Roneći s centrom Big Blue Diving s Brača zapravo smo se dotakli i našeg najdužeg otoka - Hvara. S obzirom na položaj Bola, gdje se ovaj centar nalazi, gotovo polovina ronilačkih lokacija nalazi se zapravo na ovom susjednom otoku. Smočiguzica, Travna, Tatinja samo su neke od njih, a mi smo se odlučili za rt Kabal, 80 metara visoku hrid koja strši iz Hvarskog kanala i na sjeverozapadu zatvara Starogradski zaljev.
Ovaj duboki zaljev završava jednom od najsigurnijih prirodnih jadranskih luka, Starim Gradom. Na zapadnom kraju razgranatog poluotoka Kabla, na visini od deset metara, nalazi se bijeli svjetionik s kamenim stepenicama koje vode prema moru. Baš tamo, gdje ove strme stepenice završavaju, započinje naša ronilačka priča i put kroz more do čudesne podvodne špilje koja prolazi ispod samog rta.
Na dnu stepeništa svjetionika postoji vez za brod i nakon ugodne, smijehom protkane vožnje od nekih 45 minuta, naš domaćin Igor Glavičić vješto se usidrio na lokaciju. Pa naravno, radio je to tisuću puta dosad, nismo u to ni sumnjali. U ovom poslu, osim što moraš biti vrhunski ronioc, moraš biti i odličan kapetan. A Igor to zasigurno je. I jedno i drugo. Nekoliko minuta prije pristajanja prepustio je kormilo asistentici Alenki, kako bi nam održao brifing i podrobno opisao lokaciju na kojoj ronimo. Dok smo se lagano pripremali i oblačili ronilačku opravu, saznali smo da u more skačemo tik do mula na koji se vežemo i da se prvi ulaz u špilju nalazi nekih šest do osam metara dubine.
Mala grupa ronioca hrvatsko-slovenskog sastava složno je poskakala u more. Florian, slovenski tehnikalac, ponovno nije imao sreće i još jednom je postao model našima Boži i Damiru. Polažući sve te silne tečajeve ronjenja, sigurno mu nije bio cilj karijera fotomodela. Ali ipak, spremno se žrtvovao za kolege. Noseći na leđima dvobocnik i stage bocu, djelovao je dosta moćno; nije loše imati rezervu zraka, zlu ne trebalo.
Ova lokacija kombinacija je špilje i zida koji ponire u pješčano dno do dubine od 50 metara. Naša planirana dubina sad je bila do maksimalno 35 metara. Naravno, ovdje je lampa bitan dio ronilačke opreme: za špilju obavezna, a za zid poželjna. Nakon prolaska kroz ulazni otvor špilje ukazao se prirodni tunel, vijugav, ne pretjerano širok pa je naša malo "jača" ekipa ipak ulazila jedan po jedan. Na svodu tunela mogu se vidjeti stalaktiti koji se sramežljivo probijaju kroz spužve, a zidovi su obrasli koraljima pa je potreban oprezan prolazak kroz tunel kako se ne bi oštetili ovi dragocjeni špiljski ukrasi.
Sama špilja prepuna je života. Žute, ljubičaste i crvene spužve pokazuju svu raskoš boja pod svjetlošću ronilačkih lampi, a žuti žarnjaci poput livadnog cvijeća prekrivaju veće površine zidova. To je Leptopsammia pruvoti, mali kameni koralj koji privlači pažnju svojom izrazito žarko-žutom bojom, pa ga zbog toga, ali i zbog svog zrakastog izgleda još nazivaju i Sunčani koralj. U ovom cvjetnom polju svoj je dom pronašlo nekoliko malih fratara i poneka škarpina. Zna se ovdje naći i drugih stanovnika, tabinja, glavoča, volaka, puževa dalmatinera, a oni rijetki s više sreće mogu vidjeti i zaštićenog puža zupku kako lijeno gega svoju glatku porculansku smeđu kućicu. Nismo bili jedni od tih, ali zadovoljni smo bili i ovim viđenim.
Špilja ima dva otvora koje spaja tunel, a osim ovoga kroz koji smo ušli, još jedan se nalazi na dubini od 17 metara. S obzirom na to da je ovaj drugi nama bio izlazni, nastavili smo roneći po zidu i pregledavali kamene rupe i pukotine u potrazi za njihovim stanarima. Crneji i salpe u svojim jatima najčešće su nam presijecali put. Tu i tamo otkrili smo i koju hobotnicu s izdajničkom pirkom koja je dežurala pred njezinom rupom. Žute rožnjače mogle su se vidjeti odmah po izlazu iz špilje, ali neke, nažalost, atrofiranih vrhova jer brojni vatreni crvi koji su već postali svakodnevica u svojoj količini proždirali su i ovdje sve po redu.
Tvrda zvjezdača, morska zvijezda stručnog naziva Hacelia attenuatu, uz spužve i koralje još je jedan čest pripadnik biocenoze polutamnih špilja. Vidjeli smo ih dosta, što nas je veselilo jer su ove crvene ljepotice znak još uvijek čistog Jadranskog mora.
Nakon više od sat vremena, naš manometar postaje neumoljiv, pokazuje taman dovoljno za izlazak. Vrijeme je za prekid ove podvodne magije. Bilo je lijepo, puno života i ono što je bitno, ovo je zaista čista lokacija. Od otpada nismo vidjeli niti "O".
