UNOSAN BIZNIS

‘Kad sam počeo, svi su mislili da sam lud‘: Od istinskih sladokusaca do snobova, svi su se sa šampanjca prebacili na rosé

Ilustracija

 Virginija Vaidakaviciene/Panthermedia/Profimedia/Virginija Vaidakaviciene/Panthermedia/Profimedia
Proizvodnja rosé vina postala je vrlo unosan biznis u kojem se okušao i Brad Pitt u svojoj vinariji Miraval

"Ovdje nipošto nećemo raditi neko svjetlucavo, 'bling-bling' vino", odlučno kaže Nicolas Audebert dok pohabanim starim Land Roverom juri po cesti okruženoj stijenama. Nalazimo se na Porquerollesu, malom otoku u obliku kroasana, udaljenom tek kratku vožnju brodom od Azurne obale, kojeg je Vogue jednom opisao kao 'Nantucket Mediterana'. To je nevjerojatno lijepo mjesto s puno priča za ispričati', piše za Telegraph Victoria Moore, poznata vinska kolumnistica i autorica prodavane knjige 'The Wine Dine Dictionary'.

'Nekada utočište braće Barbarossa i njihovih kolega gusara, 1912. godine otok je na aukciji prodan Belgijancu koji se nevjerojatno obogatio kopajući zlato u Meksiku, a otok je kao vjenčani dar namijenio svojoj mladoj ženi. Danas je to francuski nacionalni park s oko 100 stanovnika, nekoliko maslinika, Mediteranskim botaničkim konzervatorijem, puno stanica za iznajmljivanje bicikala (posjetitelji ne smiju dovoziti automobile) i dva vinska imanja, od kojih su jedno, Domaine de l'Ile, kupili vlasnici Chanela 2019. godine.

Audebert je generalni direktor svih vinskih imanja u vlasništvu te modne kuće, uključujući Château Canon u Saint-Emilionu i Château Rauzan-Ségla u Margauxu, ali prije nego što se približimo čak i vinovoj lozi, a kamoli boci, želi mi objasniti nešto o ovom prekrasnom, netaknutom mjestu.

Zato se počinjemo penjati po vrhovima litica od škriljevca koje uranjaju u more uz južnu obalu otoka, osluškujemo zov 'le Petit-duc', ili ćukova, vozimo se stazama koje se provlače između debelih hrastova i borova u unutrašnjosti, jedemo pečene dagnje s češnjakom u ribljem restoranu na glavnom trgu sela i spuštamo do osamljenih bijelih pješčanih uvala na sjevernoj obali.

Naposljetku, penjemo se do krševitog vidikovca s kojeg možemo vidjeti dolje u dolinu gdje se, na šumskoj čistini, nalazi vinova loza od kojih Domaine de l'Ile proizvodi blijedi rosé (ovo je Provansa, uostalom) i bijelo vino vermentino.

Unosan biznis

Proizvodnja blijedoružičastog vina postalo je vrlo unosan biznis, a Chanel nije jedini veliki igrač koji je uložio u provansalski rosé tijekom posljednjih nekoliko godina. Glumac Brad Pitt ima udio u Château Miraval u selu Correns. Poduzetnik Michel Reybier, koji već posjeduje Château Cos d'Estournel, kupio je Château La Mascaronne u srednjovjekovnom selu Le Luc u okrugu Var 2020. godine, te obližnji Château Lauzade krajem prošle godine.

2019. LVMH, grupa koja prodaje luksuznu robu na čelu s Bernardom Arnaultom, (mužem glumice Salme Hayek) kupila je Château Galoupet i također kontrolni paket u Château d'Esclansu, koji proizvodi kultnu marku Whispering Angel; tvrtka za piće Pernod Ricard ovog je proljeća svom portfelju dodala većinski udio u Château Sainte Marguerite.

Ono što je zanimljivo je pristup koji neki od ovih pridošlica njeguju: kao što je Audebert rekao, manje 'blinga', ali zato naglašena sklonost organskim tvarima i održivosti, kao i klasični pristup obradi tla i samom mjestu, pozicionira rosé kao ozbiljno vino.

Dvije nove boce koje je upravo lansirao Château Galoupet vrlo su očit primjer ovakvog načina razmišljanja. Govorim o samim bocama, a ne o vinu u njima. Većina ljudi bira rosé po njegovoj lijepoj boji, pa se iz tog razloga ružičasto vino gotovo uvijek puni u prozirne boce. Nakon što je pročitala studije o ugljičnom otisku ambalaže za vino, Jessica Julmy, energična švicarska Amerikanka koja je iz Kruga došla na mjesto generalne direktorice Château Galoupeta, odlučila je promijeniti stvari.

Nakon što je smanjila težinu boce na nešto manje od 500 g, u smeđe boce stavila je prvo Galoupetovo vino - rosé od grožđa uzgojenog na imanju koje treba odležati nekoliko godina i čija je prodajna cijena 55 eura.

'Na taj način, boce se mogu napraviti od gotovo 70 posto recikliranog stakla.' To je rizik i kaže da je bilo dosta odbijanja kad je to predložila. 'Ali s obzirom imamo rješenje koje postoji, koje ne treba razvijati, za koje ne treba vremena ili novca - o tome nije trebalo ni razmišljati.'

Kockasta boca

Za Galoupetovo drugo vino, Galoupet Nomade, koje se ne proizvodi od grožđa uzgojenog na imanju i namijenjeno je da se pije ljeto nakon punjenja, Julmy je imala još jednu inovaciju: laganu bocu u potpunosti izrađenu od reciklirane PET plastike, tako da se cijela stvar može lako ponovno reciklirati. Ova boca je kockasta, što znači da se dobro pakira, štedeći energiju pri transportu i skladištenju. 'Uvjerena sam da je, s obzirom da smo dio velike grupe (LVMH) naša odgovornost pridonijeti regiji i ulagati u nju,' kaže Julmy.

Takvi su potezi, naravno, mogući samo zato što je rosé iz Provanse jako tražen. No, provansalski rosé tek je nedavno stekao svoj status. Pierre Duffort, vinar u Domaine Rimauresqu, jedan od samo 18 klasificiranih vinara u regiji, pravi vrhunski rosé i (vjerojatno čak i bolje, ali iznimno rijetko) bijelo vino. Sjeća se da je 1980-ih njegov britanski uvoznik znao u šali reći da je sâm morao popiti pola Duffortova vina, 'jer to nitko drugi ne želi'. Godinama se većina roséa (Tempier i Ott su časne iznimke) smatrala neozbiljnim vinom, pićem za bazen i sramotom za svakog ozbiljnog ljubitelja vina.

Polako se ova slika mijenjala. Tehnički napredak poput sustava za hlađenje vinarije poboljšao je vina, čineći ih svježijima. Romantična povezanost ispijanja rosea i ljetnih praznika s cvrčcima, plavim nebom, borovima poput suncobrana i morem stvorila je čežnju za tim vinom. Tada je Sacha Lichine uzeo ove sastojke, kombinirao ih s poduzetničkim duhom i pokrenuo cijelu kategoriju.

Lichine je sin ruskog emigranta, Alexisa Lichinea, koji je pobjegao iz Moskve kao malo dijete 1917. godine i odrastao između Francuske i New Yorka da bi postao autor tekstova o vinu, vinar i vlasnik Château Prieuré-Lichine u Margauxu. Sacha Lichine rođen je u Bordeauxu, a školovao se u Americi. Odluka da ostane u Médocu i vodi obiteljsko imanje, za njega je bila laka, ali nikada nije samo ležao na očevim lovorikama, već je započeo vlastiti posao i 2006. kupio Château d'Esclans u Provansi, u brdima između Cannesa i Saint-Tropeza.

Lichineov plan bio je dobro osmišljen. 'Imali smo viziju', rekao je. Stvorivši brend Whispering Angel na dnu piramide progresivno skupih vina na čijem vrhu je bio Garrus, rosé odležan u hrastovim bačvama koji je tada bio najskuplji na svijetu, krenuo je u osvajanje američkog tržišta. Vino je bilo atraktivno zapakirano, marka je bila pametna, dvorac i stil života u Saint-Tropezu o kojem je govorio bili su privlačni. Najteža borba, prema Lichineu, bila je promijeniti uvriježeno poimanje roséa kao 'jeftinog i veselog' vina.

Uspješna strategija

'Najvažnije što smo učinili bilo je da smo to ljudima stavili u usta. U nekom trenutku imali smo 400 događanja za mušterije u SAD-u samo da bismo pronijeli glas.' Strategija je bila strahovito uspješna. Kad ga je nazvao graditelj jahti i pitao ga za dimenzije dvostruke kašete Garrusa, jer je klijent tražio hladnjak na brodu u koji će stati boce, Lichine je znao da je uspio. (Boca od 3 litre trenutno se prodaje za oko 1200 funti u klubovima na plaži Saint-Tropeza i Mykonosa.)

Prije tri godine Lichine je prodao kontrolni paket u Esclansu LVMH-u za nepoznatu svotu. Nije slučajno da LVMH posjeduje i međunarodno poznate brendove šampanjca Moët et Chandon, Ruinart i Dom Pérignon. Ono što je Lichine pomogao učiniti za rosé iz Provanse je da je transformirao cijelu kategoriju u luksuzni brend, poput Champagnea.

Uz ovakvu temeljnu reputaciju, vinari sada mogu govoriti posve druge stvari. Julmy kaže da je njezin prvi pomak u perspektivi došao kada je vidjela da se Galoupet pojavio na karti Francuske koju je za Luja XIV nacrtao astronom iz 17. stoljeća Jean-Dominique Cassini. 'Pomislila sam: 'U redu, ima nešto u ovom mjestu. Mijenjalo je vlasnike 15 puta, ali je izdržalo.' Zatim je razmislila o činjenici da Galoupet, tako blizu mora da možete osjetiti miris soli, obuhvaća ne samo 170 hektara vinograda, već i 190 hektara zaštićene šume: 'Tada je postalo jasno da sam to krivo shvatila. Mislila sam da smo kupili veliku vinariju, ali posjedujemo više šikara nego vinograda.'

Sada prepravlja svaki element poslovanja s ciljem regeneracije zemljišta i njegove bioraznolikosti, savjetuje se s inženjerima za vodu, stručnjacima za pakiranje i konzervatorima koji su na imanju identificirali 12 različitih vrsta šišmiša, od kojih su dvije rijetke. Njezin dugoročni plan uključuje dobivanje LEED (Leadership in Energy and Environmental Design) platinastog certifikata.

'Mislili su da sam lud'

Nisu samo pridošlice ti koji se zalažu za održiviji pristup dok regija kreće u novo poglavlje. Pierre Duffort sada uzgaja Domaine Rimauresq organski, a certifikat je dobio 2020., 'Kad sam počeo, moj tim je mislio da sam lud', kaže. 'Sada je Côtes de Provence obećao da će za nekoliko godina 60 posto njegovih površina biti organski ili HVE3 (visoke ekološke vrijednosti).'

'O tome se svakako puno razgovara, tako da osjećam da postoji stvarna dinamika koja pogoduje brzom usvajanju dobrih praksi', kaže Jeany Cronk iz Maison Mirabeau. Iz tog prisnijeg odnosa sa zemljom proizlazi želja da se predstavi detaljniji osjećaj te okoline u vinu. Velik dio provansalskog roséa odražava ili tehnike proizvodnje vina ili šire područje Provanse, jer postoji regionalna tradicija vinogradara koji svoje proizvode prodaju kao vino za miješanje većih robnih marki.

Nekim dugogodišnjim uzgajivačima, kao što su Domaines Ott ili Domaine Rimauresq, svrha je uvijek bila staviti poseban osjećaj mjesta u čašu roséa. Ali jedva da sam ikada čula kušače vina da raspravljaju o nijansama i karakteristikama roséa iz različitih dijelova Provanse - o slanosti priobalnih vina, o mirisu onih koja su uzgojena u brdima, o osebujnom okusu ružičastih vina iz Coteauxa d'Aix en Provence - razgovor koji bi bio uobičajen za praktički bilo koju drugu vinsku regiju na svijetu.

'Prilično je čudno sjetziti se da ne govorimo o terroiru (izraz kojim se kod vina ističe dobar okus i miris rodnog kraja grožđa, op.u.), kaže Audebert. 'To je vino. To je generacija za generacijom vinogradara koji se razvijaju, odabiru, pronalaze pravo mjesto, godine i godine razvoja sadnje, preciznost - sve. Sada se moramo izvući iz te globalne stvari, iz tog generičkog provansalskog roséa i vratiti se onom starom vinogradarstvu koje smo imali na početku.'

Njegov cilj s Domaine de l'Ile je staviti nešto od ovog posebnog otoka u bocu. O tome govore i drugi pridošlice iz Provanse, poput Michela Reybiera. Vlasnik Château Cos d'Estournel u Bordeauxu sada posjeduje dva imanja u Provansi, oba u selu Le Luc en Provence. Reybier je najavio da ima namjeru 'napraviti niz rosé de terroir-a, pozicionirajući ih među najbolja vina Provanse'.

Mislim da ćemo vidjeti još ovakvih stvari. Naravno, postoji granica dokle može ići vinski stil koji - za razliku od, recimo, burgundaca - nije namijenjen dugom odležavanju. No, počinje se rađati uvažavanje osebujnih kvaliteta vina s različitih mjesta i pojedinih posjeda, baš kao što je to bilo s Bandolom u prošlom stoljeću. Kao što Audebert kaže, to stvarno izgleda kao da se vraćamo na početak. Ali to je uvijek dobro mjesto odakle krenuti.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. lipanj 2022 23:19