Ima tome nekoliko tjedana da je prvi Hrvat prohodao čitavu Via Adriaticu, prvu dugopružnu turističko-planinsku stazu koja ide od istarskog Kamenjaka sve do same granice s Crnom Gorom, do Prevlake. Međimurac Zlatko Mihocek 1090 kilometara Via Adriatice prohodao je u 44 dana. Prije njega stazu, koja je trasirana zadnje tri godine, lani je prošlo dvoje slovenskih planinara.
Slijedeći stazu Mihocek je prošao kroz tri nacionalna parka (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica), tri parka prirode (Biokovo, Velebit, Učka) i čitav niz zaštićenih područja.
Via Adriatica dotiče dvanaest rijeka, ide preko Učke, Risnjaka, Velebita, Dinare, Svilaje, Kozjaka, Poljičke Planine, Omiške Dinare, Biokova, Pelješca, Srđa i Sniježnice …
Via Adriatica
Mihocek je gorski vodič, po planinama vodi osobe s posebnim potrebama, slijepe je, primjerice, vodio po Dinari. U čakovečkom HEP-u radi kao dostavljač. Namjeravao je, pripovijeda, Via Adriaticu prehodati kad ode u mirovinu, za godinu, dvije, no naposljetku je odlučio ne čekati, napraviti to ovog proljeća; zatražio je 17 dana što su mu bili ostali od prošlogodišnjeg godišnjeg odmora, uzeo i ovogodišnji, te - krenuo.
„Nisam se puno pripremao. Oduku sam donio koncem ožujka, a na put krenuo 6. travanja. Od Prevlake do Dinare sam si kuhao, poslije više nisam, otada sam se uglavnom hranio suhom hranom. Uz put sam brao i jeo divlje šparoge, ima ih skoro pa cijelim putem. Jeo sam i brinje, to su plodovi na borovima, gorkog su okusa, od njih se prave likeri.“, govori Mihocek.
Išao je od Prevlake do Kamenjaka, u smjeru sjevera: „Tako je mojima bilo bliže kad završim doći po mene iz Međimurja“.
Prvi put se po hranu sa staze spustio u Dubrovnik. Ruksak je, kad je krenuo od kuće, imao 26 kilograma. „Poslije je to variralo, nekad je bio i malo teži, nekad malo lakši.“ U njemu su, nabraja, bile jedne hlače, dva komada donjeg rublja, tri majice kratkih rukava, pernata jakna („Bude li bure…“), dereze, karabineri, užad („Ako negdje zapnem, da se mogu sam spustiti dolje.“), rukavice, dvije deblje kape, prva pomoć, čeona lampa, četiri svijeće („za šator, a i ako je hladno lijepo ugriju ruke“), vreća za spavanje, baterije, solarni punjač.
Svaku večer bi u šatoru, prije spavanja, zapisao u dnevnik nekoliko rečenica.
Hodao je baš svaki dan. Dnevno prosječno prelazio oko 30 km, najmanje 19, najviše 50.
„Išao sam bez obzira na vrijeme, i kad je padala kiša, po snijegu, solici, buri, tuči … zadnji dan na Kamenjaku je bilo po 20 cm vode kud smo gazili po cesti.“
Onima koji se odluče prohodati cijelu Via Adriaticu savjetuje da se – pripreme psihički. „Naravno da je bitno i da su fizički spremni, ali važno je i da se pomire s time da će biti i mokri, i prljavi, i da nema puno smisla stajati i čekati da prođe loše vrijeme. Kiša može padati tjedan dana, zar ćeš ti tjedan dana sjediti u šatoru?“
Ustao bih svaki dan rano, složio šator, i u sedam, najkasnije osam, krenuo dalje. Hodao bi do šest, sedam poslijepodne. „Svako godišnje doba nosi svoje. Ljeti treba krenuti puno prije, zbog vrućina.
Sa sobom sam nosio 4 do 5 litara vode.
Ako sam nešto potrošio, kuhao, na prvom mjestu gdje sam naišao na vodu bi dotočio. Jer, ima dijelova na kojima ne možeš do vode i po dva, tri dana. Tako je onuda gdje nema izvora, nema naselja, naiđeš na kuće, ali napuštene, ljudi tu borave možda jedino ljeti.
Treba odlučiti i krenuti. Treba imati kondicije, navigaciju, ljepote kraja su neopisive.
Nisam imao isplaniran cijeli put, detalje poput gdje kad stižem, gdje ću spavati i slično, već sam plan radio samo za sutrašnji dan.“
Možda i zahtjevnije od samog putovanja je naći vrijeme, spojiti 40 i više slobodnih dana i posvetiti ih planini. „Može se krenuti i po dionicama, pređete dvije, tri dionice od tjedan dana, pa sljedeće godine nastavite tamo gdje ste stali.“
Pitamo koje su mu bile najljepše dionice, tražimo preporuku, sve je više onih koji se odlučuju prohodati neki od dijelova Via Adriatice.
Mihocek zastane. Šuti. Trudi se naći odgovor. Izdvojiti nešto. Naposljetku kaže: „Iskreno: sve. Sve mi je bilo najljepše. Stvarno. Još mi je sve to jako svježe, nisu mi se utisci ni stigli posložiti.“
Ipak, ima li nešto ljepše od lijepog?
„Jako mi je lijepo bilo na lokaciji Bunari Rajčica, to je skup od 10 bunara u Dalmatinskoj zagori za koje nitko ne zna kad su nastali, svaki je promjera šest, sedam metara. Biokovo i Dinara, su posebni.
Makar, cijela staza je posebna. Bio sam u Nepalu, u Ekvadoru, obišao razne planine po Europi, ali Via Adriatica je posebna jer gotovo cijelim putem imaš pogled na more. S jedne strane je more, s druge strane kontinent. Prelaziš preko vrhova, vidiš jednu stranu i drugu. Druge zemlje to nemaju, oni imaju samo brda.“
Premužićeva staza prema Zavižanu
Dojmila ga se priroda, ali i ljudi koje je po putu sreo. „Prolaziš pored nečijeg seoskog dvorišta, ne možeš ne pozdraviti. Svak pita kud ćeš ti s takvih ruksakom, svi se čude, pa pitaju jesi gladan, hoćeš pojesti, popiti, ponesi sa sobom, rek'o: 'Drage volje, ali ne mogu, pun mi je već ruksak.'. Spustim se do mora, prije Zadra, idem si uzeti malo kruha, sirni namaz, Coca Colu, sjednem pred dućanom na klupicu, tamo lokalni ljudi pitaju kud sam se uputio. Pričam im. Kažu: 'Pa, ti nisi normalan!' Pitaju gdje spavam, kažem: 'Evo sve nosim sa sobom, tu mi je kuhinja, spavaća, sve…'
A on mi kaže: 'Evo ti moja garsonijera, besplatno, odmori se, istuširaj.'
Prije Zavižana sam sreo trojicu koji su mi poklonili rezervnu bateriju za mobitel.
Zajednička fotografija s članovima PD Podstrana koje je Zlatko sreo na putu
Puno me je ljudi pratilo na Facebooku, znali su tko sam i što radim. Idem cestom u nekoj zabiti, stane auto, iskoči van netko, zagrli me, pita treba li mi što … To čovjeka dirne.“
Nešto prije Knina sreo je – vuka. „Bio je od mene 20 metara udaljen. Kad me spazio odjurio je, mislim da je trava za njim gorjela kak' je odjuril. Vidio sam jednog poskoka, par lisica, jelene i srne u daljini, tragovi divljih svinja su uz cijelu stazu, ali svinje nisam sreo. U snijegu, prije Zavižana, vidio sam tragove medvjeda. Veliki i svježi. Rekli su mi na Zavižanu da su to 'kapitalci'.“
Lisica kod Dušice
Srećko Vukov, idejni začetnik Via Adriatice, zagrebački entuzijasta i pustolov, onima koji se odluče prehodati jednu ili nekoliko dionica staze savjetuje da idu dijelovima koji su bliže naseljima, jer tad je opskrba hranom i vodom puno lakša.
„Prvih 70 km prolazi istočnom Istrom, kroz uglavnom naseljena područja, dotiče manje gradove, Labin, Rabac, Rašu i Plomin. Dionica Risnjaka, vinodolskog i velebitskog zaleđa te Velebita i Dinare prolaze kroz divljinu, po Velebitu staza ide čak 200 kilometara. Tu se po opskrbu treba spuštati u mjesta ili se osloniti na logističku pomoć, da hodaču netko donese ono što mu treba, jer ima cesta koje sijeku stazu.“, kaže Vukov.
Tamo gdje nije blizu naseljenih mjesta, ako je pet sati hoda do najbliže civilizacije, treba se osloniti na ono što je u ruksaku, dobro planirati. „No, može se obratiti i zajednici ljudi koji su spremni pomoći hodačima, koja je nastala iz Facebook grupe Via Adriatica Hiker's Corner. Čovjek samo treba imati pristup internetu, stavi objavu u grupu, recimo napiše: 'Sutra ili preksutra sam u tom i tom mjestu, ostao sam bez tog i tog, je li moguće da mi netko to dopremi, ili da me spusti sa staze, da me prebaci do najbliže civilizacije ili do mjesta gdje mogu prespavati…' Ta grupa stvarno zlata vrijedi.“
Od većih mjesta od polovice pa sve do kraja Via Adriatica prolazi kroz grad Knin, to je dobra točka za odmoriti se od naporna hodanja Velebitom i opskrbiti za relativno zahtjevnu Dinaru. „Kad se s Dinare prebaci na Kozjak, iznad Kaštela, kreće zadnjih pet dionica koje prolaze uz obalu, naselja su sat, najviše dva, hoda od staze. Izuzetak od toga je vršni dio Biokova, tamo je čovjek dva do tri dana u planinskom području, bez mogućnosti opskrbe. Na taj vršni dio Bikova može se opskrbiti u Brelima. Južno Biokovo, Pelješac, sve od Stona južno prema Prevlaci, izuzev Sniježnice, to je sve područje koje je prilično naseljeno, lako je sići sa staze, nadomak je neko mjesto, primjerice Srđa se spustiti stazom ili žičarom do Dubrovnika.
Na Pelješcu, kad se penje na Zmijino brdo, na vrh Sveti Ilija, staza prolazi u neposrednoj blizini Orebića. Blizu je i Ston, zapravo cijeli niz mjesta od Stona do Dubrovnika. A gore, sjeverno od Pelješca, su Gradac, Ploče, Makarsku, Brela, Split, Kaštela …“
Via Adriatica vodi i do dodatnih sadržaja. U Omišu je, spominje Vukov, moguće kajakom i kanuom po Cetini, ili proći ziplineom iznad kanjona rijeke, na omiškoj Dinari su ferate koje idu do utvrdu koja je točno na stazi Via Adriatice.
Led na Risnjaku
Vukov savjetuje da hodač ponese barem dva uređaja (mobitel i ručni uređaj za navigaciju) kojima će pratiti snimljeni GPS trag staze, što znači i solarne punjače ili vanjske dodatne punjače.
Što se vode tiče, po planinama kojima ide staza, a gdje nije naselja, izvori su prilično dobro i relativno gusto „postavljeni“, no jasno da je i dijelova gdje je do izvora dugi hod. Nužno dobro planirati, nositi sa sobom dovoljno ili se osloni na pomoć ljudi koji bi mogli na mjestu gdje prometnica siječe stazu dočekati hodača, donijeti mu vodu.
Staza osim onih zvučnih i svugdje spominjanih nacionalnih parkova i parkova prirode, park šuma, posebnih rezervata, prolazi i kroz lokalitete koji su manji pa nisu zakonom zaštićeni ali su, kad se na njih hodajući odjednom 'naleti' prilično dojmljivi, bilo po prirodnoj ljepoti ili po kulturnom i povijesnom značenju koje je u njih upisano. Napoleonovom cestom Via Adriatica ulazi u Ston, a na istu hodač naiđe i na Biokovu, iznad Brela. Na južnom je Velebitu, podno Tulovih greda, Majstorska cesta, koja spaja Obrovac i Sveti Rok, remek djelo ondašnjeg graditeljstva, otvorena za promet 1832. godine, i tad je građena po pravilima graditeljstva koja vrijede i danas, nigdje nema nagib veći od pet i pol stupnjeva.
Po Velebitu je puno ostataka pastirskih stanova, svjedoče o nekadašnjem načinu života ljudi u tom kraju.
Po dalmatinskim planinama niz je crkava i kapelica na hrptovima i vrhovima. Na istarskom su Kamenjaku ostaci stopala dinosaura stari gotovo 90 milijuna godina.
Na vrhu Učke je kula iz doba Austrougarske.
U riječkom zaleđu staza prolazi pored ostataka Liburnijskog limesa, rimskog zida iz 3. i 4. st. koji je nekad povezivao Rijeku i Prezid u općini Čabar u dužini od gotovo 30 km.
Na Kozjaku su bunkeri koji označavaju granicu između NHD i Italije te ilirska groblja, gromile.