Među mnogim čudima najmanje azijske države, Maldiva, sastavljene od 1192 otoka grupiranih u 26 atola, malo je iskustava koja se mogu usporediti s gledanjem divovskih manti kako bez najmanjeg napora, vođene morskom strujom, klize preko grebena dok ih sitne ribice pedantno čiste. Ova mjesta, poznata kao stanice za čišćenje manti, neka su od najdinamičnijih i najzanimljivijih mjesta za ronjenje i nude intiman pogled na ponašanje jedne od najznačajnijih vrsta u oceanu. Razasute po specifičnim područjima, stanice za čišćenje manti formiraju se oko koraljnih izoliranih blokova čije strukture privlače ribe čistače. One opet privlače mante koje ih posjećuju kako bi s njih uklonile parazite, mrtvu kožu i ostatke hrane.
Za morske stanovnike vodeni ambijent zna biti vrlo škakljivo mjesto, a za one s velikom površinom potencijalnih mjesta za hvatanje parazita to je i doslovno tako. Ektoparaziti žive i hrane se na njihovoj koži, kriju im se u ustima, na škržnim otvorima ili bilo kojem mjestu pogodnom za njihove male hvataljke. Priroda je puna parazita i čini se da ih gotovo svi ondje imaju. Čak ih i sami paraziti imaju. A mante kao vrsta koja se hrani planktonima i usisava ih svojim širom otvorenim ustima kližući kroz morske dubine posebno su podobne za ovakav suživot.
Rutine migracije
U svojim autopraonicama mante znaju biti zahtjevni klijenti. Ako je čišćenje pregrubo zbog malo snažnijega grickanja, manta može napustiti tu stanicu i potražiti blaže osoblje negdje drugdje. Stanice za čišćenje djeluju kao zdravstveni centri za populacije manti i utječu na njihove dnevne i sezonske obrasce kretanja. Mnoge jedinke više puta posjećuju istu stanicu, koristeći je kao pouzdanu točku održavanja unutar svojih rutina hranjenja i migracije. Kako bismo ova golema bića vidjeli uživo, morali smo otići na vrlo udaljen kraj svijeta jer čak i goluba uhana, rođaka mante koji živi i u Jadranskom moru, tek su rijetki imali priliku susresti.
Mante, mobule i njihovi srodnici pripadaju obitelji Mobulidae, skupini velikih raža koje se hrane filtrima. Obitelj Mobulidae može se podijeliti na dvije: mante (Mobula birostris i Mobula alfredi) i mobule, također poznate kao vražje raže. Manta je najveća vrsta raže. Imaju plosnata tijela, velike prsne peraje nalik krilima i gracioznu, nježnu narav, što ih čini omiljenima među roniocima.
Dvije su glavne vrste manti, oceanske i grebenske mante. Oceanska manta, najveća raža na svijetu, ponekad se zbog svoje veličine naziva i divovska manta. Na prvi pogled, grebenske i oceanske mante izgledaju slično, s ravnim tijelima i rogovima u obliku dijamanta. Iako imaju dosta sličnosti u osnovi je ona grebenska nešto manja, naraste do četiri i pol metra u promjeru, dok oceanska može imati raspon među krilima i preko sedam metara te težiti preko 1600 kg.
Oceanska manta preferira boravak u otvorenom oceanu i dubljim vodama. Kao vrlo migratorna vrsta, putuje kilometrima preko otvorenog oceana, prateći dostupnost zooplanktona i sezonske promjene u okolišu. S druge strane, grebenska manta, baš kao što i samo ime sugerira, ima prirodno stanište u koraljnim grebenima, blizu obale i u lagunama, a hrani se u plićim vodama. Iako migriraju, obično se drže unutar definiranih područja.
Plesna koreografija
Maldivi su za susret s mantama odlična opcija, a poznate lokacije poput zaljeva Hanifaru, atola Rasdhoo i dijelova atola Ari posebno su bogate zonama čišćenja zbog povoljnih struja i visoke dostupnosti planktona. Morske su struje važan faktor jer donose obilje planktona, zbog čega se mante približavaju sporim, gracioznim pokretima, kružeći iznad koraljnih vrhova dok čistači obavljaju svoj važan zadatak.
Ovakvu plesnu koreografiju i miran sklad rijetko se viđa, čak i među morskim stanovnicima. Zbog dobre reputacije i visoke ekološke osviještenosti za našeg smo maldivskog domaćina odabrali Eco Pro Divers, koji su nam ponudili desetodnevnu liveaboard turu na četrdesetmetarskom brodu Seascape, oko atola uz gotovo garantirani susret s ovim veličanstvenim bićima. Naravno, uz sva ostala morska čudesa koje ovo otočje može ponuditi.
Čak i da se mante ne ukažu, užitak ronjenja na ovom otočju je vrhunski. Maldivi nude neke od najboljih lokacija na svijetu za promatranje ponašanja manti prilikom hranjenja, zahvaljujući bogatom cvjetanju planktona uzrokovanom sezonskim monsunima i promjenjivim strujama. Nema te aplikacije koja na Maldivima može predvidjeti smjer morske struje kao što je njezino utvrđivanje skokom naših voditelja ronjenja u more neposredno prije zarona. Sve ostalo nije sigurno ni točno, jer ovdje struja promijeni smjer u roku od desetak minuta, u što smo se mogli i sami uvjeriti tijekom ronjenja.
Srećom su Meli, Rabu, Shakko i Athi toliko iskusni da su njihova predviđanja bila stopostotno točna. Gradaciju od blage, srednje, srednje jake do onih koje su zbog svoje snage znakovito nazvane Oh my God ili WTF current, kao i njihov smjer, za svaki su zaron bez greške predvidjeli.
Neki od nas su se sa strujama borili više, neki manje, ali ovo je putovanje definitivno bilo doživljaj za svakog od nas. Ne samo zbog manti, već i zbog ostalog živog svijeta: različitih vrsta morskih pasa, gigantskih riba napoleona, impozantnih jata tuna, barakuda i gofova, bezazlenih kornjača koje mirno uživaju na ispaši morskih trava ili nepreglednom šarenilu mikrosvijeta za koji je potrebno dodatno izoštriti vid, ali u trenutku kada ga se uoči, malenim bićima nema kraja.
Klečanje u pijesku
Naš zaron s mantama na Rasdhoou, gdje se glavna stanica za čišćenje nalazi na vrhu istaknutog koraljnog bloka, i gdje ronioci obično kleče na pješčanom obodu, držeći se nisko i mirno dok mante kruže iznad, bio je jedan od najlakših zarona na putovanju; jednostavno smo klečali na pijesku na dubini od oko 12 metara i uživali u predstavi. U nekim su se trenucima mante zaista jako približile, naročito ako si mirno čekao.
Mante se hrane filtriranjem vode, oslanjajući se na plankton kao primarni izvor hrane, a njihove strategije hranjenja su izuzetno učinkovite i vizualno spektakularne, pogotovo na noćnim ronjenjima kada se ovi morski airbusevi privučeni podvodnim ronilačkim lampama bacaju na gusto grupirane planktonske mrvice koje titraju na svjetlu. U ovom je slučaju kontakt ronioca s mantom toliko blizak da je njezin odlično izračunat prolazak milimetar nad njegovom glavom nešto čega će se sjećati čitav život.
Svako hranjenje manti je veličanstven prizor bilo da je na površini ili na dnu. Jedan od ljepših prizora je i hranjenje ovih riba na površini, gdje mante klize gornjim slojem vode širom otvorenih usta. Klize tik ispod ili čak probijaju površinu, koristeći svoje cefalične peraje - dvije strukture nalik rogovima s obje strane usta - kako bi usmjerile plankton prema unutra.
Ponekad se hrane blizu morskog dna, naročito kada je plankton gurnut strujama prema dolje. Tada se mante nisko obrušavaju iznad pješčanih područja ili uz rubove grebena, filtrirajući hranu dok klize. Kada se nađe nekoliko manti na istom području hranjenja, one plivaju u liniji, slijedeći jedna drugu kako bi maksimizirale učinkovitost. Ponekad se kreću kao u vrtlogu i spiralno se uzdižu prema gore.
Mračne dubine
Ovaj fenomen pokazuje njihove društvene i kooperativne sposobnosti, koje se pripisuju i građi njihova mozga i krvožilnog sustava. Mante i raže imaju disproporcionalno velik mozak u usporedbi s težinom i veličinom njihova tijela. Ne samo da im je mozak veći, već su određeni djelovi mozga i primozga zaduženi za više funkcije, poput onih u sisavaca, također razvijeniji. Mreža krvnih žila koje okružuju mozak pomaže im da ovaj dio održavaju toplijim, što je izuzetno korisno pri zaranjanju mante na velike dubine koje mogu doseći i 750 metara, a za neke vrste raža i do nevjerojatnih 2000 metara. Pri ovakvim dubinama temperatura okoline znatno pada pa je ova mreža krvnih žila važna kako bi mozak pravilno funkcionirao. Ovakva je termoregulacija poznata kod ptica i sisavaca i ova ih sličnost čini superiornijima prema ostalim ribama.
Nije još poznato koliku inteligenciju posjeduju ove ribe, ali zaineresiranost koju pokazuju prema ljudima, kao i sličnosti u građi mozga, sugeriraju da se između njezina dva tamna oka i neobičnih roščića krije svijest koju tek moramo upoznati.
Turisti, ronioci poput nas ili samo plivači na Maldivima ostavljaju milijune dolara godišnje kako bi doživjeli ove jedinstvene susrete. Unatoč svojoj gracioznosti i reputaciji blage naravi, mante se suočavaju s rastućim pritiscima diljem svijeta. Prekomjerni ribolov, slučajni ulov u mreže, morski otpad, degradacija staništa i klimatske promjene u dostupnosti planktona ugrožavaju njihov opstanak. Čak i u zaštićenim područjima, povećana ljudska aktivnost može poremetiti ponašanje njihova hranjenja i čišćenja. Zbog toga turizam na ovu vrstu utječe dvojako: s jedne strane loša interakcija s ovim gracioznim bićima negativno utječe na njih, dok s druge strane zarada koja se zbog njih može uprihoditi spašava ih od ribolovnih alata, a dobro upravljanje ronilačkim turizmom im donosi zaštitu i nadzor.
Dobro upravljanje znači i kodeks ponašanja koji je specifično na Maldivima, ali i u drugim dijelovima svijeta uveden za sve ronioce i plivače s mantama, a obuhvaća osnovna pravila kojih se potrebno držati kako bi ronjenje bilo sigurno i za čovjeka i za životinju. Dobili smo sve upute već večer prije, uoči zarona koji je predviđao susret s mantama.
Stroga pravila
Ova su bića vrlo osjetljiva na uznemiravanje i svaka neprimjerena interakcija s čovjekom može imati negativan utjecaj na njihovu populaciju. S obzirom na to da su lokacije na koje dolaze mante vrlo tražene od strane turista, ronilački su operateri definirali stroga pravila za ronjenje i plivanje s ovim predivnim bićima. Neki ih se drže strogo, neki, nažalost, baš i ne, pa je zbog toga potrebno dobro proučiti na čije se ture odlazi i birati samo one koji su ekološki osviješteni i drže se propisanih smjernica.
One smanjuju uznemiravanja životinja na minimum i predstavljaju održiv pristup ronilačkom turizmu sa svim vrstama manti i raža. Istovremeno ova pravila povećavaju vjerojatnost susreta s mantama jer ronjenje u divljini ne garantira uvijek susret s nekom životinjom. Ako one ipak ne dođu, ne treba biti razočaran, već uživati u doživljenom bez obzira na to.
Pravila su vrlo jednostavna: udaljenost na koju plivač prilazi mantama je deset metara pri ulasku u more, a svaki manji razmak od toga može se dogoditi isključivo na inicijativu same životinje, kada ona odluči prići roniocu. On mora mirno čekati taj jedinstveni trenutak. Tri metra su minimalan razmak između plivača ili ronioca i životinje. Manti se prilazi s bočne strane, nikako s prednje, kako bi joj se omogućio uzmak u trenutku kada ona to želi. Ne smije ju se dirati, niti juriti za njom ako ona već odluči ostvariti kontakt. Ionako ju je nemoguće sustići, a pokvariti ovaj divan trenutak bilo bi zaista šteta.
Za ronioce vrijede dodatna pravila vezana za mjesto čišćenja manti. Potrebno je ostati sa strana grebena i nikako ne ići na vrh. Nakon dolaska ronioca na vrh, manta će vjerojatno otići i više se na to mjesto neće tako skoro vratiti. Poželjno je ostati što bliže dnu, uz pažnju prema živom svijetu koji se nalazi dolje i ne mahati perajama. Biti miran u trenucima jakih struja može biti pomalo izazovno. Zbog toga su nam kuke kojim smo se kvačili za greben bile spasonosno, ali i obavezno rješenje jer omogućuju stabilnost na poziciji bez prevelikih pokreta. Ako manta prelazi preko glave ronioca, potrebno je sagnuti se i ostati što mirnije te ne blokirati prolaz manti.
Noćni zaron je specifičan jer mante prilaze bliže, nerijetko i očešu glave roniocu, ali princip je uvijek isti: bez suvišne interakcije na inicijativu čovjeka i ostati što mirnije na odabranoj poziciji. Manta nije opasna životinja, ali mi možemo postati opasni za nju, a to ovom veličanstvenom biću nipošto ne želimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....