Kafić u Funtani. I slikoviti, živopisni par, koji sjedi pored nas, ne skidajući zadovoljstvo s lica. Ovo su naši dragi gosti, mislim da bi se s njima voljeli upoznati, govori nam domaćin Dušan.
Sat vremena nakon, i on je u nevjerici...
- Ča stvarno? Pa ni ja nisam imao pojma kakva su oni priča - pada sa stolice voditelj ove male, pitoreskne, zen marine, u kojoj su svoje živote vezali Baugniet Christian i Joosten Renate.
Bračni par iz Belgije nakon šestomjesečne plovidbe ovih je dana dojedrio u Funtanu.
- Tamo smo rođeni, ali ovdje bismo htjeli dočekati kraj - govore pomalo šekspirijansku, ali veličanstvenu rečenicu još uvijek zaljubljeni, s iskrom u očima.
Šestero djece
Christian je bivši pilot koji gradi brodove, slika, piše knjige, a Renate bivša učiteljica njemačkog jezika, majstorica lončarstva i školovana kiparica za terakotu, a zajedno imaju šestero djece i sedmero unučadi te školu za zaboravljene tehnike slikarstva. Dovoljno? Ma, budimo realni, i više nego dovoljno...
Neumorni Belgijanci s nevjerojatno širokom paletom zanimanja i hobija uz to su i strastveni jedriličari.
- U Funtanu dolazimo otkad su nam djeca bila mala - pokazuju fotoalbum s fotografijama na kojima se vidi Funtana prije 40-ak godina i uz znakovit sjaj u očima otkrivaju...
- Prvo smo dolazili u kamp Koversadu, ha, čujte, hehe, a kad sam svojim rukama napravio brod, došli smo njime. I ostali. Zauvijek... - vade fotografije na kojima mladi Christian s aparatom za varenje preuređuje stari nizozemski motornjak.
Svaka sljedeća rečenica koja je izlazila iz osmijeha dvoje umirovljenih ljudi punih ljubavi, iskustva i uspomena zvučala je nevjerojatno.
- Kako je sve krenulo? Jednostavno, jer život i jest takav: sjedili smo ovdje na obali i gledali jedan par na jedrilici. Tada smo odlučili da ćemo i mi tako kad ostarimo. Pa smo upisali školu jedrenja i otisnuli se na plovidbu iz Belgije prema Funtani. Da, otamo do ovdje...
Na putovanju dugom pola godine dva i pol mjeseca proveli su na oceanu oko 200 milja od obale.
- Tamo su valovi duži pa je lakše ploviti...
San im se ostvario u kolovozu 2010. kada su vezali jedrilicu Oceanis 34 Enzo II za muringe marine Funtana. Zamišljeno se prisjećaju trenutaka na oceanu i pokušavaju riječima dočarati kako se čovjek osjeća malenim i bespomoćnim kada stoji na jedrilici udaljen 200 milja od kopna.
- Horizont je sa svake strane stopljen s nebom. Valovi su jedino što vidiš dokle ti pogled seže. U tim se trenucima okrećeš nadnaravnim i duhovnim stranama vlastitog bića kako bi ti vjera dala nadu i osjećaj sigurnosti, da te drži.
Nautička naobrazba
Kao pilot dobro poznaje navigaciju i meteorologiju, “ali u avionu ne znaš kako je to kad te udari val”. Tako da je prije polaska na daleko putovanje završio dodatnu nautičku naobrazbu i stekao čin kapetana. Renate, pak, otkriva Christianovu tajnu...
- Sada piše drugu knjigu, na temelju dnevnika s putovanja od Belgije do Hrvatske - koju nije htio pokazati, jer još nije završio.
- Pet godina je samo čitao o oceanima i jedrenju dok nije počeo. Jer jedno je imati iskustvo, a drugo je to znati prenijeti na papir - hvali svoga supruga zaljubljena supruga.
Otkad su, međutim, stigli u Funtanu, tu blizu izvora gdje se miješa izvorska s morskom vodom, stvaraju bočatu milinu prepunu riba, više ne žele otići.
- Osim kada moramo, svaka tri mjeseca zbog liječničkih pregleda. Mi smo ‘bionicle’ - smije se Christian i pokazuje na srce: - Ugradili su nam pumpe, ali dobro zasad pumpaju...
Ovdje im se sviđa mentalitet i stil života.
- U Belgiji nam se ne sviđaju ljudi, kapitalističko društvo i politika. Tamo si broj, a ovdje možeš ostaviti novčanik i ključ od auta na stolu, nitko ga neće uzeti. Znamo sve radnike marine po imenu. Cijelu godinu boravimo ovdje na brodu, a automobil koristimo samo kad moramo. Priroda je prekrasna, životinje su vrlo pitome, stalno šećemo uokolo, ljudi su ljubazni, klima nam odgovara. Čak i kad je kiša je ugodno.
Jednom su, kažu, izašli u lokalnim novinama pa je unučad htjela doći u nadi da će i njihova slika završiti u tisku - smije se Renate.
- Jučer sam naručio lijepo vrijeme. Trava raste - odjednom će iznebuha Christian, nudeći digresiju na tečnom hrvatskom, čisto da se malo pohvali...
- Težak je jezik, ali nama je lijep. Znate, volimo slušati hrvatske klape, Vinka Cocu i Tomislava Bralića. Kad četiri glasa istovremeno pjevaju imaš sve. Možeš čuti ljubav, sunce, more i ptice u pjesmama. Zatvoriš oči i otploviš negdje gdje je lijepo, a njihovi te glasovi navigaju uokolo...
Zimi ovdje vrijeme provode u šetnjama i baveći se brojnim hobijima.
- Tada nema puno turista, pa nam je cijela priroda kao vrt, a more kao privatni bazen. Ljudi ne mogu bez prirode, ali priroda može bez ljudi - zaključio je Christian. I krenuo doma. Prema svome brodu. Petnaest minuta na kopnu njemu je sasvim dovoljno...