StoryEditor
NESVAKIDAŠNJI POHOD NA ACONCAGUU

OTAC I DVA SINA U AVANTURI ŽIVOTA Jedanaest godina nakon prvog pokušaja obitelj Štefanek uspela se na najviši vrh južne hemisfere

 
“Naš otac Željko sa 67 godina bio je najstariji klijent našem vodiču u dugo vremena. Vjerojatno je jedan od najstarijih ljudi koji su se popeli na Aconcaguu”

Štefaneki su napokon osvojili Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, ujedno i obiju Amerika te južne hemisfere. Uspevši se na 6960,8 metara nadmorske visine, ostvarili su ono što im nije uspjelo prije punih jedanaest godina, kada su morali odustati od uspona zbog iznimno nepovoljnih vremenskih prilika.

- Godine 2009. stigli smo do 5500 metara visine i tu nas je ulovila snježna oluja, koja je trajala nekoliko dana. Više nismo imali vremena čekati u baznom logoru da prođe, morali smo natrag u Hrvatsku. Sjećam se, u toj je oluji poginulo dvoje ljudi. Emotivno smo pristupili ovom usponu, a naš je otac sa 67 godina bio najstariji klijent našem vodiču u dugo vremena. Vjerojatno je jedan od najstarijih ljudi koji su se popeli na Aconcaguu. Gore smo sreli uglavnom mladu, nabrijanu ekipu, iako nije bilo baš gužve. Jedan gluhonijemi par, zatim neki sportaš koji je iz baznog logora na 5500 metara otrčao do vrha. Grlili smo se i čestitali si, naravno, i zaboli zastavu - govori nam Blaž Štefanek (37), koji je s ocem Željkom (67) i bratom Jankom (39) ispenjao prestižni pravac. Na vrhu ih je, govori, dočekao snijeg, ušli su u oblak, a dobrano je i puhalo, pa su bili zabrinuti za smrznute prste na rukama. Na krajnjem dijelu uspona na Aconcaguu nema baš sunca, jer radi se o istočnoj strani planine.

 

Završni dio

Štefaneki su iskusna planinarska obitelj, iza sebe imaju mnoge ekspedicije, a na završni dio uspona na planinu krenuli su u 4 ujutro, iz baznog logora. U 15 su, nastavlja Blaž Štefanek, bili na vrhu, a već dan nakon njihova uspjeha nastupila je takva oluja da ne bi bilo moguće ispenjati vrh. Do vrha Aconcague, priča Štefanek, mnogi ne uspiju stići zbog problema s visinskom bolešću ili smrzotinama. Oni su se dobro pripremili za pothvat, provevši prije samoga uspona neko vrijeme u Boliviji.

- Tjedan dana smo se aklimatizirali u Boliviji. Naravno, radili smo i kondicijske pripreme u Zagrebu, penjali smo se na Sljeme te redovno išli u teretanu i trčali. Sama bit aklimatizacije je provesti što više vremena na visini, a spavati nisko. Walk high, sleep low. Tako se potiče proizvodnja eritrocita u krvi, pa ona može primiti više kisika na velikim visinama - pojašnjava Štefanek i dodaje da su za vrijeme ekspedicije na Aconcaguu jeli domaći špek, koji su ponijeli sa sobom iz Hrvatske.

Bolnice i Wi-Fi

Pili su i puno vode, navodi, čak do 6 litara dnevno po osobi, a prave obroke imali su u baznim logorima gdje se, govori Štefanek, dobro jede, a nedjeljom se radi roštilj za cijelu ekipu.

Štefaneki su se pri svojem planinarskom pothvatu oslonili na infrastrukturu agencije koja planinarima omogućuje šatore, vodiča i ostalu opremu.

Bazni logori opremljeni su Wi-Fi signalom, čak i malim bolnicama na 3300 i 4300 metara, gdje planinari moraju dobiti liječničku suglasnost prije daljnjeg uspona. Mjeri im se kisik u krvi i tlak, a slušaju im se i pluća. Tko zadovolji pregled, može dalje.

 

- Na takvim visinama lako se razvije edem pluća i mozga. Nastupaju glavobolje, mučnina i gubitak apetita. Zato su pregledi u baznim logorima važni - komentira Štefanek.

Njihov je uspon počeo 28. prosinca, kada su ušli u prostor nacionalnog parka i zatekli se u predbaznom logoru na 3300 metara, gdje su predočili opširnu dokumentaciju u vidu dozvola za ulazak, osiguranja helikopterom itd. Sutradan su, nastavlja Štefanek, krenuli u bazni logor na 4300 metara, gdje su se odmorili još jedan dan, a onda nastavili dalje kroz još tri visinska logora prema samome vrhu.

Novu su godinu dočekali na 5000 metara, u malom kampu, gdje su se odmorili bez velikoga slavlja. Na samom početku nove godine bili su u zadnjem logoru prije vrha, prema kojemu su krenuli u noći 3. siječnja, opremljeni baterijskim lampama, pernatim jaknama, visinomjerima, toplim cipelama te ruksacima s hranom i potrepštinama.

Oprez pri silasku

- Iako nije bilo snijega, osim na dijelovima, uvjeti su bili nemilosrdni. U šatoru je bilo hladno, vani je bilo hladno, čak -18 Celzijevih stupnjeva, a uz windchill je osjet bio -80. Zadnji uspon traje najdulje, najmanje je kisika, a već si i umoran od dionica koje si prije odradio - kaže Štefanek.

- Na vrhu smo proveli oko jedan sat i krenuli se spuštati, što je također relativno opasno, jer se čovjek opusti nakon osvajanja vrha pa treba dobro paziti pri silasku. Ako se ozlijediš i trebaš hitnu intervenciju, helikopter može sletjeti na 5500 metara, više od toga ne može. Rendžeri moraju po tebe nosilima - govori Štefanek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. srpanj 2020 10:01