U to vrijeme, a možda nekoliko mjeseci poslije, Tito je - kad se kod njega poveo razgovor o Stepincu - uporno uzvikivao: “Ne može Crkva biti starija od države - država mora biti starija!”
Taj Titov članak i to što je govorio u zatvorenom krugu bili su nagovještaj čvrstog stava. Ali ne jedini. I Bakarić je, u prosincu 1945., dao izjavu o posjetama Eriha Lisaka, ustaškog emisara, nadbiskupskom dvoru i hapšenju svećenika iz nadbiskupskog dvora. A hrvatske novine su u siječnju 1946. počele objavljivati dokumente o Stepinčevoj suradnji s Pavelićem.
Ali sukob sa Stepincem nakratko je pao u drugi plan, u vrebanje i mjerkanje - da bi buknuo krajem 1946. godine. U isto vrijeme dolazi do sukoba u Frontu s Dragoljubom Jovanovićem, vođom lijevih zemljoradnika. I, ne slučajno, do povećanog, najžešćeg zaoštravanja sa SAD-om u povodu obaranja dva američka aviona iznad Jugoslavije (9. i 19. kolovoza).
Daily News tada je zahtijevao, za odmazdu, bacanje atomske bombe na Beograd, a američki državni tajnik Berns pozvao je Kardelja, koji je tada bio u Parizu na mirovnoj konferenciji, prijeteći mu najoštrijim riječima. Devetnaestog rujna 1946. tužitelj Jakov Blažević podnosi prijedlog da se povede postupak protiv Stepinca, pa je on tih dana i uhapšen...
Ne znam koliki i kakav je udio u svemu tome američke vlade, ali je nesumnjivo - prema onome što sam upamtio i prema samom tijeku događaja - da su američke službe bile jako angažirane u zaoštravanju odnosa s nama. Američke vojne vlasti naprosto se nisu obazirale na naš državni teritorij, nego su ga - usprkos mnogim našim notama u kojima smo protestirali i upozoravali američku vladu - prelijetali kao ničiju zemlju iz svojih baza u Italiji i Austriji.
To je postalo nepodnošljivo - osim ako bismo bili spremni javno priznati svoju nemoć i sramotu. Tito je naredio da se američki avioni pozovu na spuštanje na neki od naših aerodroma, a ako to odbiju - da se otvori vatra. Kod našeg zrakoplovnog zapovjedništva u početku je bilo kolebanja - avioni su bili transportni i nenaoružani - ali Tito je bio energičan, pa se dogodilo što se dogoditi moralo.
Prvi avion je pristao na spuštanje tek pošto je izrešetan mitraljezom: tom je prilikom ranjen turski vojni diplomat, kojem su prilikom prijevoza u bolnicu ukradene i neke osobne stvari, a drugi avion, s četiri pilota, bio je oboren. Istovremeno su američke vlasti uporno odbijale predati neke naše brodove koje su nacisti bili odvukli u Austriju...
Već sam spomenuo kako je američki državni tajnik Berns oštro razgovarao s Kardeljom u Parizu u povodu obaranja američkih aviona. Kardelj je obavijestio Tita o tom razgovoru, pa je uslijedila Titova pomirljiva izjava da se avione ubuduće neće obarati, nego će biti zabilježen njihov broj. Po povratku nam je Kardelj pričao da su članovi sovjetske delegacije bili oduševljeni što smo oborili američke avione, ali su i savjetovali: “Nemojte oboriti i treći avion...” Amerikanci su obustavili neprijavljeno prelijetanje našeg teritorija, iako se odnosi nisu bitno popravili...
Američka ambasada u Beogradu također je igrala znatnu ulogu u svemu tome: njeni službenici držali su se arogantno i provokativno, pa čak i poticali pojedine naše protivnike i neke vođe bivših partija obećanjima da će padobrancima zauzeti Beograd, a flotom jadransku obalu.
Sjećam se kako su Amerikanci - bilo je to u lipnju 1946., kad sam mijenjao Rankovića, ministra unutarnjih poslova, tijekom njegova boravka s Titom u Moskvi - podcjenjivali sudjelovanje naših dužnosnika na posvećenju groblja američkih avijatičara u Košutnjaku, a istovremeno su iskupili 200-300 naših zadrtih protivnika.
Tada je američka ambasada izdala letak protiv nas, pozivajući građane da dođu na posvećenje i daju “oduška protiv ugnjetača”. Štoviše, jedan američki oficir, Richard Kums, uzvikivao je: “Tito - heil Hitler!...” Dakako, bilo je i zaoštravanja s naše strane, ali su Amerikanci bez sumnje bili u tome inicijativniji već i zbog toga što su previđali i zanemarivali i dubinu i značaj promjena u Jugoslaviji i naše vodstvo tretirali kao “satelit br. 1”...
Suđenje Stepincu počelo je ubrzo nakon njegova hapšenja, jer je optužni materijal protiv njega manje-više bio pripremljen. I samo suđenje je proteklo prema zamisli - objavljeno je podosta uverljivog materijala i saslušano podosta vjerodostojnih svjedoka koji su potvrđivali Stepinčevu suradnju s ustaškim režimom.
Ali sama zamisao, sam razvoj suđenja Stepincu bio je pogrešan i bremenit neuspjehom. Naime, Stepinac je pretežno optuživan za svoje držanje u ratu, a stvarni povod suđenju je bilo njegovo opozicionarstvo poslije rata. Ta se istina nije mogla sakriti samim tim što je uhapšen 15 mjeseci pošto je rat završeni pošto su Tito i Bakarić vodili s njim razgovore.
Da, to se nije moglo sakriti - bez obzira na to kakvo je bilo Stepinčevo držanje u ratu, bez obzira na sve naše dokaze i dokumente protiv Stepinca. Zapadne novine su, razumije se, otkrile tu pukotinu, to “insceniranje” u suđenju.
Promašenosti suđenja Stepincu pridonio je i sam Stepinac - svojim čvrstim i dostojanstvenim držanjem. Osuđen je na 16 godina zatvora.
Već tada, tijekom samog suđenja, moglo bi se uočiti - da je bilo u vrhu diskusije - da suđenje Stepincu nije bilo ni na vrijeme, ni valjano osmišljeno. Ali nitko nije dao ni primjedbicu, pa se sve odvijalo kako je “vrhovna volja” smislila i naredila. Zbog te neblagovremenosti i neosmišljenosti, pitanje Stepinca nije silazilo s dnevnog reda na Zapadu: za nas će ono postati ozbiljan, neizostavan problem poslije sukoba sa Sovjetskim Savezom, točnije - poslije početka dobivanja pomoći sa Zapada.
Stepinac je u zatvoru imao poseban, privilegiran tretman. Poslije nekoliko godina je pronađen i izlaz, koji je koliko-toliko smirio Zapad, a zadovoljio i naše prestiže i praktične potrebe - da se on ne vrati na nadbiskupsku stolicu: Stepinac je interniran u rodno selo, s tim što mu kazna nije ukinuta.
Ne sjećam se kada je uhapšen vođa lijevih zemljoradnika Dragoljub Jovanović. Držim da je to bilo u jesen 1946., a suđeno mu je početkom listopada 1947. Naše novine su ga počele žestoko, bezobzirno napadati već u kolovozu. Ali sam upamtio neke pojedinosti iz tog hapšenja i suđenja.
Hapšenje i suđenje Dragoljubu Jovanoviću ne može se izdvojiti iz zaoštravanja naših odnosa sa Zapadom, posebice sa SAD-om, a ni iz smjera istočnoeuropskih podređenih vlada protiv vođa seljačkih partija.
Time nisam htio reći da je do zaoštravanja odnosa s Dragoljubom Jovanovićem došlo zbog upliva zapadnih službi na njega. Smatram da je on postupao po svom uvjerenju, iz svoje volje, iako je mogao računati, a vjerojatno je i računao, na podršku sa Zapada: situacija, odnosi sa Zapadom, činili su takvu podršku vjerojatnom i logičnom.
Dragoljub je, u stvari, morao doći u konflikt s nama komunistima. Odnosi u Frontu, pa i u samoj Narodnoj seljačkoj stranci, koju su komunisti postupno iznutra osvajali, razvijali su se tako da je on morao ili doći u sukob s nama ili se odreći svake svoje samostalne uloge. A to on nije mogao - samim tim što je bio tvorac te stranke i njezina programa - a da ne prihvati s političkom smrću i sramotu malodušnosti i potkupljivosti... U tome je sudbina Dragoljuba Jovanovića slična sudbini lijevih esera u Rusiji, s tim što on nije bio revolucionar kao oni, a mi jugoslovenski komunisti smo bili, možda, boljševičkiji boljševici...
Sovjetski predstavnici nisu imali - koliko je meni poznato - neposrednog udjela u hapšenju Dragoljuba Jovanovića. Ali nije slučajno da se ono dogodilo u vrijeme kampanja i progona vođa agrarnih partija u istočnoeuropskim zemljama - Nikole Petkova-Gemeta u Bugarskoj, Stanislava Mikolajčika u Poljskoj.
U početku, i krajem rata i prvih poslijeratnih mjeseci, sovjetski predstavnici su nam, u neslužbenim razgovorima, čak zamjerali uskoću prema Dragoljubu. A i odnosi između Dragoljuba i sovjetskih predstavnika bili su dobri, ako ne i prijateljski - dakako bez one zavjereničke srdačnosti kao sovjetskih predstavnika i nas komunista.
A onda su sovjetski predstavnici - s jačanjem tendencija k monopolskoj vlasti komunista i sa zaoštravanjem odnosa sa Zapadom - najednom počeli napuštati Dragoljuba Jovanovića i čak nam, dakako u neslužbenim kontaktima, zamjerati nepoduzimljivost protiv njega. Svakako je to pridonosilo trovanju atmosfere između komunista i Dragoljuba. Ali odluku o hapšenju - kao i većinu drugih odluka - samostalno je donijelo naše vodstvo. Neposredni povod je bilo Jovanovićevo istupanje u Skupštini, 17. srpnja 1946., u povodu zakona o zadrugarstvu.
Bilo je to na popodnevnom zasjedanju. Dragoljub je zatražio riječ - očekivalo se njegovo istupanje - i napao spomenuti zakon zbog toga što on zadrugama oduzima autonomiju. Čim je počeo govoriti, ministri, a s njima i poslanici, počeli su napuštati salu: Dragoljub je održao govor pred praznom salom - prisustvovalo je samo 4-5 njegovih pristaša. Ja sam također ostao, na vlastitu inicijativu - da eventualno odgovorim Dragoljubu u ime vlade. I odgovorio sam mu, sa samouvjerenom patetičnošću. A čim sam počeo govoriti - i salu su poslanici počeli brzo puniti.
Ne sjećam se jesam li dobio poruku dok sam bio u Skupštini ili sam se po povratku u stan sam javio Titu - tek sam se u vrijeme večere našao kod njega. Tamo je bio i Ranković. Počeo sam izvještavati o sukobu s Dragoljubom Jovanovićem: Tito i Ranković već su bili u nekoj mjeri obaviješteni i bili su očito zadovoljni mojim snalaženjem. Ali ja nisam ni završio, a Tito, koji je nerado remetio životni red, pozvao nas je na večeru, gdje se razgovor nastavio.
Tito je rekao pomalo jetko, ali nepokolebljivo: “Dragoljuba treba uhapsiti!” anković je primijetio: “Teško mu je naći krivnju”. Tito: “Krivnju mu treba stvoriti ako je nema”. Ja sam na to šutio: to je za mene, a držim i za Rankovića, bio novi moment, novost u metodama progonjenja. I do tada smo napuhavali krivnje, ali krivnja - krivnja po našim ideološko-revolucionarnim kriterijima, uvijek je postojala: sada je krivnju trebalo stvoriti.
I doista, krivnje Dragoljuba Jovanovića ne bi ni bilo da on nije zauzeo čvrst, iako ne i beskopromisan, stav u obranu svog i stranačkog političkog integriteta. Dokazi protiv njega su na sudu bili slabi: nasjedanje u povezivanju s Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke u emigraciji, izjave stranom novinaru kao obavijesti stranoj službi, povezivanje sa slovenskim opozicionarima Nagodom i Sircem i sl...
Odvjetnik Veljko Kovačević, koji je branio Dragoljuba Jovanovića, a poslije tri puta i mene, pričao mi je da mu je Dragoljub, kad ga je ovaj posjetio, ozaren tim posjetom poslije višemjesečne izolacije, rekao: “Ali da znaš: nisam izdao zemlju i narod...” Dragoljub je osuđen na devet godina... Godine 1952. je Antony Idn intervenirao za njega prilikom posjeta Jugoslaviji, pa je i to imalo udjela, nevelikog, u njegovu oslobađanju nekoliko mjeseci prije roka...
Kad je iznosio prijedlog o Dragoljubovu puštanju, Ranković je spomenuo da će uskoro biti sedam godina od njegova hapšenja, a Tito je primijetio sa samosvjesnim cinizmom: “Ala vrijeme brzo prolazi!...” Rankovića je tištao način obračuna s Dragoljubom Jovanovićem. “To suđenje je bilo dosta nategnuto”, znao je reći, a ja sam o tom suđenju počeo angažiranije i kritičnije misliti tek u vrijeme i poslije mog pada s vlasti...
Kazne iz najvažnijih suđenja Ranković je predlagao Politbirou, odnosno vodećoj četvorki (Titu, Kardelju, Rankoviću i meni). Nikada nije bilo veće diskusije: prijedlozi su najčešće primani na znanje, ali svatko je mogao dati primjedbu. Najveći, ogroman broj presuda se na sličan način tretiralo u republičkim i lokalnim vodstvima: nad njima je savezna sigurnost imala uvid i kontrolu, ali nije neposredno odlučivala...
Taj način, taj mehanizam, jako je sličio na onaj u staroj kraljevskoj Jugoslaviji: Sud za zaštitu države donosio je prijedlog kazni u dvor na odobrenje. Sama procedura na Sudu za zaštitu države bila je korektna, bez podmetanja.
Ali bilo je i razlike: u kraljevskoj državi je po pravilu samo jedan sud - Sud za zaštitu države - izricao političke presude, dok je na to u novoj državi bio obavezan svaki okružni sud. Zbog toga u kraljevskoj Jugoslaviji sudstvo, osim spomenutog suda, nije bilo pod kontrolom političkih faktora - bilo je nezavisnije, nasuprot stanju u novoj državi: povrh toga, većina sudaca su danas i članovi partije, pa kao takvi podložni političkom utjecaju... Ja sam mislio da je poslije 1950. godine prestalo miješanje službe sigurnosti i partijskih komiteta u presude u kriminalne delikte. Ali sam se, boraveći u zatvoru, iz razgovora i čitanja presuda uvjerio da je tog miješanja i dalje bilo u obilju: nepoćudni i poćudni dobivali su vrlo različite kazne za ista djela...
Politički procesi su ne samo neodvojivi od političkih prilika, nego i od uspostavljanja i prirode revolucionarne, apsolutne vlasti. I način izricanja kazni, kao i cijela kaznena politika, u sastavu su mehanizma i prirode te vlasti.
Dakako, nema ni u tome mehaničkog podudaranja - upletanje političkih faktora se nastavlja, često s nesmanjenom drastičnošću, i kad za tu samu vlast jedva ima potrebe: s vremenom vlast postaje ne samo sila za sebe nego i svijet za sebe.