Kako se osjećam sada, kada je još samo dva tjedna do početka velikog hodanja? Sada kada su iza mene i pripreme u Punta Arenasu i kada putujem prema Ushuaii, najjužnijem gradu na svijetu iz kojeg će sutra isploviti jedan brod za Antarktiku na kojem ćemo biti i mi.
Uzbuđenje je prisutno, ali nema euforije. Strah je negdje u pozadini, obuzdan, u lancima moje discipline, tek toliko živ da mi bude funkcionalan podsjetnik. Nema panike. Briga je lagano iščezla, kako se rasplinula gužva koja me pratila posljednjih tjedana, gužva oko pakiranja, nelagoda oko pitanja koja još nemaju odgovore. Briga je u mojem slučaju prisutna kada nemam kontrolu u svojim rukama, kada znam da negdje postoje još neke informacije koje bi mi dobro došle, a ja ih još nemam. Nelagoda postoji dok se ne donese odluka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....