Kad je zimi prekrije snijeg, Orahovica, rodno mjesto Stjepana Mesića , na obroncima Papuka i Krndije, sliči na gradić s kakve kič-razglednice nekog živopisnog krajolika Austrije ili Švicarske. Takva je Orahovica bila i u zimu na Badnju večer 1934., kada je, tog ponedjeljka, neposredno prije ponoći, ondje na svijet došao Stjepan Mesić.
Bio je toliko sićušan i slabašan da su mu, vjerujući da neće preživjeti, uz uzglavlje zapalili svijeću, a onda ga, samo dva dana starog, brzo krstili da zauvijek ne završi pred vratima raja pozove li ga Bog, tek što se rodio, na onaj svijet - pričala mi je njegova strina Marija početkom 2000. godine, netom nakon što će Stjepan Mesić biti izabran za drugog hrvatskog predsjednika.
Ime Orahovice, tog slavonskog gradića koji je, kad se rodio Stipe, brojio tek nekoliko stotina duša, prvi put se spominje 1228. Pučku čitaonicu njegovi su stanovnici imali već 1877., a uskotračna, Gutmanova željeznička pruga, čijih se 165 kilometara protezalo od Osijeka preko Valpova, Belišća, Donjeg Miholjca do Orahovice i drugim, zapadnim krakom, do Slatinskog Drenovca i Voćina, pa sve do pod sam vrh Papuka, dovela je onamo prvi vlak 19. prosinca 1906.
Prve diletantske kazališne predstave igrane su od 1930.; 14 godina poslije taj je gradić već imao javne kupke, a tenis se u njemu igrao od 1905. Kad je 1939. Stjepanu Mesiću bilo pet godina, u Orahovici se već održalo natjecanje za Miss Jugoslavije. Bio je to živ gradić poduzetnih i dobro organiziranih ljudi koji su svoje malo mjesto nastojali učiniti ugodnim za život.
Stjepan Mesić bio je drugo dijete tada 28-godišnjeg Josipa i njegove šest godina mlađe supruge Magdalene, rođene Pernar. Mandica, kako su svi zvali Mesićevu majku, bila je, kao i Mesićevi, Ličanka, rođena u Križopolju, nekoliko desetaka kilometara jugozapadno od Stajnica, odakle su Mesići, tik uz sadašnju autocestu A1. Zanimljivo, Josip i Mandica nisu se upoznali u Lici, nego u Slavoniji.
Mandica je sa svojima također migrirala iz Like u Slavoniju. Živjeli su u Slavonskom Brodu, a kako su u Orahovici imali rodbinu, znala je onamo, kao djevojka, povremeno navraćati. Ondje se upoznala sa Stipinim ocem, planula je ljubav i njihova je veza vrlo brzo završila brakom.
Malog Stipu krstili su u crkvi Našašća sv. Križa u Orahovici, sagrađenoj 1756., koja se od tada pa sve do danas, više od 250 godina koči u središtu Orahovice. Kako se 26. prosinca, drugi dan Božića, slavi i kao blagdan svetog Stjepana, Prvomučenika, Stipe, koga su požurili krstiti, ime je vjerojatno, u skladu s tadašnjim običajima, dobio po svecu kalendarski najbližem datumu rođenja. Sveta voda kojom je kršten bila je Mesićev najizravniji dodir s Crkvom, za koju u kasnijem životu neće previše mariti.
Iako bi mnogo godina nakon toga, kad je već bio član Saveza komunista, znao odlaziti u crkvu na vjenčanje prijateljâ i poznanikâ, nije to činio iz religioznih pobuda, već iz vlastita prkosa da bi pokazao kako i partijci, ako hoće, mogu prekoračiti crkveni prag. Reći će da nikada nije bio praktični vjernik, niti je razmišljao postoji li Bog onako kako ga kršćanstvo prikazuje, no dodaje da je uvjeren da postoji “neka viša sila” koju ljudski um ne može dosegnuti, koja je izvan čovjekove moći poimanja. Ipak, obje svoje kćeri, i Sašu i Dunju, dao je krstiti u crkvi, ali, reći će, više zbog tradicije nego vjerskog uvjerenja.
Mesićevi su iz Like došli u Orahovicu po završetku Prvog svjetskog rata, kad je Stipin djed Ivan odlučio iz Stajnica, sela na krajnjem sjeveru Like, gdje se u to vrijeme vrlo teško živjelo, preseliti se u Slavoniju. Ivan Mesić pripadao je jednoj od nekoliko loza Mesićevih, koje su nazivali Zečevi, jer je bilo i drugih obitelji istog prezimena Mesić. Tako su uz Zečeve, druge loze Mesićevih imale nadimak Krpani ili Bilaci - a taj su dodatak prezimenu dobili kako bi se u razgovoru lakše razlikovalo tko kome pripada, jer je u svim lozama Mesića bilo i Stjepana i Josipa i Ivana. Stipin otac tako je u Stajnici bio Josip Mesić Zečev.
Prije nego što je u Orahovicu došao Ivan Mesić, u Slavoniji su već živjele dvije njegove sestre, jedna u Osijeku, a druga u Čajkovcima pokraj Đakova. Kako je u Stajnici, selu iz kojeg je došao Ivan Mesić, postojao izvor odlične vode, rekli su mu da kuću gradi samo ondje gdje bude našao izvor dobre vode.
Jednu je pronašao u Zdencima, nedaleko od Orahovice, ali dok je razmišljao hoće li je kupiti, već je bila prodana, pa je, tražeći dalje, nabasao na Orahovicu, kroz koju je tekla bistra rječica Vučica, te su se Mesići ondje odlučili nastaniti. Ivan Mesić imao je brojnu obitelj: petero sinova - Josu (kako su zvali Stipina oca), Ivicu, Milana, Juru-Valentina i Marka, te dvije kćeri, Katicu i Anu.
Mesićevi roditelji vjenčali su se 1931., a sljedeće im se godine rodila kći Marija. Tri godine mlađi Stipe, međutim, brzo će ostati bez majke. Mati mu je umrla kad je Stipi bilo samo 17 mjeseci i kad je bio premalen da bi zapamtio njezin lik. Mandica Mesić umrla je vrlo mlada, sa 24 godine, od posljedica nestručno obavljena pobačaja koji je obavila seoska babica.
Brigu o malom Stipi, kako su ga u obitelji svi zvali, preuzet će njegova baka Marija, dok će dvije godine starija sestra, istog imena kao i Stipina baka, ubrzo biti poslana k ujaku u Francusku, gdje i danas živi kao vlasnica hotela s velikom kuglanom, udana za Talijana Ferrarija.
Josip Mesić ponovno će se oženiti dvije godine nakon smrti supruge, pa će tada brigu o Stipi preuzeti njegova maćeha Mileva Jović. Bez obzira na to što će Josip i Mileva također imati djecu - Stipe će 1939. dobiti polubrata Slavka, a sedam godina poslije i polusestru Jelicu - njegova maćeha o njemu će se skrbiti kao i o vlastitoj djeci, podjednako brižno i s puno ljubavi. Stipu je znala otkako se rodio jer je živjela u njihovu susjedstvu i zalazila u kuću Mesićevih.
Koliko je ta ljubav bila obostrana svjedoči Milan Šimić, bivši gradonačelnik Orahovice i Stipin prijatelj iz mladosti: “Njegova je maćeha znala govoriti kako bi, da mora birati tko će se o njoj brinuti u starosti, radije izabrala pastorka Stipu nego sina Slavka. Ne zato što je Slavko bio loš i što se o njoj ne bi brinuo, već zbog Stipine izuzetno tople naravi i osjećajne duše.”
“Stipe je bio bistro, mudro i poslušno dijete”, pričala mi je u veljači 2000., nekoliko dana prije nego što će Mesić biti inauguriran, njegova strina Marija. Živjela je u trošnoj kući, na sredini glavne i najduže orahovičke ulice, koja nosi ime kralja Zvonimira i u kojoj se 66 godina prije toga rodio drugi hrvatski predsjednik. Čuvala je najstariju fotografiju malog Stipe, kad su mu bile samo dvije godine. Na slici su njegovi djed Ivan - proćelav, ali s markantnim dugim brkovima - i baka Marija, te njihovo sedmero djece, među kojima je i Stipin otac Josip. Svi su lijepo odjeveni jer je razlog fotografiranja bio poseban i svečan: Stipina strina Ana odlazila je u Kanadu i željela je imati zajedničku fotografiju s roditeljima, sestrom i petero braće.
No, kad je fotograf došao i započeo pripreme za slikanje, Stipe je neplanirano ušao u kadar. Iako je u dvorištu gdje se sve odvijalo bilo i druge djece koja su znatiželjno promatrala tada neobičan događaj - fotografa koji je došao s camerom obscurom i crnom se krpom pokrio preko glave - Stipe se ni na trenutak nije htio odvojiti od bake Marije (njegova mati Magdalena umrla je nekoliko mjeseci prije toga). Silno je i gorko plakao i nije bilo druge nego i njega posjesti pred objektiv. Malen i još bez kose, u bijeloj košuljici kratkih rukava i u tamnim hlačicama, lijevu je ruku stavio djedu na koljeno, a desnom se uhvatio za bakine skute.
Mesićeva djeda Ivana, koji se kao vojnik u Prvom svjetskom ratu borio pod austrougarskom zastavom na istočnom bojištu i dospio sve do Galicije, zarobili su Rusi, pa kad se iz Sovjetskog Saveza vratio zadojen idejama o besklasnom društvu, i Mesićeva oca Josipa odgajao je u tom duhu. Zbog toga će se ovaj već u ranoj mladosti, opčaran zavodljivim idejama Oktobra, pridružiti radničkom pokretu, a čim je počeo Drugi svjetski rat, 1941. priključit će se partizanskom pokretu i kao prvoborac djelovat će na području Slavonije, osobito njezina zapadnog dijela oko Orahovice. Iz rata će izaći s nadimkom “Tovariš” i činom kapetana, bit će višestruko odlikovan i izabran za predsjednika Narodnooslobodilač- kog odbora, prvo u Našicama, a potom u Osijeku. Bio je zastupnik ustavotvorne skupštine FNRJ, a potom i zastupnik u Saveznoj skupštini Federativne Narodne Republike Jugoslavije, pa zastupnik u Hrvatskom saboru. Umrijet će u ožujku 1955. od posljedica karcinoma na želucu, na posljednjoj funkciji koju je obnašao - bio je predsjednik Kotara Orahovica, u vrijeme dok je taj gradić slovio kao središte šireg administrativnog područja.
Na grobu Mesićeva oca u Orahovici i danas je zvijezda petokraka, ispod koje na mramornoj ploči piše: “Dosljed-nom revolucionaru, prekaljenom borcu za oslobođenje naših naroda i za socijalističku izgradnju naše zemlje, odličnom bliskom i voljenom drugu, mužu, ocu, rođaku i prijatelju Mesić Josipu, ‘Tovarišu’”. Ta je nadgrobna ploča nakon 1990. mnogima bola oči, a poslije Mesićeva razlaza s Tuđmanom, ali i kasnije, pogotovo na početku njegova prvog predsjedničkog mandata, takvima je bila bjelodani dokaz “komunjarstva” Mesića i njegove obitelji.
Stipin djed Ivan Mesić, onaj ruski zarobljenik koji se 1918. otisnuo iz Like u Slavoniju i poslije svojim pričama o “proleterima svih zemalja” utjecao ne samo na Stipina oca Josipa, nego posredno i na budućeg, drugog hrvatskog predsjednika, bio je jedna od prvih žrtava ustaškog terora u Orahovici. Nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaše su u tom pitomom slavonskom mjestašcu pohapsili nekoliko istaknutih ljudi koji su se protivili Pavelićevu režimu.
Među njima je bio i Ivan Mesić, kojeg će ustaše odvesti i likvidirati, a grob mu nikada neće biti pronađen. Iako je Ivan Mesić bio član Hrvatske seljačke stranke, držalo ga se glavnim propagatorom komunizma u orahovičkom kraju.
Kad god bi došao u Orahovicu iz Zagreba, gdje je radio kao brijač, okupljao bi oko sebe istomišljenike, pa su sanjali o besklasnom društvu nadajući se da će i “Amerika i Engleska biti zemlja proleterska”.
Te kružoke posjećivao je i Dušan Bilandžić - 12 godina stariji od Stipe - koji je u dom Mesićevih svraćao iz obližnjih Feričanaca. S obzirom na stajališta i ideje koje je po Orahovici i okolnim mjestima širio Mesićev djed Ivan, ustašama je bilo logično da ga likvidiraju i tako pošalju poruku što će biti s onima koji budu propagirali slične ideje.
Kako su Mesići slovili kao komunistička obitelj - jedan od sinova Stipina djeda, njegov stric Ivica, već je 1937. postao član Komunističke partije - bilo je logično da se vojno sposobni muškarci pridruže partizanskom pokretu.
Dok je Mesićev otac sa svojom braćom ratovao s partizanima po zapadnoj Slavoniji, Stipina maćeha Mileva brinula se o njemu i njegovu polubratu Slavku. Ratna sreća na tom je području bila prevrtljiva - kad god bi stigle vijesti o ofenzivama, Stipe, koji je tek krenuo u prvi razred partizanske škole, prekidao bi nastavu i poput ostalih mještana s maćehom odlazio u zbjeg. Prilikom jednog zbjega umalo je stradao.
Upao je u nabujali, podivljali potok, odakle ga je izvukao Dušan Bilandžić, tada već u partizanima. Mesić će poslije, kad je već postao predsjednik Republike, jednom prigodom u Bilandžićevu društvu ispričati taj događaj. “Da nije bilo ovog čovjeka ovdje, vi danas ne biste razgovarali s predsjednikom Republike”, rekao je Mesić upirući prstom na Bilandžića.
Ovaj se toga uopće nije mogao sjetiti, što je i rekao Mesiću, na što ga je Bilandžić upitao je li siguran da se to uistinu dogodilo. “Naravno”, bio je rezolutan Mesić. “Ja sam se utapao, a ne ti, pa je jasno da sam, za razliku od tebe, to itekako zapamtio.”
Zbjegovi bi se sklanjali po papučkim šumama u dobro organiziranim skrovištima, u drvenim barakama, gdje se spavalo na slamaricama, a hrana pripremala u poljskim kuhinjama. Tako je Stipe, tih ratnih godina, više bio u zbjegu nego u školi. Tijekom posljednje ratne ofenzive, kad skrovišta na Papuku više nisu bila sigurna, 1945. su završili u zbjegu u Mađarskoj, gdje su sile osovine već bile slomljene i gdje su Rusi imali kontrolu.
Iz ratnog vremena Mesić se jasno sjeća događaja, koji je ispričao više puta u različitim prigodama, kako su jednom, on, maćeha, polubrat Slavko, najmlađi stric Juraj Valentin, Mesićeva baka Marija i ostala čeljad iz obitelji koja nije bila u šumi s partizanima umalo završili u Jasenovcu.
Ustaše su nenadano došle u Orahovicu, bilo je kasno za zbjeg i tek što su ih počeli tjerati prema kamionima da ih prevezu u logor smrti, odnekud se pojavio bratić Stipina oca, Ivica Mesić. On je jedini iz obitelji bio u domobranima, pa je rekao ustašama da njegovu obitelj ostave na miru, a mogao je to jer ga je Pavelić odlikovao zbog vojnih zasluga. Ivica Mesić, naime, prije Drugog svjetskog rata bio je pilot u vojsci Kraljevine Jugoslavije. No i on će poslije završiti u partizanima, ispričao je Mesić u knjizi “Domovinski obrat”: “Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje.”
Rat, u kojem je Mesićeva obitelj izgubila mnogo članova, završio je, a njegov otac, kao partizanski prvoborac, dobio je važne političke funkcije. Nakon rata obitelj Mesić nakratko se skrasila u Osijeku, gdje će Stipe školske godine 1946./47. upisati prvi razred Prve (muške) gimnazije, smještene u staroj gradskoj jezgri Tvrđi. Tadašnji prvi razred gimnazije bio je ono što je danas peti osnovne.
Od 34 učenika I.d razreda koji je pohađao Mesić, te je godine bilo samo šest odlikaša, među njima i Stipe. O tome postoji i sačuvan dokument - knjižica koju je tiskala Prva gimnazija. Mesićevo ime, pod rednim brojem 33, tiskano je masnim slovima, što je značilo da je razred završio odličnim uspjehom. Tada će doći do reforme osnovnog obrazovanja, pa će biti uvedena sedmogodišnja škola, a ubrzo i osmogodišnja. Mesići se ubrzo vraćaju u Orahovicu, pa će Stipe ondje nastaviti školovanje. Tada im nije išlo loše, no Stipina maćeha Milena, sjeća se Milan Šimić, Stipin prijatelj iz djetinjstva, ostala je skromna kakva je bila i prije. “Iako joj to, naravno, nije bila nužda”, svjedoči Šimić, “znala je čistiti školske učionice”.
“Kako u to vrijeme osnovna škola u Orahovici nije imala dovoljno prostorija, Mesićevi su roditelji za potrebe škole ustupili dvije sobe kuće u kojoj su živjeli i one su bile pretvorene u učionice”, tvrdi Ružica Buljan, prijateljica Stjepana Mesića iz tog vremena.
Već tada Stipe je bio vragolast i iskazivao je osobine koje će ga pratiti kroz cijeli život - osjećaj za humor i sklonost šali”, sjeća se Antun Petrušić, nekoliko godina mlađi od Mesića. “Dok sam bio u nižim razredima osnovne škole, kao izviđači išli smo na logorovanje u brdo, u blizini Orahovice. Kad smo uvečer polijegali u šatore, odjednom vika i strka. Netko je počeo vikati: ‘Duhovi, upomoć, duhovi!’, a ja sam, i sâm u strahu, vidio nekakva dva bića umotana u bijele plahte kako trče oko šatora. Poslije se otkrilo da su to bili Stipe i neki njegov pajdaš.”
A taj pajdaš vjerojatno je bio Tuna Lenardo, s kojim je Stipe u osnovnoj školi bio nerazdvojan, objašnjava Magdalena Krklec Banić, koja je u Orahovici išla s Mesićem u školu. “Stalno su bili zajedno, zvali su ih krpa i zakrpa. Jednom su došli po mene doma da idem s njima na proslavu oslobođenja obližnjeg mjesta Crkvara ili Jošave, ne sjećam se više točno, no tog su dana moji roditelji iz šume dovezli otpadne kore balvana, za potpalu vatre, a meni su dali u zadatak da sve to poslažem u drvarnicu. Rekla sam im da ne mogu s njima, da moram složiti te kore, no Stipe je otišao i začas se vratio s nekoliko prijatelja pa su za pola sata složili taj drveni otpad i onda je on rekao: ‘Sada možeš s nama’. Kada je trebalo bilo što organizirati, bolje osobe od njega nije bilo.”
Prve ljubavi: Mali Stipe na svakoj je djevojčici vidio nešto privlačno
U Orahovici je, Stipe Mesić doživio je i prve djetinje ljubavi. Sam će reći da je na svakoj djevojčici vidio nešto lijepo što ga je privlačilo, no u to vrijeme, prije nego što će se zaputiti u Požegu gdje će pohađati gimnaziju, osobito mu se svidjela kći lokalnog liječnika Mladena Šokca. Zbog simpatija prema ustašama Šokac će poslije rata odležati nekoliko godina u zatvoru, a nakon toga vratit će se u Orahovicu i ondje raditi kao liječnik. Iako je Stipe bio iz partizanske, komunističke obitelji, nije imao nikakvih predrasuda prema lijepoj Šokčevoj kćeri Kseniji pa se svakodnevno počeo motati oko njihove kuće.
"Tada mu je glavno društvo bio momak koji je radio kao operater u lokalnom kinu", sjeća se Antun Petrušić. "Stipe je bio zaista uporan, stalno se s tim kinooperaterom vrtio oko kuće Šokčevih, sve dok jednoga dana doktoru nije prekipjelo pa je izašao pred kuću i potjerao ih: 'Dosta mi je već tih kinooperetare i kočijaša da se vrte oko moje kuće'".
Stipin skori odlazak u Požegu prekinuo je tu vezu i probleme s doktorom Šokcem. U odnosu na malu Orahovicu, Požega je za Stipu predstavljala velegrad. Ondje će upoznati mnoge srednjoškolke i slično kao u Orahovici, u svakoj od njih pronaći će nešto lijepo, što će ga neodoljivo privlačiti.