Kao da smo na školskom izletu u prirodu, govorimo jedni drugima iznenađeno. I doista: okružuje nas šuma, čujemo pjev ptica i osjećamo se ugodno šećući među stablima zajedno, lagano pričajući. No, detalji razbijaju tu iluziju: dozimetri u rukama, zgrade koje se raspadaju, vojnici koji se pojavljuju na neočekivanim mjestima... Mi smo u Pripjatu, u gradu koji više ne postoji, koji je od nukearne elektrane u Černobilu udaljen pet kilometara. Mi smo u srcu Zone isključenja, područja opasnog za život, u kojem ljudi neće moći živjeti 24 tisuće godina. Mi smo na najopasnijem, najstrašnijem mjestu na svijetu. I tu smo, baš kao i svi drugi, dobrovoljno.
Mnogi su u Zonu došli zbog fascinacije pričom u černobilskoj tragediji, no neki su se na put odlučili nakon što su pogle...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....