FRIEDRICH SALOMON KRAUSS

TAJNI ŽIVOT POŽEŠKOG SEKSOLOGA Što su o seksu znali Hrvati prije 120 godina... i zašto smo prognali čovjeka koji nam je to otkrio

Friedrich Salomon Krauss (lijevo)

 

 

Pitanje je možemo li se mi danas, poslije više od 100 godina, izdići iznad svih nesporazuma, sukoba i uvreda koje nam je ostavio Krauss, prihvaćajući činjenicu da se taj svjetski poznati etnolog i seksolog rodio u Požegi, ostavivši vrijednu i rijetku građu o gradu i okolici iz druge polovice 19. stoljeća

Da nedavno nije bilo najavljeno da će pri izgradnji novog pleterničkog trga, posvećenog bećarcu i gangi, biti predstavljeno i dvadesetak bećaraca i pučkih recepata požeškog etnologa, folklorista, filologa i seksologa Friedricha Salomona Kraussa, o njemu bi se u našoj javnosti znalo tek nekoliko kontroverznih detalja koji su obilježili njegov život i rad. A i ti su detalji puni gnjeva, zazora, prosvjeda, pa čak i zavičajnog odricanja od etnologa koji je nakon odlaska iz rodne Požege Hrvate u svojim djelima i časopisima, nerijetko pod pseudonimom, prikazivao kao primitivce sklone poganskim vjerovanjima i stilovima društvenog života u kojima je, pod utjecajem tada popularnih Freudovih analiza, osobito isticao seksualne rituale.

Bavio se on i vračanjima, gatanjima, narodnom medicinom, spolnim odnosima, natprirodnim bićima poput vještica, vukodlaka, načinima zazivanja sreće u narodu te, posebno, romskom kulturom.

Sve te teme o kojima se prije 120 godina šaptalo po seoskim kućama, sokacima i sjenicima i koje se prepričavalo u gradskim kućama, krčmama i uličicama bile su zanimljive Friedrichu Salomonu Kraussu. Tu seksualnu potrebu, žudnju, pohotu, frustraciju, maštarije, neostvarene želje, usputne utjehe i neuračunljive nagone u konzervativnim sredinama koje od toga nisu prezale, ali su ih rado osuđivale, među prvima u Europi usudio se u svojim časopisima pod raznim pseudonimima, a kasnije i kao znanstvenik, javno objaviti čovjek koji se rodio u Požegi u Kempfovoj ulici 7. listopada 1859. godine. Odrastao je, kako to rijetko ističe kasnije, na požeškom glavnom trgu kao najmlađe dijete u obitelji židovskog trgovca metražnom robom Vilima Kraussa i žene mu Eve Ernestine rođene Hertzog uz još tri sestre.

 

Persona non grata

U potrazi za sugovornikom koji će nam otvoriti vrata u njegov životni put u Slavoniji, pa i kasniji znanstveni razvoj, prvo smo zakucali na vrata požeškog muzeja, u kojem nam je viša kustosica etnološkog odjela Maja Žebčević Matić predstavila svoj rad o Kraussu koji je napisala u Književnoj reviji 2012. godine pod naslovom “Kontroverzni etnolog - Požežanin Fredrich Salomon Krauss”, dugo nakon što je Krauss u kuloarskim kulturnim i specijaliziranim zdravstvenim krugovima u Hrvatskoj pomalo postao persona non grata. Razlog je, vidjet ćemo kasnije, prozaičan i za ove prostore klasično uobičajen, pa ga neće biti teško odgonetnuti nakon što ukratko pogledamo njegov životni put.

Maja Žebčević Matić navodi da je kao Miroslav Krauss u Požegi završio pučku školu, nižu i višu gimnaziju s izvrsnim uspjehom. Na bečkom sveučilištu upisao je 1877. godine klasičnu filologiju i povijest, na čemu je i doktorirao već 1882. godine. Nedugo potom, potaknut narodnim pričama iz okolice Požege, za koje mu je majka, rodom seljanka, bila neiscrpan izvor cijelog života, ali i brojnim rukopisnim zbirkama koje su mu poklanjali suradnici na terenu, Krauss 1883. godine objavljuje svoju prvu u nizu etnoloških knjiga - “Sägen und Märchen der Südslaven” (Legende i bajke južnih Slavena).

Može se vjerovati da mu je ta knjiga otvorila vrata Etnografske komisije Antropološkog društva u Beču, koja je Kraussa kao stručnjaka s izvrsnim poznavanjem jezika našeg područja angažirala za jednogodišnje terensko istraživanje po Balkanu od ožujka 1884. do kolovoza 1885. godine u želji da se Austro-Ugarska upozna s južnim rubnim područjima Monarhije.

- Tada 25-godišnji Krauss objeručke je prihvatio ponudu, pomno sastavivši upitnik od 679 “pitanja za proučavanje naroda”. Do njegova objavljivanja u Bosanskoj vili 1887. godine na izvornom jeziku, upitnik je bio također preveden na talijanski, francuski, nizozemski i poljski jezik. Dubrovčanin Vid Vuletić Vukasović, koji je Kraussa pratio na dijelu njegova putovanja po balkanskim zemljama, opisao ga je u predgovoru upitnika: “Rodom je iz Slavonije, a naukom i običajem Nijemac. Visoka je stasa, jake kosti, čičasto-morgovaste (crvenkaste) kose i brade. Izraz mu je lica upravo semitički (po vjeri je jahudija), a ćudi je osorne, pravdave i nemirne. Žestok je i naprasit, al’ se svejedno prilagodio narodu, pa je, eto, dobro uspio u mučnome radu... Biće mu po prilici 30 godina” - prenosi nam Maja Žebčević Matić.

Rezultate istraživanja po europskim provincijama udaljenima svega jedan i pol dan vožnje od Beča - Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini - Krauss je objavio u djelu “Sitte und Brauch der Südslaven” (Život i običaji južnih Slavena), koja je, uza sve loše kritike koje je dobila, naprednoj zapadnoj kulturi dala uvid u posve drugačiji, egzotičan i tisućama godina nepromijenjen svijet.

Krauss je prvi skrenuo pozornost i na epske pjesme nepismenih seljaka, kojih je sakupio više od 200.000 stihova, kao i na 200 priča, prevođenjem i obradom približavajući ovu civilizacijski vrijednu građu zapadnoj znanosti. Smatrao je da su na takvom kulturnom nivou bili Grci u 7. st. prije Krista, te Germani u vrijeme Karolinga.

Od 1885. do 1900. godine Friedrich Salomon Krauss bio je jedan od vodećih folklorista, objavljivao je brojne radove i uređivao jedan od prvih folklornih časopisa na njemačkom jeziku, mjesečnik “Am Ur-Quell” (Na praizvoru).

Niz etnoloških knjiga - među kojima svakako treba istaknuti “Die Vereinigten Königreiche Kroaten und Slavonien” (Ujedinjena kraljevstva Hrvatske i Slavonije) iz 1889., “Volksglaube und religiöser Brauch der Südslaven” (Vjerovanja i vjerski običaji južnih Slavena) iz 1890. te “Slavische Volksforschungen” (Etnološko istraživanje Slavena) iz 1908. - donosi i vrlo vrijednu građu iz Požege i Požeštine iz druge polovice 19. stoljeća. Krauss je prevodio na njemački jezik autore s naših prostora, pa su tako uz njegov komentar i Korajčevi “Šijaci” 1898. godine postali dostupni u to vrijeme širokom njemačkom govornom području.

 

Rubne teme

- U svojim djelima Krauss se često bavio rubnim temama od kojih je onodobna znanstvena i stručna javnost zazirala - vračanjima, gatanjima, narodnom medicinom, spolnim odnosima... Ne samo kontradiktorne teme i njegova nesnošljiva narav nego i Kraussovo tumačenje porijekla Hrvata i hrvatskog jezika bili su i više nego dovoljan razlog da se svaki njegov rad na ovim prostorima dočeka na koplja i kritikama obezvrijedi - govori nam Maja Žebčević Matić o počecima Kraussovih problema sa zavičajem.

Naime, on je “izvorne” Hrvate - seljake nazivao “Chrowoten”, a njihov narodni jezik prije osuvremenjivanja tijekom ilirskog preporoda “Chrowatich”, što su znanstvenici - njegovi ali i naši suvremenici - smatrali uvredljivim. Po njemu, ime “Hrvat” podrazumijeva intelektualnu manjinu koja je za službeni jezik u vrijeme ilirizma izabrala štokavicu ili, za njega, srpski jezik. U tom kontekstu on napada tadašnji JAZU, Svetojeronimsko društvo i Maticu hrvatsku proglašavajući ih posrbljenima, zaključujući da je pravi i autohtoni “chrowatski” narod sa svega 800.000 duša u izumiranju.

- No čini se da je esenciju svog stava prema Hrvatima Krauss iznio u spomenutoj knjizi “Die Vereinigten Königreiche Kroaten und Slavonien” (Ujedinjena kraljevstva Hrvatske i Slavonije), kad je citirao svog suvremenika, hrvatskog leksikografa Petra Budmanija:

“Ono nas najviše u napretku smeta, to su uprav naše mane: lijenost s kojom ne ćemo da se trudimo mijenjajući ono na što smo naučili, taština s kojom bismo se htjeli prikazati kao odrasli ljudi među kulturnijim narodima, a ne kao djeca, koju još treba odgajati. A kao djeca često se podnosimo i to kao razmažena, premda nas doduše doslije ni udes ni drugi narodi nisu razmazili: kao takovi doživljavamo neprijateljem onoga koji u čem drukčije misli i koji nas kori.”

Po svemu sudeći, zaključuje autorica analize, geneza Kraussova sukoba s Hrvatima i Požežanima potiče još iz njegova pučkoškolskog doba. U knjizi “Der Lehrer Leumund” (Ugledni učitelj) iz 1893. godine, u kojoj su javni djelatnici Monarhije bili pozvani napisati koju o pučkim učiteljima, Krauss pun gorčine opisuje svoje mučno dječačko iskustvo po kojemu mu je u požeškoj pučkoj školi predavala “opančarska kalfetina” zaključujući:

“Iz pučke sam škole sa sobom u gimnaziju, i otuda u život, ponio raspoloženje koje ide prema ogorčenju i nesavladivu nenaklonost prema svemu što se naziva ‘Chrowotisch’.”

 

 

Medijski skandal

- Iz te rečenice, koju su tendenciozno objavile osječke novine “Die Drau” (Drava), izrodio se pravi onodobni nacionalni medijski skandal, koji je trajao dvije godine. Naime, tek nakon prozivanja u novinama Krauss je otkrio da je učitelj na kojega se odnosila ova teška optužba bio Franjo Messner, (otac pjesnika Ivana Messnera). Optužio je Messnera da je volio piti, da je poslije noćnih bančenja prijepodne u školi prespavao, a poslijepodne do krvi batinao dječake po golom tijelu te da je rado primao mito. Požežani, ali i cijela Hrvatska, doživjeli su napad na Messnera kao nacionalno pitanje koje zahtijeva branjenje časti svih hrvatskih učitelja pred ostatkom Austro-Ugarske.

Messner je, ohrabren podrškom sugrađana, tužio Kraussa, koji je ustrajao u svojim izjavama poručivši da se uvijek borio protiv nasilja i korupcije. Tako je Krauss iskoristio priliku da se preko svog odvjetnika dr. Jacobija usput oduži i svima onima koji se nisu libili priznati vrijednost njegovih radova, otvoreno otkrivajući naličja većine javnih djelatnika ovih prostora, od Kurelca, Jagića, Nodila, Račkog, Karadžića, Kreka, Kalića, do Ljubića i Smičiklasa, navlačeći na sebe, dakako, još veću mržnju ovih prostora - prepričava nam Maja Žebčević Matić.

No kako je Messnera branio Pero Gavranić, još jedan kontroverzni Požežanin, koji je u ono vrijeme iz političkih razloga imao uspjeha u parnicama, Krauss je bio osuđen na plaćanje sudskih troškova u iznosu od 1000 forinti te na šest mjeseci zatvora. Međutim, požeški mu suvremenici, čini se, nisu oprostili. Julije Kempf, Kraussov suvremenik i požeški povjesničar, u svojim “Požeškim sjećanjima” piše: “Taj se čovjek, bolje nečovjek, odmetnuo među opake hulitelje svoga rodnoga grada i hrvatske domovine, pa zaslužuje zbog svoga gadnoga pisanja u svojim spisima i knjigama koje je proširivao u Beču i cijeloj Njemačkoj protiv Hrvata i njihovih narodnih običaja ime nedostojnoga izdajice... Ja sam ga raskrinkao u jednom predratnom časopisu (koji ga je, ne znajući za njegove ‘vrline’, hvalio) hrvatskoj javnosti vjerno i istinito. Dolje nedostojni!”

No Friedrich Salomon Krauss nije bio oštar i pun kritika jedino prema Hrvatima. On se, iako je pet godina bio tajnik Židovske općine u Beču (od 1891. do 1901.), otvoreno usprotivio i Maxu Grünevaldu, rabinu koji je osnovao Društvo za židovski folklor i oko sebe okupljao židovske intelektualce i znanstvenike u borbi protiv rastućeg antisemitizma. Krauss je kritizirao rad Društva optužujući Grünevalda da etnologiju Židova zasniva na vjeri, a ne na narodu, tvrdeći da se narod ne može etnološki definirati, a kamoli proučavati kroz vjeru ili jezik, nego na temelju niza drugih odrednica, odnosno da se židovski narod ne može promatrati izvan konteksta njemačkog narodoznanstva.

Kraussov kontroverzan i izazivački odnos prema zapadnoeuropskoj akademskoj zajednici svakako je ključni razlog zašto nikada, unatoč doktoratu i brojenim znanstvenim doprinosima, nije mogao postati sveučilišni profesor i zašto je morao preživljavati kao slobodni znanstvenik. Jaz je svakako produbio već spomenutim u to vrijeme kontradiktornim temama koje je istraživao, prije svega s područja erotskog folklora, pa su tako njegove knjige te tematike tiskane uglavnom u vlastitoj nakladi.

Zajedno s Isidorom Kopernickim Krauss je u Heilbronn​u 1883. godine pokrenuo višejezični godišnjak za erotski folklor i narodne pjesme “Kryptadiu” (Skriveno). Časopis je jedno vrijeme izlazio i u Parizu te su u njemu sve do 1911. godine objavljivali brojni europski folkloristi, dakako, anonimno, da bi zaštitili svoje profesionalne pozicije.

- U sedmom broju, iz 1901. godine, Krauss nam donosi građu narodnih skatoloških pjesma i bećaraca erotskog sadržaja s područja Balkana, od kojih se čak preko stotinu odnosi na Požegu i požeški kraj. Godine 1903. izdao je antropološku studiju “Im Reiche der Frauenschönheit” (U carstvima ženske ljepote), koju je sljedeće godine ponovo tiskao pod nazivom “Die Anmut des Frauenleibes” (Harmonija ženskog tijela), ovaj put opremljenu sa 200 fotografija nagih žena iz svih krajeva svijeta. Ne moramo ni reći da je knjiga rasprodana u rekordnom roku, donijevši mu konačno kapital za javno pokretanje časopisa po njegovoj mjeri - nastavlja.

Znanstveni antropološki godišnjak “Anthropophyteia” (Porijeklo čovjeka) za mnoge je njegov najznačajniji projekt kojim je okupljao niz vodećih znanstvenika i stručnjaka iz redova psihoanalitičara, poput Sigmunda Freuda, Franza Boasa, Bernharda Obsta ili Iwana Blocha, filologa, etnografa, publicista, liječnika i ostalih struka iz cijele Europe te nekolicinu suradnika iz naših krajeva. Publikacija je izlazila od 1904. do 1913. godine objavivši na više od 7000 stranica u 10 tomova građu s područja istraživanja spolnog morala i erotskog folklora gotovo cijelog svijeta. Naime, Kraussova je zamisao bila - a s njom su se složili brojni znanstvenici s kojima je surađivao, posebno pripadnici tek rođenog psihoanalitičkog pokreta - da se civilizacija ne može cjelovito istražiti ni razumjeti samo sagledavanjem ratova ili ekonomskih odnosa, nego prije svega proučavanjem seksualnog ponašanja čovjeka.

 

“Anthropophyteia” je tiskana u vlastitoj, ograničenoj nakladi, samo za pretplatnike (u europskim antikvarijatima kompilacija danas doseže cijenu i do 9500 eura) te je i sada dragocjen izvor za mnoge istraživače, posebno etnologe i filologe.

- Napominjem da se i u njoj nalazi vrlo zanimljiva građa i s područja Požege i Požeštine iz druge polovice 19. stoljeća. Godine 1913. godišnjak je zabranjen kao pornografsko štivo i Krauss je berlinskim sudskim procesom bio osuđen kao pornograf, pretrpjevši zbog toga velik financijski gubitak, kao i gubitak ugleda. U separatu “Erotische Zauberwahnprozesse zu Berlin im Jahre 1913.” (Erotski proces čarobne iluzije 1913. godine) Krauss je oštro osudio ishod suđenja, rasvjetljavajući svoj kontroverzan doprinos dijalozima o ljudskoj seksualnosti, erotici i spolnosti u ranim godinama 20. stoljeća - kaže Maja Žebčević Matić.

Bruno Konjević / CROPIX

Viša kustosica etnološkog odjela požeškog muzeja Maja Žebčević Matić koja je o Kraussu objavila rad 2012. godine

 

 

Iskustvo iz Zagreba

Friedrich Salomon Krauss okušao se i kao dramski pisac, poslije berlinskog sudskog procesa za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914. - 1919.) radio je kao sudski tumač za južnoslavenske jezike, ali se do kraja života nastavio baviti seksualnom antropologijom (proučavao je seksualne navike Japanaca).

Krauss je živio u Beču s Marijom Rösler (1866-1928), s kojom je imao dvoje djece, sina Wilhelma Wolfganga i kćer Ernestinu Evu. Iako je bio prisutan u njihovim životima, konačno, djeci je dao imena po svojim roditeljima, živio je životom znanstvenika u posebnom stanu okružen knjigama, ozakonivši svoju vezu s Marijom Rösler tek 1913. godine u dobi od 54 godine, u vrijeme kada je sudski bio proganjan kao pornograf.

- Poslije Kraussove smrti 1938. godine, odmah poslije “Anschlussa” Austrije, njegova su djeca pobjegla pred nacizmom u Ameriku. Sin William radio je kao profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, ali je tek 1968. godine poklonio očevu ostavštinu biblioteci sveučilišta, gdje se i danas nalazi u 15 kutija. Iako je Raymond L. Burt, prof. germanistike na Sveučilištu u Vermontu u Sjevernoj Karolini, 1990. godine objavio monografiju o Kraussu te 2002. godine dio njegove neobrađene građe, još uvijek velik dio čeka stručnu obradu. Nada je da se dio etnografske građe druge polovice 19. st. odnosi i na požeški kraj - zaključuje viša kustosica.

Na rastanku, dok u muzeju tražimo kakav pisani trag ili fotografski materijal, kaže nam da su prošle 73 godine od smrti Friedricha Kraussa, Bosanci su ga proglasili svojim najvećim etnologom (Šarić 1999), Amerikanci su napisali o njemu monografiju (Burt 1990), Nijemci bibliografiju (Walravens 2010), stručnjaci raznih struka diljem svijeta koriste se njegovom građom, a mi gotovo i ne znamo za njega.

- Pitanje je možemo li se mi danas, poslije više od 100 godina, izdići iznad svih nesporazuma, sukoba i uvreda koje nam je ostavio Krauss, prihvaćajući činjenicu da se taj svjetski poznat etnolog i seksolog rodio u Požegi, ostavivši vrijednu i rijetku građu o gradu i okolici iz druge polovice 19. stoljeća. Konačno, požeško porijeklo, nepoznavanje njegova života i djela, rasvjetljavanje širine interesa, tabua i nedoumica, niza kontradiktornosti koje je ostavio iza sebe, ali prije svega znanstveni doprinos, samo su neki od razloga zašto bismo možda trebali razmisliti o organizaciji međunarodnog multidisciplinarnog okruglog stola o Miroslavu - Friedrichu Salomonu Kraussu - smatra Žebčević danas kao i prije osam godina, kada se posvetila istraživanju života i rada još jednog od Požežana koji su poznatiji u svijetu nego u svom rodnom gradu.

Dr. sc. Tea Škokić, viša znanstvena suradnica s Instituta za etnologiju i folkloristiku, u svojoj knjizi “Ljubavni kod: ljubav i seksualnost između tradicije i znanosti” analizira niz znanstvenih, popularnih i tradicijskih diskurza o ljubavi i njezinu simbiotičkom mehanizmu - seksualnosti. Među ostalim, citira i Kraussove riječi iz 1904. godine.

“Inače nisam nikada, dajem riječ, pitao ljude za takve priče, nego su ih pričali prosto u mom prisustvu drugima i po tome sam redovno davao da se priča ponovi u pero ili da se zabilješke naprave neprimjetno od drugih. Drugim riječima, ne brbljam neke tajne, nego izvještavam što se u punoj javnosti, i većinom u prisustvu djece, djevojaka i žena, prostodušno pričalo.”

 

U Anthropophytei​ji, u čijem mu se pisanju kasnije pridružio i Sigmund Freud, Krauss 1909. (koji se ponekad potpisivao pseudonimom Suljo) prepričava iskustvo koje čuo od nepoznatog kazivača u Zagrebu:

“Htio sam vam, gospodine, pričati, što sam ja neki dan na zagrebačkom sajmištu vidio u zahodima, samo je jako sramotno pa se čak stidim to pripovijedati. Ja sam vam kraj jednog kestena ležao i počivao. Bila lijepa večer. Kad najedanput vidim, kako neki starac korača sa nekim mladićem k zahodu. Oni me nisu vidjeli, ali ja sam njih vidio.

Došavši k zahodu vidio sam, pošto sam znatiželjan bio, što će ovi tuj raditi, kako starac mladića miluje i kako je mladić skinuo laće i gaće te sa golom guzicom stajao. Starac ga počeo po guzici gladiti. Starac se jedno pol sata igrao s mladićem. Onda sam vidio, kako je mladić namjestio guzicu i kako je na njega legao i počeo mu kurac u guzicu turati. Ja sam čuo već pripovijedati, da ima ljudi, koji hoće muškarce a da to najviše starci s mladićima rade, u guzicu jebati. Ja nisam si to htio vjerovati, ali sad sam to sa svojim zdravim očima vidio. Ja ne znam, kako ljudi ovakova što činiti mogu.”

Tri manje proste priče iz građe koju je prikupio Krauss

Ženi kurac uvek prekratak

 

Piše muž ženi sa bojišta da je, hvala Bogu, ostao čitavo i zdravo, samo mu odnela granata onu rabotu. Kad se kući vrati, dočeka ga žena vrlo hladno i nije htela s njim da spava, već mu namesti drugi, zaseban krevet. Međutim muž je bio slagao, samo da bi iskušao ženu. Jedne noći približi se krevetu i svrši lepo sa ženom. Upita ga žena: »A zašto me šlaga, kad ti je i veći sada nego pre kurac?« A muž joj odgovo-ri: »Ta je doista granata odnela, ali su mi Iekari brzo našili jedan ždrebeći pa je prirasao!« A žena se jađikuje: »Ih, što ne uzeše, bolan, od matorijega ždrepca!«

 

Nije pička led

 

Bio jedan čoban na glasu da je u njega izvanredno veliki kurac. U tom selu bila jedna snaša, koja je če-sto pomišljala da joj je da ogleda kurac toga čoeka, jer joj se činilo da je u njezinog čoeka kurac sasvim kratak pa da joj ne more udovoljiti i dovatiti gdje treba.

Jednom ispane joj prilika; išla je iz čaršije sama kući, dok ju taj čoek stigne pa će ona s njime kroz jednu šumu. Odmah su uzeli razgovarati te ga ona zapita: »Bogati, je li u tebe tako golem kurac ko što svijet kaže?« On joj pokaže, a ona reče: »Uh, koli-ki je! Na moju dušu, ja ga ne bi smila već polovicu u se pustiti!« On oko nje, već kad ga je vidila, da mu bar malo dade, a ona reče: »Hoću, ako ćeš na po nje-ga nabiti gužvu pa samo do one gužve ugurati!« On odmah isuče gužvu, nabije na po kurca i podigne sna-ši noge i sjari joj sav kurac, jer kad je žegnuo, gužva je odma spala do muda, a snaša popipa rukom pa će reći: »Na moju dušu, ode sav! Evo gužvice kraj moje guzice. Ja nikad nisam mislila da bi ja toliku silu u se primila!« A on joj reče: »Bježi, bona, nije pička led da puca, već koža pa se rasteže!«

 

Svirati kurcu

 

„Ne sviraj kurcu“, rekne se kad se hoće ko da naruži što drobi koješta.

Priča se kako je neko nekoga pitao: »Šta radiš!« »Sviram kurcu«, rekao je onaj. »Pobro, kad odsviraš svome, dođi pa odsviraj i mome!«

 

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo