Dan je bio proljetan, šaren, andaluzijski graciozan, jedan od onih koje upiješ u dahu. Bogata Sevilla šepirila se pred nama kako i dolikuje gradu koji je propisno odradio učmalu korizmu; divovsko drveće koje ulijeva strahopoštovanje, a koje je nekad moćna Kruna bez pardona dovukla iz kolonija, bljeskajuća maurska arhitektura, divlje naranče uokolo zasađene... Završila je popodnevna siesta, otmjena gospoda izmilila su na gradske ulice. Gospođe s frizurama i naglašenom šminkom hodale su polako, svaka s niskom pravih bisera i dva kilograma zlata na sebi.
- Pogledaj ti to držanje, način na koji se pozdravljaju... Sevillska je taština nadaleko poznata - ispod glasa nam tumače naši domaćini Vesna i Antonio. - Nešto poput starih dubrovačkih gospara pa puta sto. Idu na koridu, prvu u ovoj sezoni, to je spektakl koji se ne propušta, tradicija, pitanje časti...
Rasprodano
Ulaznice za glasovitu sevillsku koridu odavno su rasprodane, dakako; do Kraljevske arene Maestranza došli smo tek oćutiti dašak atmosfere. I onda čudo; djevojka prodaje pet karata, prijatelji zapeli u vlaku, ne želi ići sama..., koštale su između 70 i 100 eura, daje ih za 35. Prodano.
Neobično uske tribine bile su krcate. Kasnimo, prvi je bik već izišao; perdona, perdona, ispričavamo se gazeći ljude po nogama. Crni bik stajao je u pijesku, niti dva metra od nas. U šiji mu je od jutra zabodena igla s plavom mašnom, potrebna je iz dva razloga: polako mu uzima snagu i razdražuje ga za spektakl. Protiv bika u punoj snazi - 700 kilograma mišića i rogovi koji sve probijaju - čovjek, naime, nema šanse. Krene limena glazba, učini krug. Bik ih gleda nezainteresirano, kao i nijemu publiku, uostalom. Ulazi toreador sa žuto-ružičastom krpom. Dolazi do bika, krpom ga gladi po leđima, izvija svoje tijelo, izaziva ga. Bik je miran, svaki je bik po svojoj prirodi miran, ne napada, to rade samo krave, objašnjava nam domaćin. Vrsta koja se koristi u koridi zove se toro bravo; staložen je kao i svi bikovi ovog svijeta, jedino što ovaj ima jedan gen, onaj nerv da “poludi” kada ga isprovociraju. I spektakl je tu.
Picador na konju
Gledamo, ne dišemo, ushićeni što smo ulovili ponajbolja mjesta za sevillsku koridu. Ulazi picador, on je na konju koji ima limeni oklop i povez preko očiju. Biku se situacija sve manje sviđa, nervozno se okreće oko sebe, ali još ne napada, nije on krava. Picador pokušava zabosti koplje u šiju iz koje viri spomenuta igla s plavom mašnom. Bik se unezvjeri, zabija se u željezni oklop konja. Koplje se zabolo iz drugog pokušaja, životinja se bolno izvinula, jezivi slap krvi potekao je njegovim slabinama.
- Idemo - diže se Ićo, Kate za njim. - Što je bilo - pogledam ih iznenađeno; lica su im stegnuta. - Ovo se ne da gledati - uzimaju stvari. Publika negoduje, “ššš, daj šta ćemo sad kad smo već tu”, jedva ih umirujem.
Ulazi glavni toreador-matador s poznatom crvenom krpom. Izaziva bika, sporadično zabadajući strelice u istu ranu. U jednoj koridi nastupi šest bikova; ubojiti ples sa svakim traje 20 minuta, ni sekundu više. Ako je toreador loš, a ima i takvih, te u predviđenih 20 minuta ne uspije savladati bika, njegov šou prekida komisija. On muči životinju, publika i struka ga “kažnjavaju”.
Životinja pred nama iscrpljena je i razjarena, nasrće na čovjeka pa se ukipi, krv kaplje po žutom pijesku, u zraku se ne čuje muha. Svako toliko zaleti se puno snagom, matador bježi iza drvene ograde predviđene za takve situacije, rogovi zloslutno udaraju o drvo. Ranjena beštija i čovjek gledaju se u oči, znaju da jedan od njih mora umrijeti. Matador naposljetku uzima mač. Mora ga zariti između lopatica, do kraja, do ručke, mač se ne smije odbiti o kakvu kost.
Trenutak u kojem ranjena životinja teturajući traži kut da u miru ispusti dušu, a kuta i mira nema jer je arena okrugla i nakrcana, taj trenutak nije lako probaviti. Izlazimo uznevjerni, dojmovi su zbrčkani, početno ushićenje zauvijek je splasnulo. Publika je nezadovoljna, toreadori nisu bili dobri, gnjavili su beštije. Na kraju nisu dobili pozdrav bijelim svilenim maramicama koju ima svaki ljubitelj koride, kao što nogometni navijači imaju Dinamov ili Hajdukov šal.
Europa i svijet već duže vrijeme traže od Španjolske da ukine tu i takvu koridu. Tijekom povijesti taj nacionalni folklor nije uspio ukinuti nitko, nije ga dirao čak ni fašist Franco koji je dokidao sve što mu se “ćefnulo”. Prošlog tjedna, međutim, Katalonci su objavili: Katalonija ukida koridu. Jednoj (političkoj) opciji korida je nedopustivo nasilje, ona je liturgija boli za životinju. Tamošnja udruga za zaštitu životinja prikupila je 180.000 potpisa; zahtjev je proslijeđen katalonskom parlamentu koji bi potkraj mjeseca trebao zabraniti tu megapopularnu igru. Arene će ostati, razgledavat će ih švedski turisti, poručuju.
Korida sačuvala bikove
Za ostatak Španjolske korida je umjetnost, kultura, folklor, život. Ona je dio njihova nacionalnog identiteta, više od teatra kojim se diče ili flamenco baleta koji je njihov i ničiji više. Njezino ukidanje predstavlja nacionalni skandal. Koridu gledaju svi, bez obzira na dob i spol, od radnika do sveučilišnih profesora. Toreadori uživaju status umjetnika, oni su zvijezde, njihove supruge redom su ugledne umjetnice, manekenke... Oni najbolji, poput nogometaša, zarađuju do nekoliko milijuna eura godišnje.
Španjolski princ Felipe i njegova supruga Letizia podržavaju koridu
Nakon što hrabro izdahnu u areni i uđu u legendu, bikovi završavaju u restoranima, u kemijskoj i kozmetičkoj industriji. Korida, naime, vuče ogromnu popratnu industriju: tekstilnu, poljoprivrednu, građevinsku, turističku... Milijuni ljudi, direktno i indirektno, involvirani su u taj nacionalni biznis. Višegodišnju polemiku o njezinu ukidanju dodatno je rasplamsao dio znanstvenika koji su nedavno iznijeli da bik u koridi ne osjeća bol; pod adrenlinom, naime, tvrde neki veterinari, proizvodi hormon koji mu anulira bol.
- Ljudi sude površno. Da nije koride, ta vrsta bika bi izumrla. Toreadori su njihovi najbolji prijatelji, cijeli život su s njima. Ljubav između bika i čovjeka svi oni licemjerni činovnici, ‘zeleni’ političari i tobožnji prijatelji životinja koji nikada nisu došli ni na jedno seosko gospodarstvo nikada neće razumjeti. Naši bikovi žive kao kraljevi na najkvalitetnijim pašnjacima, svaki dan su na otvorenom, ne rade doslovce ništa.
Je li korida najveći problem?
Njihov život mizeran je posljednjih 20 minuta u igri nakon koje ulaze u povijest. Gdje su ti silni licemjeri kada treba braniti prava milijuna jadnih kokoši i krava koje, zbijene jedna na drugu, žive pod žaruljom, nikada ne rašire krila, ne naprave korak na livadi. Tu šute, štite moćne lobije, o toj hipokriziji Europa šuti - bijesno su mi telefonom poručili ogorčeni Castillci.
Ukine li Katalonija koridu, to će, kažu, produbiti postojeći jaz između dviju pokrajina na Pirenejskom poluotoku. Španjolska grca u ekonomskoj krizi, tržište nekretnina doživjelo je krah, korupcija i nezaposlenost rastu, a političari se bave koridom koja ima svoju emotivnu i ekonomsku vrijednost, samo da se ne moraju baviti pravim problemima, tvrde ojađeno.
Zvuči poznato?
Sandra Bolanča
| Naša novinarka opisuje svoja iskustva s koridom koju su ona i njezini prijatelji doživjeli kao gladijatorski okrutnu igru i koju su bili spremni napustiti unatoč cijeni karte od 100 eura |
Rasprodano
Ulaznice za glasovitu sevillsku koridu odavno su rasprodane, dakako; do Kraljevske arene Maestranza došli smo tek oćutiti dašak atmosfere. I onda čudo; djevojka prodaje pet karata, prijatelji zapeli u vlaku, ne želi ići sama..., koštale su između 70 i 100 eura, daje ih za 35. Prodano.
Neobično uske tribine bile su krcate. Kasnimo, prvi je bik već izišao; perdona, perdona, ispričavamo se gazeći ljude po nogama. Crni bik stajao je u pijesku, niti dva metra od nas. U šiji mu je od jutra zabodena igla s plavom mašnom, potrebna je iz dva razloga: polako mu uzima snagu i razdražuje ga za spektakl. Protiv bika u punoj snazi - 700 kilograma mišića i rogovi koji sve probijaju - čovjek, naime, nema šanse. Krene limena glazba, učini krug. Bik ih gleda nezainteresirano, kao i nijemu publiku, uostalom. Ulazi toreador sa žuto-ružičastom krpom. Dolazi do bika, krpom ga gladi po leđima, izvija svoje tijelo, izaziva ga. Bik je miran, svaki je bik po svojoj prirodi miran, ne napada, to rade samo krave, objašnjava nam domaćin. Vrsta koja se koristi u koridi zove se toro bravo; staložen je kao i svi bikovi ovog svijeta, jedino što ovaj ima jedan gen, onaj nerv da “poludi” kada ga isprovociraju. I spektakl je tu.
Picador na konju
Gledamo, ne dišemo, ushićeni što smo ulovili ponajbolja mjesta za sevillsku koridu. Ulazi picador, on je na konju koji ima limeni oklop i povez preko očiju. Biku se situacija sve manje sviđa, nervozno se okreće oko sebe, ali još ne napada, nije on krava. Picador pokušava zabosti koplje u šiju iz koje viri spomenuta igla s plavom mašnom. Bik se unezvjeri, zabija se u željezni oklop konja. Koplje se zabolo iz drugog pokušaja, životinja se bolno izvinula, jezivi slap krvi potekao je njegovim slabinama.
| Koridu gledaju djeca, odrasli, radnici i akademici, a toreadori imaju status umjetnika i zarađuju milijune |
Ulazi glavni toreador-matador s poznatom crvenom krpom. Izaziva bika, sporadično zabadajući strelice u istu ranu. U jednoj koridi nastupi šest bikova; ubojiti ples sa svakim traje 20 minuta, ni sekundu više. Ako je toreador loš, a ima i takvih, te u predviđenih 20 minuta ne uspije savladati bika, njegov šou prekida komisija. On muči životinju, publika i struka ga “kažnjavaju”.
Životinja pred nama iscrpljena je i razjarena, nasrće na čovjeka pa se ukipi, krv kaplje po žutom pijesku, u zraku se ne čuje muha. Svako toliko zaleti se puno snagom, matador bježi iza drvene ograde predviđene za takve situacije, rogovi zloslutno udaraju o drvo. Ranjena beštija i čovjek gledaju se u oči, znaju da jedan od njih mora umrijeti. Matador naposljetku uzima mač. Mora ga zariti između lopatica, do kraja, do ručke, mač se ne smije odbiti o kakvu kost.
Trenutak u kojem ranjena životinja teturajući traži kut da u miru ispusti dušu, a kuta i mira nema jer je arena okrugla i nakrcana, taj trenutak nije lako probaviti. Izlazimo uznevjerni, dojmovi su zbrčkani, početno ushićenje zauvijek je splasnulo. Publika je nezadovoljna, toreadori nisu bili dobri, gnjavili su beštije. Na kraju nisu dobili pozdrav bijelim svilenim maramicama koju ima svaki ljubitelj koride, kao što nogometni navijači imaju Dinamov ili Hajdukov šal.
Europa i svijet već duže vrijeme traže od Španjolske da ukine tu i takvu koridu. Tijekom povijesti taj nacionalni folklor nije uspio ukinuti nitko, nije ga dirao čak ni fašist Franco koji je dokidao sve što mu se “ćefnulo”. Prošlog tjedna, međutim, Katalonci su objavili: Katalonija ukida koridu. Jednoj (političkoj) opciji korida je nedopustivo nasilje, ona je liturgija boli za životinju. Tamošnja udruga za zaštitu životinja prikupila je 180.000 potpisa; zahtjev je proslijeđen katalonskom parlamentu koji bi potkraj mjeseca trebao zabraniti tu megapopularnu igru. Arene će ostati, razgledavat će ih švedski turisti, poručuju.
Korida sačuvala bikove
Za ostatak Španjolske korida je umjetnost, kultura, folklor, život. Ona je dio njihova nacionalnog identiteta, više od teatra kojim se diče ili flamenco baleta koji je njihov i ničiji više. Njezino ukidanje predstavlja nacionalni skandal. Koridu gledaju svi, bez obzira na dob i spol, od radnika do sveučilišnih profesora. Toreadori uživaju status umjetnika, oni su zvijezde, njihove supruge redom su ugledne umjetnice, manekenke... Oni najbolji, poput nogometaša, zarađuju do nekoliko milijuna eura godišnje.
Španjolski princ Felipe i njegova supruga Letizia podržavaju koridu
- Ljudi sude površno. Da nije koride, ta vrsta bika bi izumrla. Toreadori su njihovi najbolji prijatelji, cijeli život su s njima. Ljubav između bika i čovjeka svi oni licemjerni činovnici, ‘zeleni’ političari i tobožnji prijatelji životinja koji nikada nisu došli ni na jedno seosko gospodarstvo nikada neće razumjeti. Naši bikovi žive kao kraljevi na najkvalitetnijim pašnjacima, svaki dan su na otvorenom, ne rade doslovce ništa.
Je li korida najveći problem?
Njihov život mizeran je posljednjih 20 minuta u igri nakon koje ulaze u povijest. Gdje su ti silni licemjeri kada treba braniti prava milijuna jadnih kokoši i krava koje, zbijene jedna na drugu, žive pod žaruljom, nikada ne rašire krila, ne naprave korak na livadi. Tu šute, štite moćne lobije, o toj hipokriziji Europa šuti - bijesno su mi telefonom poručili ogorčeni Castillci.
Ukine li Katalonija koridu, to će, kažu, produbiti postojeći jaz između dviju pokrajina na Pirenejskom poluotoku. Španjolska grca u ekonomskoj krizi, tržište nekretnina doživjelo je krah, korupcija i nezaposlenost rastu, a političari se bave koridom koja ima svoju emotivnu i ekonomsku vrijednost, samo da se ne moraju baviti pravim problemima, tvrde ojađeno.
Zvuči poznato?
Sandra Bolanča