Svi mi koji se intenzivno bavimo putovanjima imamo svoje razloge i svoja tumačenja neprestane potrebe za gibanjem. Zaista sam se naslušao raznih objašnjenja i izlika, od toga da na svakom novom putovanju čovjek još bolje počinje shvaćati ulicu u kojoj živi, do toga da je putovanje u nepoznate krajeve zapravo putovanje čovjeka u samog sebe. Svatko ima svoje viđenje stvari.
Što se mene osobno tiče, istina je da sam jednom davno, na nekom križanju, možda je bila peta avenija i Broadway, a možda Smičiklasova i Vlaška, ne sjećam se više na kojem, nije više niti važno… ali jednom davno sam na nekom križanju vragu prodao dušu, a on me osudio na prokletstvo koje kaže da ću svoj mir, ili barem njegove fragmente, pronalaziti samo ako ću putovati, i to na veoma nemiran način.
Ispalo je da je nemir moj mir, tako je kako je, nema više pomoći, jer vrag je uzeo svoje, a tim gospodinom nema zafrkancije. S intenzivnim gibanjem sam započeo prije dvanaest godina, i u tih dvanaest godina proputovao sam ravno stotinu zemalja, na svih sedam kontinenata naše male planete. Koliko mi je poznato (a dobro sam informiran), nitko iz Hrvatske, niti iz ove naše regije, nije napravio takvu stvar, a ako je, neka mi se dama ili gospodin jave, ispričat ću se dubokim naklonom do poda i platiti ručak.
Proputovao sam sve te zemlje (u 74 od ukupnih 100 putovao sam potpuno sam) , i pri tome uvijek pazio da ubijem taman onoliko koliko mogu pojesti, a nekim hirom sudbine, ispalo je da mogu pojesti puno.
Postoje razne vrste putopisaca, ali najčešća je ona skupina koja muti vodu, koja piše o '….otkrivanju zbiljnosti novog praskozorja praznine taštine, dok u nutrini bivanja čovjekom i svim novim zemljama nadlijeću ždralovi novog stoljeća….', skupina koja muti vodu i bavi se ovakvim glupostima.
Što se mene osobno tiče, planet Zemlja je prekrasno igralište, gdje se ja, dijete zarobljeno u tijelu odraslog čovjeka – igram. Proputovao sam puno, doživio sam svašta… pričao sam, plesao i pio s likovima kakve većina ljudi nikad ne vidi niti na televiziji. Uvijek sam se zezao, nikada nisam mudrovao… (barem ne javno, svoje dubine, pitanja i sumnje sam uvijek sačuvao samo za sebe)… Ali od putovanja nikada nisam radio mistični teatar, nego samo potrebu da se dijete što bolje poigra sa svojim igračkama (državama).
Pri tome se nikada nisam zvao avanturistom, niti putnikom.
Na putovanjima sam upoznao ljude koji putuju po petnaest ili dvadeset godina, bez prestanka, bez da su se makar jednom vratili kući, makar na jedan dan… putuju svijetom a da nitko ne zna za njih, i ne pada im na pamet baviti se objavom knjiga, putopisa, blogova, fotografija ili bilo kakvim sličnim vatrometom taštine koje obično vodi u teško medijsko preseravanje. Ti su ljudi pravi, istinski putnici, avanturisti, i takvih u Hrvatskoj nema, ili ako ih ima, onda nitko živ za njih ne zna. Oni su moji heroji, i u usporedbi s njima ja sam samo obični mali seronja, što imam srca i javno priznati.
Da proputujem kroz prvih pedeset zemalja trebalo mi je deset godina. Putovao sam za vrijeme godišnjih odmora, vikendima, blagdanima, petcima i svecima. Onda sam, prije dvije godine, prodao vlasničke udjele tvrtke u kojoj sam bio direktor, prerezao i to malo niti što su me držale za regule građanskog života, uprtio torbu na leđa, i u te dvije godine proputovao još pedeset komada.
Neke su mi se zemlje svidjele malo više, pa sam u njima ostao tri godine (Velika Britanija). Neke su mi se zemlje svidjele još malo više, pa sam se više od dvadeset puta vraćao u njih (USA)… u nekim sam zemljama ostajao nekoliko tjedana, ili nekoliko dana, a u nekima sam pojeo ručak i pobjegao (Lihtenštajn).
Započelo je ljeta gospodnjeg 1998. kada sam u paketu s tadašnjim cimerom (Franciscom iz Venezuele) autobusom proputovao čitavu Irsku. Koliko su se stvari od tada promijenile? Dosta. Danas u svakoj šupi Ulan Batora, ili australske pustinje sjedi neka baka, ili neki brkati prevarant koji ti nude set-upirane turističke aranžmane – jaši konje, raftaj, kanupiraj, hajde, pa tisuće turista su to radile prije tebe. Off the beaten track – sekcija koju nudi Lonely Planet odavno ne postoji. Jednostavno, nema više staza koje nisu utabane. Stvari su se promijenile. U 'ono moje vrijeme' nije bilo interneta, niti last minute aranžmana, niti šarenih putničkih brošura, niti on line Lonely Planeta… nije bilo svih tih blesavih pomoćnih kotačića na koje smo se, u međuvremenu, svi redom navikli.
Danas klinci virtualno putuju uz pomoć Google Mapesa, i prije nego li uopće krenu na putovanje, dobro znaju kako će sve izgledati i što će ih dočekati. Niskobudžetne kompanije ih za kikiriki razvoze na sve četiri strane svijeta, i mnogi su klinci od početka krivo shvatili čitavu stvar, i nikada je kasnije nisu shvatili kako treba.
Gradovi i regije su se promijenile. Prije deset godina, za jednog tumaranja meksičkim Yucatanom naletio sam na izvjesno ribarsko selo imena Playa del Carmen. Pedesetak kućeraka, restorančić, predivna plaža i lijene, drvene barke u plićaku – to je sve što sam trebao od života u tih par dana koliko sam ostao tamo. Međutim, nedavno sam gledao dokumentarac o današnjoj Playi del Carmen, dokumentarac u kojem sam vidio novoizgrađene resorte, lance restorana, i dokove na kojima pristaju kruzeri.
Sve se mijenja, ali ne treba zbog toga plakati, jer svako vrijeme nosi nešto svoje. U doba kada su kraljevi Malnar i Bebek jahali azijskim stepama sve je bilo zaista drugačije, i njima bi ono 'moje vrijeme kada sam počinjao' – izgledalo smiješno.
Međutim, žalosti me što hosteli sve više liče na kafiće kompanije Starbucks – u lobijima sjedi hrpa klinaca, svako bulji u ekran svojeg lap topa i čačka po facebooku. Sve je manje smijeha, zezanja i cuganja.
Ali svaki taj klinac ima svoj put, svoju sudbinu… svaki taj klinac će naučiti kako da svu svoju tugu, i svu svoju sreću nosi sam sa sobom. Naučiti će kako da bude sretan sam sa sobom, jer to moraš naučiti na putovanjima, moraš naučiti da se sam rodiš, da sam umreš, da postoje doktor i babica na početku, pop i grobar na kraju, budu neki dragi ljudi između, ali čovjek je sam na svijetu… morat će to naučiti svaki taj klinac, i kada to nauči, kad shvati, kad to osjeti u svakoj koščici, onda je potpun, onda je čovjek, a ako ne shvati, neka ga đavo nosi, ako ne shvati uzalud je uopće počeo putovati, i uzalud sada čačka po facebooku u lobiju hostela koji liči na kafić kompanije Starbucks.
Dječak Šalković je to shvatio, ili se barem svim silama silno trudi shvatiti.
Proputovao sam sve te zemlje, i pri tome uvijek pazio da ubijem taman onoliko koliko mogu pojesti, a nekim hirom sudbine, ispalo je da mogu pojesti puno. Jer jednom davno, na nekom križanju, možda je bila peta avenija i Broadway, a možda Selska i Končareva, ne sjećam se više, vrag me osudio na nemir, a nemir nije mala zafrkancija.
Robert Pauletić, najbolji putopisac naše generacije, u svojim knjigama povremeno spomene 'prijenos' – čudnovato stanje svijesti koje ga obuzme isključivo na putovanjima… nekakva bestežinska levitacija u kojoj mu se čini da putuje kroz vrijeme. Pauletić je iznimno vješt u opisu takvog ushita, i kada sam prvi puta čitao o njegovim 'prijenosima', točno sam znao o čemu piše.
Ja ne doživljavam prijenos, nego mir. Teško je to objasniti… možda zato što nisam toliko vješt u pripovijedanju… ali možda i zato što je 'mir' najsvetija i najintimnija stvar koju sam osjetio, a, ipak, sve svoje dubine, pitanja i sumnje sam uvijek sačuvao samo za sebe…Možda je tome tako, pa se bojim pisati o tome…
Objavio sam na stotine putopisa u kojima sam pisao o gradovima, ljudima, partijanju… nespavanju i iscrpljivanju… o smiješnim i tužnim stvarima… Ali neke je stvari jednostavno nemoguće prenijeti na papir. Jednog sam poslijepodneva tumarao Seulom, i kada sam prolazio pored neke tržnice, odnekuda, s nekog razglasa koji nisam mogao locirati, zrakom je prostrujala poznata melodija – While my Guitar Gently Weeps… TRAS! Kao da me netko opalio maljem posred čela. Ukipio sam se i stajao tako minutu, dvije, sat, stoljeće… Mir, čudna je to elementarna pojava…
Mir nikada nisam pronašao nigdje osim kada sam potpuno sam tumarao planetom. Nešto slično ponudile su mi neke žene koje sam volio… slično, ali nikad isto…
Gdje je kraj i konac tom ludilu, zaista ne znam. Vrag je uzeo svoje, a s tim gospodinom nema zafrkancije. Hoće li biti milostiv i vratiti mi dušu nazad, to zaista ne mogu znati.
Želim li da mi je vrati nazad? Nisam baš siguran…
Trebalo mi je dvanaest godina da proputujem stotinu zemalja na sedam kontinenata, i ovo je deset stvari koje sam naučio putem:
----------------------------------------------------------------
1. Sporo je dobro, ali brzo je još bolje
Pokušao sam putovati na polagani način, ali to jednostavno nije za mene. Negdje sam pročitao da je bolje biti ispucan iz topa nego iscijeđen iz paste za zube, i onaj koji je to napisao nije mogao biti više u pravu. Kako putnik bira tempo? Vrlo jednostavno, tempo obično izabere njega, baš kao što zmaj u avataru odabere svojeg ratnika (pri tome ga pokušavajući ubiti). Nitko Stipi Božiću, jednom od najvećih živućih Hrvata, nije rekao – hajde se ti, dečko, sada malo penji po Himalaji, jer to ti je, znaš – cool. Poriv je odabrao Stipu, i danas, četrdeset godina kasnije, Hrvatska ima međunarodno priznatog velikana.
Poriv da luđačkom brzinom mijenjam gradove i države je odabrao mene, jednostavno se dogodilo. Brzina i promjene su moja droga, inspiriraju me i daju mi mir. U trenu kada tijelo, nakon noći i noći bez sna otkazuje poslušnost, kada se mišići grče i raspadaju, kada je teško, kada nakon cjelodnevnog tumaranja gradom, nakon cjelonoćnog lumpanja treba sjesti na jutarnji avion i napisati tekst koji se od tebe očekuje – tada sam najsretniji čovjek na svijetu. Zapravo, mislim da više niti ne znam drugačije.
2. Uvijek ima veća riba
Ako si umisliš da si heroj zato što si bio u deset afričkih zemalja, moraš se spustiti na zemlju, jer uvijek postoji majstor koji ih je obišao dvadeset. Ako pomisliš da si neka faca zato što si bio u stotinu zemalja na sedam kontinenata, moraš prizemljiti jer ima ljudi koji su išli pješke od Zagreba do Sahare i koji su se skuterom odvezli sve do Kine. Putovanja nisu natjecanja, bitno je da shvatiš kuda, kako i kojim tempom želiš putovati. Bitno je riješiti se zavisti i ljubomore. U trenu kada sam proputovao četrdesetak zemalja, Robert Pauletić ih je već obišao sedamdeset. – Ma šta taj papak zna – mislio sam si ja – nije bitan broj zemalja, nego je bitno kako si iskusio te zemlje… Prava je istina da sam bio zavidan kao pas, i da sam se koprcao u očaju ljubomore (srećom, kao kulturan gospodin čovjek, uvijek sam to sačuvao samo za sebe). Danas je Robert Pauletić moj prijatelj, a ja znam da su brojke od četrdeset, sedamdeset ili stotinu zemalja lijepe brojke kojima čovjek omeđuje neke svoje životne cikluse. Kao i sve brojke, i one se mogu uspoređivati, ali sa brojem proputovanih zemalja potpuno iščezne zavist, ostaje samo poštovanje za svakoga tko je putovao, pa makar i do Slovenije.
3. Putovanja znače odricanja
Ako se uvališ u ozbiljne putničke egzibicije, postoji dobra šansa da ostaneš bez imetka. Postoji jedan maleni dio ljudi koji na putovanja troši dosta novca, ali ogromna većina putnika na putovanja troši – sve što ima, i puno preko te granice.
U trenu kada počneš ozbiljno putovati, osudio si se na život bez Armanija, Guccija, papanja po finim restoranima, bez novih felgi na BMW-u, ili uopće bez BMW-a.
Također, moraš biti spreman na to da ćeš izgubiti 90 posto prijatelja (neki će biti ljubomorni na tebe, neki te jednostavno više neće moći razumjeti).
Veze će ti pucati jedna za drugom. Više se nećeš moći sjetiti putuješ li toliko luđački puno zato što te cura ostavila, ili te cura ostavila zato što luđački puno putuješ.
Propuštat ćeš rođendane, godišnjice mature, vjenčanja najboljih prijatelja, kićenja bora, uskrsnu šunku… vječito ćeš biti odsutan… S vremenom će svi zaboraviti na tebe. Što je najstrašnije, biti ćeš sretan zbog toga.
4. Moraš voljeti to što radiš
Ako istinski voliš to što radiš, ako zaista uživaš u tome, onda ti ništa neće biti teško niti naporno, i svaku ćeš nevolju dočekati sa smiješkom. Na zadnjem putovanju oko svijeta, koje volim nazivati 'majkom svih putovanja', dogodila mi se situacija u kojoj sam točno deset dana za redom morao ustajati ravno u 4 ujutro (uopće nisam mijenjao alarm na mobitelu). Jednom zato što sam želio fotkati izlaz sunca u Patagoniji, drugi puta jer je avion za Antarktik ili Santiago polazio u zoru, treći puta jer je gliser s roniocima na Galapagosu isplovljavao u zoru… jednom zbog ovoga, drugi puta zbog onoga – naredalo se deset takvih buđenja za redom. A opet, s obzirom da sam noćna ptica, niti jednu večer nisam lijegao prije dva sata ujutro. Matematika kaže da sam spavao u prosjeku dva sata dnevno. Ipak, svakog jutra sam se budio s osmjehom, i obavezno otplesao svoj happy dance nakon što sam se osovio na noge. Da je situacija to tražila od mene, mislim da bih izdržao tim tempom i deset godina, ako treba. Zato što to volim, zato i samo zato.
5. Bolje pet loših dana na putu nego jedan dobar dan u uredu
Na putovanju se mogu dogoditi nepredviđene neugodnosti. Može ti pobjeći vlak ili avion, možeš ostati bez love, mogu te opljačkati. Možeš biti prisiljen prespavati na podu kolodvora. Može te, negdje u Indoneziji, uloviti takva strašna kiša, pa da budeš prisiljen pet sati čamiti ispod krošnje u nadi da će konačno prestati padati. Može se dogoditi svašta, ali ako zaista voliš čime se baviš, nikada, niti na jednu milisekundu nećeš posumnjati u svoj odabir.
Nema te plaće, tih stotina tisuća kuna bonusa koje brokerske kuće isplaćuju managerima, nema tih novaca koje mogu zamijeniti lijeno poslijepodne na usamljenoj plaži Galapagosa, ili smijeh i zezanje s novim prijateljem Argentincem u zadnjem vagonu transibirske željeznice.
6. Ja sam jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj
Kakav Todorić, kakav Luka Rajić. Emil Tedeschi? Ma dajte molim vas. Ja sam ipak jedan od najbogatijih Hrvata. Istina, ne posjedujem automobil, što i nije neka privlačna karakteristika, pogotovo ako je u pitanju disciplina poznata pod nazivom – osvajanje dama. Moja kompanija ima jednog zaposlenika (mene), a i ja sam tamo na minimalcu. Nemam zbirku satova, niti nakit, niti dragulje. Nemam Armanijeva odijela, niti jedan odjevni predmet skuplji od nekoliko stotina dolara (a i ti se daju nabrojati na prste jedne ruke).
Ali imam zakupljen sef u trezoru jedne banke. Drugi ljudi u sefovima čuvaju gotovinu, umjetnine i bakino zlatno prstenje. A ja unutra držim hard disc na kojem su pohranjene fotografije sa svih mojih putovanja. To je najvrjednija stvar koju posjedujem, i da mi izgori kuća, da mi opljačkaju svu imovinu, da ostanem bez svega… opet bi imao taj hard disc i te fotografije, i dalje bi bio jedan od najbogatijih Hrvata.
7. Nikada ne sudi ljude po boji kože, naciji ili socijalnom statusu
Pamtim jedan događaj iz Londona, u doba kada sam radio kao pomoćnik u skladištu na East Endu. Bio je kraj tjedna, i gazda je nama šljakerima, po običaju, isplatio plaću (ne sjećam se više cifre, ali mislim da je bilo kakvih stotinjak funti). Vraćao sam se kući preko White Chapel Roada, koji i nije baš neki bajan i siguran kvart. Čekao sam tamo autobus, i u trenu kad je vozač zakočio i otvorio vrata, posegnuo sam rukom u džep s namjerom da izvadim autobusnu kartu. Napravim nagli pokret rukom, i čitava plaća, u novčanicama od po deset funti počne lepršati nošena vjetrom. Iza mene se stvori nekoliko crnaca odjevenih u dronjke. Počnu hvatati moje novčanice i uredno mi ih vraćati nazad. Pomogli su mi sakupiti čitavu plaću, a onda su samo šutke produžili niz ulicu.
Na putovanjima sam viđao svašta. Otmjenu gospodu iz prve klase zrakoplovnih kompanija kako pijani viču na stjuardese, pa kasnije povraćaju na pločniku pored taxi stajališta.
Lopove bijele, crne i žute. Ali i divne Španjolce, Argentince, Kanađane, Turke, indijance iz plemena Aymara, divne Jamajčane i Mozambižane.
Naučio sam da i među Turcima i među Hrvatima i među Koreancima postoji otprilike jednak broj onih koji zaudaraju, i onih koji se redovno tuširaju, onih koji žive časno, i onih koji hvataju krivine.
Naučio sam ljude procjenjivati prema načinu na koji se osmjehuju.
Ništa više i ništa manje.
8. Ne vjeruj ljudima s velikim objektivima
Povremeno sam poželio imati kakvu fotografiju samoga sebe kako stojim pored neke znamenitosti grada u kojem bi se zatekao. Kada putuješ sam, redovno si u situaciji da nekoga moliš da te fotografira.
Ako stojiš pored kipa Isusa u Rio de Janeiru, pored tebe će uvijek stajati barem još deset turista s kamerama u rukama.
Kojeg od njih zamoliti za uslugu?
Prvi te impuls tjera da se obratiš čovjeku s ogromnim objektivom na kameri, jer izgleda profesionalno, i nećeš mu niti morati ništa objašnjavati, znat će on kako da opali savršenu fotku.
Ali to je zabluda. Takvi profesionalci ti obavezno odrežu noge, ili pola glave, ili stave vlastite prste ispred objektiva.
Naučio sam ne vjerovati ljudima s velikim objektivima.
9. Bitno je biti i ostati gospodin
Putovanja te često bacaju u siromašne zemlje trećeg svijeta. Hodajući ulicama Indije, Nepala, Bangladeša ili Perua nagledat ćeš se musave, bose i pothranjene djece. Sam dragi bog zna koliko sam novčanica tutnuo klincima u džepove (obično još prije puta pripremim buntove love samo za tu svrhu).
Kada su me na putovanjima razni smutljivci pokušavali prevariti, samo sam se nasmijao i odmahnuo rukom.
Bitno je biti gospodin, i bitno je ostati gospodin.
Ponekad čovjek izgubi živce. Nakon što su mi u Mexico Cityu izgubili torbu, podigao sam glas na gospođu iz sektora 'izgubljene stvari'. Nakon pola sata sam se vratio sa bombonjerom i isprikom.
Bitno je biti i ostati gospodin, čak i kada pijan skačeš po šankovima sumnjivih noćnih klubova, kada spavaš na podu kolodvora, čak i u takvim situacijama bitno je imati stila.
Nikada na putovanju, a niti kod kuće, nikoga nisam namjerno povrijedio, niti prevario, niti sam ikada o ikome izrekao ili napisao ružnu riječ. Ako sam to napravio slučajno, ili u nekom rijetkom afektu – ispričao sam se. Ako sam se, za sve ove godine ikome zaboravio ispričati – ispričavam se sada.
Možeš nikada ne pomoliti nos van svog sela, ili možeš proputovati stotinu država, ako nisi gospodin – ništa ti neće pomoći.
10. Gdje je najljepše?
To je pitanje koje mi ljudi najčešće postavljaju. Ako mi je sugovornik nezanimljiv, ispalim ime neke države, samo da ga se što prije riješim.
Ako mi je zanimljiv, onda ga zamolim da specificira stvar – misli li na grad, na državu ili prirodne ljepote? Misli li na hranu, ljude ili na običaje? Zamolim ga da stvar suzi barem na kontinent, jer u tom slučaju ću mu možda i moći dati odgovor.
Onda se konverzacija najčešće zavrti oko New Yorka, Sydneya, Buenos Airesa, Antarktika, Uskršnjeg otoka, Novog Zelanda… oko jednog zalaza sunca u jordanskoj pustinji Wadi Rum… oko magičnih glečera Aljaske…
Međutim, koliko god ja mlatio praznu slamu sa svojim zanimljivim sugovornikom, činjenica je da na to pitanje ne postoji precizan odgovor u geografskom smislu.
Svejedno je bila to Kutina, ili Garešnica, ili Hong Kong, ili Manila, svejedno je bili to gradovi ili glečeri, planine ili doline, more ili kopno, sjever ili jug… svejedno je u kojem si kutu zemaljske kugle…
Svejedno je, jer najljepše je tamo gdje se probudiš pored nekoga tko još uvijek spava i tebe sanja.