ŠANGAJ - METROPOLA RASKOŠI

Luksuz se nigdje u svijetu ne prodaje kao u Kini

Više od 10 milijardi eura u potrošili su Kinezi prošle godine na nakit, dizajnersku odjeću, satove... A u trošenju prednjači velebni Šangaj

Uzvanici su pred crveni tepih u najglamuroznijoj šangajskoj aveniji Nanjing Street stizali, kako to i priliči najvećim zvijezdama, u raskošnim Bentleyima, Rols Royceima, Hummerima... Prolazili su kroz kordon obožavatelja, pozirali, davali izjave, a po uzvicima i uzbuđenju koje su izazivali moglo se precizno odrediti kolika je popularnost pojedine glumice, pjevačice i manekenke koje su dolazile na svečanost otvorenja novog prodajnog centra Diora.

U moderno dizajniranoj zgradi skupilo se oko tisuću ljudi, a red je održavalo više od stotinjak zaštitara i policajaca. Ozračje se ni po čemu nije razlikovalo od, primjerice, velikih filmskih premijera koje se održavaju u kinu Odeon na Piccadilly Circusu u središtu Londona na kojima se obožavateljima obično predstavljaju najveće svjetske filmske zvijezde.

Pomažu im trošiti novac

Među uzvanicima prevladavali su mladi ljudi u odjeći vodećih svjetskih modnih kreatora, okićeni basnoslovno skupim nakitom, satovima, torbama ... Bili su dotjerani kao da su upravo izašli iz kakvog rimskog ili berlinskog salona za uljepšavanje.

Nakon što je završio svečani dio otvorenja, većina uzvanika u čas se preobrazila u pohlepne kupce koji su za manje od dva sata praktički počistili sve što je bilo izloženo u golemom prostoru na dva kata. Skupocjeni nakit, odjeća, satovi, torbe, haljine doslovce su planuli premda su cijene bile kao da se kupuje usred Pariza: od torbi po tisuću eura do nakita i haljina od nekoliko desetaka tisuća eura. A na odlasku nisu propustili posjetiti ni okolne trgovine Lous Vuittona, Hermesa, Cartiera, Valentina, Armanija, Guccija...

Dan poslije jedan od Diorovih menadžera u Šangaju zadovoljno je trljao ruke: - Već prvu večer pokazalo se koliko je bila ispravna naša odluka o otvaranju još jedne prodavaonice. Jučer su naši uzvanici za samo nekoliko sati, dakako, i u drugim dućanima u centru, potrošili oko stotinjak tisuća dolara. Takav promet ne može se ostvariti nigdje na svijetu. Glad novopečenih milijardera i milijunaša za luksuznom robom praktički je neutaživa i naša je zadaća da im pomognemo da što lakše potroše svoj novac.

U komunističkoj Kini, otkrivaju službene statistike, živi čak 89 milijardera te 825 tisuća milijunaša. U eurima, dakako. Njima valja pribrojiti još oko milijun iznimno bogatih obitelji te oko 50 milijuna najviših partijskih i državnih dužnosnika koji se također mogu ubrojiti među imućne ljude.

Od toga, objašnjava nam mladi ekonomist Li Dang, koji je na otvorenje došao umjesto svog oca, koji je vlasnik nekoliko desetaka tvornica tekstila, u Šangaju živi oko 30 milijardera, 300 tisuća milijunaša te nekoliko stotina tisuća imućnih obitelji.

Statistike također pokazuju da su kineski milijarderi i milijunaši u prosjeku stari 39 godina, da su vlasnici više luksuznih vila, najmanje tri skupocjena automobila te u prosjeku 4,5 super vrijedna sata.

Najskuplje se najviše traži

Obilazak Šangaja, najvećeg grada Kine s više od 15 milijuna stanovnika, potvrđuje da on, posebice kad je o glamuroznosti riječ, više ni po čemu ne zaostaje za New Yorkom, Parizom, Londonom...

Primjerice, samo u jednoj ulici u središtu grada, smješteno je više od četrdeset specijaliziranih prodavaonica satova. Najskuplji brandovi poput Cartiera, IWC-a, Breugeta, Rolexa, Omege, Tag Heuera, Vasheron Constantina, prodaju se u specijaliziranim dućanima koji su neusporedivo veći od onih u europskim metropolama. I unatoč tome, tumači Zen, mlada prodavačica u IWC-u, jedva da uspijevaju zadovoljiti sve veću potražnju za skupocjenim satovima, posebice onima preko 50 tisuća eura.

Uostalom, u Kini se, izračunali su državni statističari, 2009. potrošilo više od 10 milijardi eura na kupnju luksuznih automobila, nakita, jahte, satova, odjeće... Po tomu je Kina, nakon SAD-a, postala drugo tržište na svijetu za luksuznu robu. To je i razlogom zašto ekonomisti tvrde da je Kina, sa svojom golemom kupovnom moći, posebice luksuzne robe, jedan od najvećih generatora oporavka njihovih gospodarstava. Sve skupocjene proizvode koje ne mogu plasirati na zasićena i recesijom iscrpljena europska i američka tržišta, proizvođači luksuznih brandova bez problema prodaju u Kini.

Da je Šangaj doista prerastao u jednu od vodećih svjetskih metropola luksuza, potvrđuje i to da pedesetak najvećih svjetskih hotelijerskih lanaca ovdje imaju svoje, u pravilu, najveće zgrade.

Skriveni modni falsifikati

Inače, dio tog golemog bogatstva može se svakodnevno najbolje vidjeti između 17 i 20 sati po šangajskim ulicama. Tada se, naime, iz tisuća nebodera i ureda najvećih svjetskih banaka, tvrtki, financijskih institucija, ali i domaćih industrijskih giganata i državnih institucija, na ulice slijevaju nebrojeni luksuzni automobili, mlade poslovne žene i muškaraci, besprijekorno odjeveni u najbolje svjetske marke. U tim trenucima Šangaj neodoljivo podsjeća na najpoznatije svjetske metropole. Doduše, dio skupih modnih marki koje se mogu vidjeti po ulicama vjerojatno nisu originali, već su falsifikati, po čemu je uostalom Kina do sada bila najpoznatija na svijetu. Valja, međutim, priznati da su ulični prodavači takvih proizvoda praktički protjerani s ulica Šangaja. Tu i tamo pristupi netko i ponudi fotografije falsificiranih modnih marki, satova, torbica, te vas pokuša odvesti na mjesta gdje se za tristo kuna može kupiti Diorova torba, za 100 kuna Hermesov novčanik, za 200 kuna Samsoniteova putna torba... No te su trgovine sakrivene u zgradama u sporednim ulicama, a štandovi su napravljeni tako da se vidi tek manji dio robe, dok je većina sakrivena u kamufliranim skladištima iza dvostrukih zidova i lažnih vrata...

Vanjski pečat šangajskog luksuza i bogatstva zaokružuje fascinantna gradska arhitektura. To nisu samo grandiozni vijadukti, mostovi, nebrojeni neboderi nego i stotine vrhunskih svjetskih urbanističkih dostignuća koja daju dodatni glamur Šangaju i koji ga po tomu stavljaju uz bok New Yorka, Londona, Pariza... Među njima se ističu Orijentalni art centar koji je dizajnirao Francuz Paul Andrew, zgrada Global Financial Centra, Jinmao toranj, Orijentalna TV toranj, nova zgrada opere, nacionalnog muzeja...Jedini znak štednje u Šangaju vidljiv je tek poslije 22.30 sati kada se u gradu smanjuje ili potpuno gasi rasvjeta na neboderima, dućanima, ulicama...

Na pitanje u čemu je tajna i tko su glavni kreatori i pokretači nevjerojatnog razvoja Kine i Šangaja, Han Nan, jedan od vodećih članova gradske uprave, odgovorio je: - Nema dvojbe da su to mladi obrazovani ljudi, posebice oni koji su dolazili sa studija u inozemstvu. Oni su svoja iskustva i poznanstva donijeli sa sobom pa su stranci imali, primjerice, odlučujuću ulogu u urbanizmu i arhitekturi. I to je razlogom zašto je danas Šangaj, u urbanističkom izričaju, toliko fascinantan.

No, sada najveći doprinos napretku daju milijuni studenata koji su završili najbolje kineske fakultete. Samo 2009. u Kini je diplomiralo 6,3 milijuna studenata. Njima valja pribrojiti i oko 200 tisuća studenata koji svake godine završe najbolja svjetska sveučilišta od kojih je većinu stipendirala kineska vlada. Čak 90 posto diplomiranih studenata uspijeva se prije ili kasnije zaposliti, pa možete misliti koliko ta silna pamet i njihova inovativnost doprinosi razvoju države.

Partija se ne petlja u posao

A u te neizmjerne intelektualne i radne potencijale Kine uvjerili smo se za posjeta tvrtki Huawen koja se bavi proizvodnjom elektroničke opreme, mobitela, kompjutora, laptopa... Dok smo u predgrađu Šangaja obilazili besprijekorno uređene prostore, saznali smo da je u toj tvrtki zaposleno više od 100 tisuća radnika, 15 tisuća inženjera, da posluju u 100 država svijeta, da im je godišnji promet veći od 100 milijardi eura te da im je profit prošle godine prešao iznos od čak 3,2 milijarde eura.

Po tim nevjerojatnim brojkama, nije teško zaključiti koliko su se samo u jednoj godini obogatili vlasnici tog elektronskog giganta. A takvih tvrtki u državi u kojoj Komunistička partija drži čvrsto u rukama sve upravljačke i političke mehanizme, osim što se ne upliće u poslovanje privatnih tvrtki, može se doslovce susresti na svakom koraku. I upravo je u tomu je tajna kineskog ekonomskog čuda: Partija i ideologija ne petljaju se u privatnu inicijativu i poduzetnike niti u strane investicije.

ŠANGAJSKE BROJKE:

više od 15 milijuna stanovnika

300 tisuća milijunaša

nekoliko stotina tisuća imućnih obitelji

oko 30 milijardera





Osobni karton kineskog bogataša

u prosjeku star 39 godina

vlasnik je više luksuznih vila

ima najmanje tri skupocjena automobila

u prosjeku ima 4,5 super vrijedna sata

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. svibanj 2024 07:20