me odveo do Villagea… izašli smo iz taxija na uglu Washington Square Parka i McDougla, pa prošetali prema jugu. Jedna malena ulica, niti dvije stotine metara dugačka, a toliko povijesti u njoj. U tih dvije stotine metara smjestio se Caffee Reggio, u kojem je svojedobno sniman 'Kum'.
Odmah pored nalazi se Minetta Tavren, u kojoj su se okupljali bitnici, Ginsberg, Kerouac i njihovo društvo. Preko puta je bar imena Gas Light Caffee u kojem su se svojedobno Warhol i Dylan pomlatili radi nekakve ženske. A preko puta… preko puta je 'Bar Wha?', lokal u kojem je Bob Dylan, 1961. godine, dobio svoju prvu gažu u životu (derao je pluća na usnoj harmonici za dolar dnevno – kako je kasnije pisao). Ušli smo u podrum 'Bara Wha?', sjeli u separe, naručili piće i okrenuli se prema bendu koji je upravo počeo prašiti na stageu. Nekoliko rifova na gitari, majstor crnac na basu i to je bilo to… BADABING!!! bio sam zakucan ravno u srce Manhattana.
Greenwich Villageom cure nevjerojatni životni sokovi, a ako imaš odgovarajuću vrstu očiju, znati ćeš točno gdje da se sagneš i pustiš ih da ulaze u tebe. Zavirio sam ispod svakog kamena u Villageu, pa tek onda počeo istraživati sve ono što istraži svaki prosječan turist – Empire State Building, Little Italy, zgrada UN-a, Grand Central Station, katedrala svetog Patricka, bruklinški most, Wall Street, Grand Zero, Central Park, slavna Dakota ispred koje je ludi Chapman ispucao šažer u sirotog Johna Lenona… New York je takav, svaki ga turist počne svojatati nakon pedeset fotografija opaljenih jeftinim digitalnim aparatom.
Iz njuce sam uvijek odlazio tužan, i uvijek se iznova i iznova vraćao u njega. Jer, zaista, čini mi se da sam čitav život putovao samo da sebi dokažem da ne postoji bolje mjesto na planeti. U sljedećih ću deset godina obići neke zaista sjajne velike gradove, kao što je Sydney, Buenos Aires, Rio ili Tokyo. Posvetiti ću život putovanjima… ilegalno ću ući u Černobil, bez nekog posebnog razloga osim sa željom da ga vidim… trčat ću s bikovima u Pamploni, zabiti nos na Antarktik, roniti s morskim psima na Galapagosu… raditi svašta, tumarati planetom… ali uvijek, gdje god doputovao, kakvom god novom gradu opipao bilo, nekako uvijek duboko u sebi čujem ritam onog crnačkog basa iz Cafe Wha? – BADABING!!!
Deset stvari koje čovjek obavezno mora napraviti u New Yorku:
1. Izvaliti se na travnjak Washington Square Parka i slušati muzičare koji tu sviraju. Park je prepun boemske ekipe koja ne mari za konvencije. Ako dovoljno dugo ostaneš tamo, imaš velike šanse dočekati da pored tebe prođe momak na skate-boardu koji u isto vrijeme juri na dasci, jednom rukom stavlja komad pice u usta, drugom rukom povlači uzicu psa koji trčkara iza njega, a za čitavo to vrijeme priča na mobitel koji ramenom pritiska uz lice.
2. Vozikati se biciklom kroz Central Park, proći pored Columbije, pa se spustiti do dokova Chelsea. Parkirati bicikl uz ogradu, izvaliti se u travu uz Hudson River, ugnijezditi potiljak na dlanove i promatrati nebo.
3. Sjediti na jednoj od klupica Pier 17-a, i promatrati kako mjesec izlazi nad bruklinškim mostom.
4. Partijati u jednom od klubova Chelsea – Merquee, Bungalow 8, Pink Elephant, sasvim svejedno… pred jutro bauljati naokolo u moru umornih partijanera bezuspješno tražeći taxi… ne izgubiti živce ako ga ne pronađeš…
5. Zajahati Broadway tamo negdje oko Nohoa, pa se početi penjati sjeverno, sve do Times Squarea. Nigdje na svijetu ne postoji bolja šetnja, jer u New Yorku si u svakom trenu, u svakom metru asfalta, gdje god da kreneš - čvrsto uvjeren da će ti se dogoditi neko čudo.
6. Nabaviti ulaznice za jedan od show-ova Broadwaya, ili off Broadwaya, ili čak off off Broadwaya, sasvim svejedno… neke su produkcije skuplje, neke jeftinije, ali sve je ludo, zabavno i jako dobro.
7. Nedjeljom prošetati uličnim marketom Sohoa. Kupiti kakvo dobro platno, ili možda scenarij omiljenog filma… svako će pronaći nešto dobro za sebe.
8. Obići knjižare, prodavaonice ploča i prodavaonice stripova u Villageu. Čovjek bez problema pronađe užasno rijedak broj Flash Gordona koji mu nedostaje u kolekciji, ili singlicu Beatlesa izdanu u limitiranoj seriji od stotinu komada.
9. Tumarati East Villageom bez čvrstog plana kretanja, ulaziti u jedan bar za drugim, pričati s lokalnim slikarima, studentima, piscima i luđacima. Ako sve to odradiš čista srca, potpuno otvorenog za ljude, imaš dobre šanse upoznati likove kakve većina ljudi za čitavog života ne vidi niti na televiziji. Preporučuje se da tumaranje odradiš bez mape grada, uz potajnu želju da se na kraju izgubiš. Ne se previše brinuti oko činjenice da si se izgubio. Na kraju sve uvijek ispadne dobro, jer u New Yorku zaista na kraju sve uvijek ispadne dobro.
10. Otići iz New Yorka sasvim siguran u to da ćeš se uskoro vratiti.