ZAGREB - This is not a hotel! Wake up! - viknuo je kočijaš Beni, grabeći me za nogu. Srce mi se uzlupalo. Mrzim kad me netko tako naglo probudi. Nisam prije shvatila da naš albanski kočijaš uopće zna tih nekoliko riječi engleskog. Sjedila sam tako, još koju minutu, u kočiji. Zatim mi je lopta doletjela u glavu. Opsovala sam. Ustala sam živčana, sve oko mene mirno, nije bilo više od 7 ujutro. Nakon kofeina skuhanog na kuhalu oraspoložila sam se i pridružila igračima s loptom. Odaslala sam par udaraca, a onda sam dobila po ruci. Nokat mi je pukao na pola, krv je šiknula. Lijep početak moje albanske avanture.
Razmišljale o pištolju
- A što misliš o Albaniji - upitala me Tanja nekoliko mjeseci prije našeg puta, prije nego što će me Beni tako divlje probuditi. Sjedila sam na crvenom otomanu. Na sebi sam imala bijelu pamučnu haljinu s crvenom mrljom. Promatrala sam nju, koju poznajem cijeli svoj život. Povezane smo krvlju. Tanja je moja sestrična. Od milja je zovem sestrica. Sestrica koju nikada nisam imala.
- Gle - nastavila je Tanja - kupimo kočiju, iznajmimo dva konja i krenimo na put kroz Albaniju.
- Ti si luda, luda, pa kako ćemo nas dvije s kočijom i konjima, pa to je nemoguće, nikako moguće!
- Ivana, pa tamo je potpuno normalno da se ljudi voze u kočiji, nitko neće ni primijetiti… jedino što trebamo naučiti jest kako s konjima i kupiti pištolj, jer ako se konj ozlijedi, najbolje ga je odmah ubiti.
Nekoliko dana kasnije došla sam u stan moje sestrice. Tanja mi je odmah u ruku gurnula broj telefona nekog čovjeka koji prodaje kočiju.
- Dobar dan, zovem vas u vezi s onom kočijom? Gdje se točno nalazi, koliko je stara, u kakvom je stanju, ima li zapregu... Možete li mi poslati kakvu sliku?
- Znate kaj, mlada dama, ja vam niš ne znam s tim slanjem slika, a kaj da vam velim, dođite tu u Zagorje i vidite. Vozi kočija, kak ne bi vozila! A košta vam oko tisuću i pol eura!
U potrazi za kočijom
- A ništa, hvala vam onda.
Poklopila sam slušalicu i nastavila pregledavati sve stranice koje bi mi sestrica linkala. Sve kočije su lijepe, ali niti jedna nije dovoljno praktična da se u njoj može spavati, da ima nadstrehu koja će nas štititi od sunca, da je u koliko-toliko voznom stanju i da se ne raspadne nakon sat vremena vožnje. Nastavljamo tih dana sve planirati. Na našem putovanju pridružit će nam se još dvije djevojke, prijateljice. Prva, Hilary Hulteen, fotografkinja iz San Francisca, a druga Athene Galiciadis, vizualna umjetnica. Plan se kovitla, nemam više vremena. Traže se kočija, konji, traže se pištolji, sponzori... Nitko ne odgovara na mailove, na telefonske pozive: za četiri mjeseca trebamo krenuti u avanturu, a mi još nemamo glavno prijevozno sredstvo. Tanja po eBayu traži čizme za nas, one prave kaubojske s mamuzama, kaže da štite od krpelja, da šuškaju i da taj zvuk plaši zmije. Zamorila me malo pokazujući mi te silne čizme, em ova koža, em ova boja, em ova peta, em ovi ušivi, em ovaj dizajn, em onaj dizajn. Samo sam izustila: “Bolje ti je da pronađeš kočiju na eBayu, za čizme ćemo lako”.
- Ne mogu vjerovati da se toga nisam sjetila - siktala je.
Odmah je krenula upisivati pojam “horse carriage”. Izlistalo se nekoliko komada. Nakon par stranica zaustavile smo se na jednoj.
Baršunasti zastori
Gledale smo šuteći. Bila je to crna kočija, imala je nadsterhu, bila je široka i dugačka, imala je crvene baršunaste zastore na otvorima, bila je uščuvana, nalazila se u blizini Münchena, imala je relativno nisku cijenu... bila je to lijepa kočija… Bila je to kočija za pogreb, za prijenos lijesova do posljednjeg počivališta.
- Kako ti se ova čini?
- Ne znam, Tanja, malo mi je scary - odgovorila sam.
- Da, ali je baš onakva kakvu mi trebamo, dovoljno velika i dugačka. Dvije spavaju gore dvije dolje.
- Ne znam kako bih mogla sklopiti oči znajući da su se njome prevozili mrtvaci!
- Pa što - odgovorila je.
Nastala je tišina. Legla sam na crveni otoman. Znala sam, Tanja je odlučila, sad bih i ja trebala. Idemo li na pogrebni marš ili ne? Omela ju je moja tišina.
- Vidjet ćeš, nikavi nas mrtvaci neće napadati - kaže.
Higijenske potrepštine
I tako me Tanja opet osvojila. Uskoro smo bile spremne. Tanja je otišla u Albaniju ranije, da pronađe kočijaša, jer smo na kraju ipak shvatile da ne možemo same s konjima i kočijom. Jednostavno - trebamo muškarca. Hilary je već kupila avionsku kartu. Tanja je kupila kočiju i sljedeći tjedan se ona i četvrta članica naše male grupe, Athene, spremaju kamionom po nju. Ja sam, u međuvremenu, počela kupovati higijenske i medicinske potrepštine, za što sam bila zadužena. Šest velikih pakiranja vlažnih maramica, dva šampona, tri sapuna, dva pakiranja flastera, gaze, sedam sprejeva za komarce i krpelje te ostale beštije koje ne podnosim, tablete protiv bolova, viroza, crijevnih nametnika, zavoji, antiseptici i sredstva za dezinfekciju.