Odluka da odem došla je iznenada. Nagon za gibanjem, na istok, prema Mozambiku, bez čvrstog plana kretanja, samo sa željom da se maknem.
Zanemari ovu loptometačku paradu u Johanesburgu, zaboravi vuvuzele i Blatterove akrobacije. Ionako se pravi životni ushiti lakše postižu bez zurenja u nogometnu loptu, tvrde mnogi stari navijači (pogotovo oni sa zabranom odlaska na stadione).
Agencija za unajmljivanje vozila ponudila je prastarog golfa jedinicu. Sjajno – mislim si ja – totalni old school. S obzirom da u Zagrebu uopće ne posjedujem automobil, ovo je sjajan pomak na bolje.
Aktiviram sustav navigacije na Ovi maps i zurim u ekran. Kojeg vraga uopće da ukucam u pametnu napravu? Istok? Mislim da Finci nemaju baš toliko puno razumijevanja za gonzo akrobacije. Premda, nije tajna da najviša tijela managmenta Nokije i Instituta za akciju sasvim dobro surađuju.
Povećam mapu na zaslonu, i shvatim da se na putu za Mozambik ispriječio Swaziland. Ukucam Mbabane – ime glavnog grada, ubacim u prvu i potjeram crvenu strijelu prema istoku.
A istok Južnoafričke republike već pomalo sliči na Afriku kakvu sam zamišljao. Red savane, pa red planina. Pa onda nešto malo težaka koji s košarama na glavama prolaze uz cestu. Policije niti u tragovima, pa se kroz savanu putuje brzinom od 160 km/h.
Tu je i nekoliko gradića kroz koje moraš proći. Carolina, Hendriona, gradovi koji više liče na američki srednji zapad, a manje na Afriku. Glavna ulica, tri semafora, veliki pick-upovi i nešto malo hillbilly bijelaca sa fudbalerkama i rijetkim zubima. Ali stvar izgleda totalno pitomo, za razliku od one johanesburške ludnice.
Nakon ulaska u Swaziland shvatim da je moja mobilna sprava postala beskorisna. Više nema nikakvih signala, i vozim napamet. Tek tada shvatim koliko sam nakačen na Ovi navigaciju. Još prije nekoliko godina nije bilo takvih pametnih pomagala, pa sam se nekako snalazio. A sada… sada ti netko uzme navigaciju i u kostima osjetiš blagu nemoć.
Nekako pogodim put do Mbabanea, koji je sav nikakav, i ubrzo izađem iz njega. Vozim dalje, i nabasam na dolinu imena Ezulwini. Pronađem neku jazbinu u kojoj ću prespavati za stotinjak kuna.
* Postoji li kakav način da se prebacim u Mozambik? – pitam gazdaricu prenoćišta. Rent-a-car agencija mi je dozvolila da s Golfom odem u Swaziland, ali dalje od toga se zakonski ne smije.
* Postoji način – kaže mi ona – neki moji rođaci sutra odlaze za Maputo. Ako hoćeš, predložit ću im da ostaviš Golfa u Manziniju, u dvorištu njihove kuće. Plati im dio goriva i oni će te povesti do Mozambika.
Drugog jutra sam sjedio u automobilu koji fura prema istoku. Sa stražnjeg su mi se sjedala smiješile dvije afričke gospođe. Vozio je njihov nećak, čovjek imena Oscar Shabanga. Putujemo na istok i ćaskamo.
Pitam ga ima li djece. Kaže da ima troje, i da mu najstarija kćer već ima dvadeset i dvije godine. Pitam ga je li udana.
* Nije udana, ali ima momka. Za sada mi je doveo samo sedam krava, kad dovede još osam, onda mi smije oženiti kćerku.
* Čekaj – pitam ga ja – nećeš dozvoliti kćerki udaju dok ti zet ne dovede petnaest krava?!
* Tako je. Moj otac je platio petnaest krava da se ja mogu oženiti, pa onda mora i ovaj njen klipan. Takvi su običaji.
* A što ako se sve krave u državi razbole i uginu? Onda više nema vjenčanja?
Mislim da sam ga zbunio ovim pitanjem, jer sljedećih je stotinu kilometara vozio u tišini.
Ušli smo u Mozambik, dovukli se do Maputa, a onda je, konačno, proradila i navigacija u milom mi sustavu Ovi maps.
Privremeno se oprostim od Oscara i njegove dvije simpatične tete, aktiviram opciju Lonely Planet, i odredim zanimljive lokacije.
Uskočim u tuk tuk, i kažem momku da me odveze rutom koju je sugerirao moj Ovi maps – Lonly Planet prijatelj: zgrade željezničkog kolodvora, muzeja moderne umjetnosti, central marketa, fish marketa i katedrale.
Najbolje ostavim za kraj… kažem momku da me vozi do plaže, zavalim se u pijesak pored indijskog oceana, legnem na leđa i zagledam se u vedro nebo.
Mislim si kako je život ipak jedna lijepa elementarna pojava… kreneš na istok, bez čvrstog plana kretanja, završiš u automobilu koju fura u Mozambik, uz dvije simpatične gospođe i njihovog nećaka, koji ti objašnjava kako je svoju dragu suprugu platio sa petnaest komada goveda.
Kasnije se odvezeš do obala indijskog oceana, šljapkaš bos pola metra od linije plime, legneš u pijesak, nikome na putu i zuriš u nebo. Možda čak i razmislim malo svemu…
Onda je pala noć, pa sam malo cuclao koktele i gledao ljude kako prolaze ulicama Maputa.
A drugog smo se jutra vratili u Swaziland.
* Hvala ti što si bio tako dobar prema nama… hvala ti što si napravio da se osjećamo kao ravnopravni ljudi – rekla mi je jedna od dvije simpatične crne gospođe, kad smo se rastajali.
* Ne razumijem o čemu govorite… – zbunim se ja – zašto ne bi bili ravnopravni?! Vi ste divni ljudi, pa naravno da nam je bilo lijepo sve ove sate koje smo proveli zajedno.
* Svejedno, hvala ti…obično nas ne tretiraju tako lijepo kao ti…
Tek mi je tada postala jasna sva težina aparthejda. Srećom, mi iz Instituta za akciju ne priznajemo nikakve rasne, nacionalne i spolne razlike. Možda smo baš zato rado viđeni gosti u svim bitnim međunarodnim diplomatskim institucijama.
Put u Mozambik ulazi u red gonzo akrobacija. Stara škola… malo novca (golf jedinica + benzin + viza + dva noćenja + cuga i klopa = 2700 kuna)… puno nepredvidivosti… manjak plana kretanja… novi prijatelji… pokoji koktel i malo ležanja uz ocean… Za dvije tisuće sedamsto kuna teško da ćeš se dobro provesti na Zrću ili u hvarskom Carpe Diemu… ali to je već neka druga priča…
Put u Mozambik – old school… uz malo new agea… pomoć Ovi maps sustava, sa svim tim divnim aplikacijama koje život čine ljepšim…