Toga jutra 6. kolovoza 1945. godine američki bombarder Enola Gay u osam sati i četrnaest minuta iznad grada Hirošime ispustio je "Malog dječaka" (Little boy), prvo nuklearno oružje u povijesti. Promjera 70 centimetara, duga tri metra i teška 4400 kilograma, atomska bomba "Mali dječak" bila je vrhunac projekta Manhattan koji je okupio najbolje svjetske znanstvenike i inženjere toga doba.
"Mali dječak" ispušten je na visini od oko 9400 metara, a eksplodirao je 45 sekundi nakon toga na visini od oko 600 metara iznad kirurške klinike u Hirošimi. Eksplozija je izazvala golemu vatrenu kuglu promjera 280 metara, čija je temperatura na površini bila oko 5000 Celzijevih stupnjeva.
Ptice su gorjele u letu, kuće su padale kao od karata, mrtve ribe plivale su rijekom, a na ulicama Hirošime valjala su se mrtva tijela ljudi. Ubrzo je nastao i gorostasni oblak prašine i krhotina u obliku gljive visine 15 kilometara, koji će kasnije postati simbol jeze atomskog doba. Pola sata nakon eksplozije počela je padati crna kiša, a preživjeli stanovnici Hirošime, mnogi s ranama i opeklinama, u očaju su pili tu kišu.
Toga strašnoga dana u Hirošimi je poginulo 80.000 ljudi, a ranjeno ih je 70.000. Tri dana kasnije, atomska bomba "Debeljko" (Fat man) bačena je na grad Nagasaki (prvotni cilj bio je grad Kokura, no vremenske prilike nisu bile povoljne za bombardiranje) i tom prilikom poginulo je oko 75.000 ljudi te je približno još toliko ranjeno. Naposljetku, 10. kolovoza 1945. godine Japan je potpisao kapitulaciju, čime je okončan Drugi svjetski rat.
Istodobno, toga 10. kolovoza 1945. godine u Hirošimu je stigao tročlani tim znanstvenika koji je vodio Sakae Shimizu (1915. - 2003.), fizičar sa Sveučilišta Kyoto. - Cijeli je grad uništen u potpunosti, ostalo je u ruševinama s posebnim mirisom smrti, sa samo nekoliko željezo-betonskih zgrada koje nalikuju duhovima - zapisao je Shimizu svoj prvi dojam nakon dolaska u Hirošimu.
On je tada započeo višednevno istraživanje koje je ušlo u povijest kao prva znanstvena studija o posljedicama atomske eksplozije u Hirošimi. Sve rezultate Shimizuovih istraživanja zatim je preuzeo general Thomas Farrell, zamjenik generala Leslieja Grovesa, vojnog voditelja projekta Manhattan te ih odnio u Ameriku...
Suradnja s Hrvatom
Četrdeset dvije godine nakon bombardiranja Hiroshime, prof. Sakae Shimizu sjedio je na ručku u jednom zagrebačkom restoranu u podsljemenskoj zoni. Društvo su mu pratili fizičari dr. Ante Ljubičić (1938. - 2018.), prof. John Howard Hubbell (1925. - 2007.) iz američkog National Institute of Standards and Technology (NIST) i dr. Krunoslav Pisk (76), tadašnji direktor Odjela FEP Instituta Ruđer Bošković (IRB).
- Shimizu je surađivao s Antom Ljubičićem, a obojica su s Hubbellom vodili International Radiation Physics Society. Za vrijeme ručka razgovarali smo o tome je li trebalo baciti atomsku bombu na Japan i zašto je bačena. Je li to bilo da se pokaže demonstracija sile, da se završi Drugi svjetski rat ili da se zaustave Rusi? Tijekom rasprave, Shimizu je izrekao svoje stajalište da to, bez obzira na sve razloge u prilog bombi, nije trebalo napraviti. No, Hubbell je imao drukčije mišljenje.
On je od 1943. godine bio u američkoj vojsci, a nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine bio je u Sudetima. Da nije bačena atomska bomba, njegova jedinica bila bi poslana u rat na Pacifik, u borbu s Japancima. Stoga je Hubbell rekao Shimizuu: Čujte, ja sam bio sasvim zadovoljan što je rat završio - prisjetio se Krunoslav Pisk zanimljivog ručka s kraja 1987. godine.
- Dvije godine poslije, Institut Ruđer Bošković organizirao je veliku znanstvenu konferenciju na kojoj je sudjelovao i prof. Satoshi Yamada sa Sveučilišta Tokyo, kojega sam ugostio kao generalni direktor IRB-a. Onda mi je ispričao da je javna tajna među fizičarima u Japanu kako je moj poznanik prof. Shimizu radio na stvaranju japanske atomske bombe, ali u tome nije uspio. Da je to istina, doznao sam tek 2006. godine, kad su strani mediji objavili da su u američkoj Kongresnoj knjižnici otkriveni japanski dokumenti iz vremena Drugog svjetskog rata.
U tim je dokumentima eksplicitno pisalo da je Shimizu 1940-ih radio na ciklotronu na razvoju atomske bombe za japansku mornaricu, ali je zaključio da je to nemoguće napraviti. Možete zamisliti koji je bio stres za Shimizua kad je došao u Hirošimu. Mislio je da je atomsku bombu nemoguće napraviti, a onda je došao u Hirošimu i prvi izmjerio posljedice eksplozije - rekao je Pisk.
Školovanje u Leipzigu
Kad je atomska bomba eksplodirala nad Hirošimom, Krunoslav Pisk bio je dječačić od nepune dvije godine. - Moja obitelj je bila građanska, no kad sam rođen, otišli smo u Donju Stubicu kod roditelja moje majke, koji su bili trgovci, pa je bilo lakše živjeti. Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put čuo za atomsku bombu, ali sam već u gimnaziji čitao tekstove i knjige Ivana Supeka pa me to na neki način i usmjerilo na studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Supek je na predavanjima puno govorio o događajima iz vremena stvaranja atomske bombe te o svome školovanju u Leipzigu kod Wernera Heisenberga. Inače, sjećam se da sam u širem krugu moje familije jednom čuo da se rat mogao okrenuti jer su Nijemci imali tajno oružje. No, pretpostavljam da je to bilo pod utjecajem tiska u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata -rekao je Pisk.
Povjesničari već desetljećima raspravljaju zašto nacisti nikad nisu napravili atomsku bombu. Neki tvrde da je nobelovac Werner Heisenberg (1901. - 1976.), koji je bio na čelu njemačkoga projekta stvaranja atomske bombe, namjerno usporavao projekt kako bi spriječio naciste u opaskom naumu da zavladaju svijetom. No, kad su 1993. godine postali javno dostupni transkripti iz Farm Halla, postalo je razvidno da je njemački atomski program zaostajao za savezničkim barem tri godine.
Farm Hall je kuća u jednom engleskom selu gdje su nakon kapitulacije nacista, nekoliko mjeseci boravili vodeći njemački fizičari. Kuća je imala prislušne uređaje, što Nijemci nisu znali, pa su govorili bez zadrške. Transkripti sadrže i tekst predavanja što ga je Heisenberg održao kolegama kad se doznalo da su Amerikanci bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Upravo je to predavanje pokazalo da je proračun koji su imali Heisenberg i njegovi suradnici bio kriv.
- Danas znamo da Nijemci nisu došli daleko s razvojem atomskog oružja, ali je i dalje enigma što je sve znao Heisenberg. Pitao sam Supeka je li ikad o tome razgovarao s Heisenbergom kojeg na Zapadu nisu voljeli jer je ostao u Njemačkoj tijekom Hitlerova režima. Heisenberg nije bio za Hitlera, ali nije htio ni da Njemačka izgubi rat, što je bilo teško pomiriti.
Supek mi je rekao: 'Da, razgovarao sam s njim o tome'. No, Heisenberg mi je odgovorio: 'Čujte, Supek, da niste počeli pisati romane, bili biste dobar fizičar'. Drugim riječima, Heisenberg to nikome nije želio reći, čak ni svome bivšem studentu Ivanu Supeku s kojim je ostao prijatelj do kraja života - ispričao je Krunoslav Pisk.
Naš sugovornik već godinama pokušava dokučiti i tajne jugoslavenskog nuklearnog programa. Iako je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, bivša je Jugoslavija razvijala nuklearni program radi stvaranja atomske bombe. Jugoslavija je s prvim nuklearnim programom startala 1947. godine.
Dokazi o vojnom usmjerenju jugoslavenskog nuklearnog programa su u dokumentu pod naslovom "O dva bitna uslova za razvitak atomske energije" iz 1953. godine, što su ga potpisali Stevan Dedijer, Pavle Savić i Nizozemac Robert J. Walen, viši znanstveni suradnik u Vinči. U tome se dokumentu navodi da je prvi od dva cilja jugoslavenskoga programa razvoja atomske energije "proizvodnja atomskog oružja". Drugi je cilj bio "uporaba atomske energije u gospodarstvu". No, početkom 1960-ih Tito je iznenada obustavio program razvoja nuklearnog oružja, a razlozi za to još se propituju.
- Jugoslavija je definitivno imala aspiraciju napraviti bombu i pokušala je to tri puta: nakon Drugog svjetskog rata pa do početka 1960-ih, zatim između 1974. i 1982. te od 1982. do 1987. godine. No, problem je manjak arhivskih dokumenata u kasnijim razdobljima pa je stoga vrlo dragocjena knjiga srpskog povjesničara dr. Dragomira Bondžića 'Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945.-1990.', prva na našim prostorima koja se u cijelosti bavi jugoslavenskim nuklearnim programom.
U toj se knjizi spominje da je Savezni sekretarijat za obranu u listopadu 1974. godine prema Titovoj direktivi izradio elaborat, kodnog imena Zadatak Kozara, u kome se spominju tri scenarija kako bi Jugoslavija mogla razviti atomsko oružje, a da se izbjegne vidljivo kršenje Međunarodnog ugovora o neširenju atomskog oružja. Zaključak je da se ide u civilni nuklearni program unutar kojeg će se skriti vojni dio. Jer, mali je korak između dobrog civilnog programa i da napravite bombu, što su uostalom napravile mnoge zemlje. Iz dokumenata u Bondžićevoj knjizi razvidno je da su u Zadatak Kozara s IRB-a bili uključeni dr. Ivo Šlaus i dr. Petar Strohal - rekao je Pisk.
Ipak, novac za nuklearni program odvojen je tek nakon Titove smrti, 1981. godine. U sklopu jugoslavenskog nuklearnog programa 1980-ih postojala su dva programa: Program A, koji je bio vojni s ciljem izrade atomske bombe, i program B, koji bi se mogao nazvati mirnodopskim, a obuhvaćao je sve nuklearne tehnologije. Na IRB-u, Program A bio je usmjeren posebno na razvoj neutronske komponente bombe, a na tome je radila skupina sastavljena od manje od deset fizičara, elektroinženjera i tehničara s IRB-a. Za smještaj tajnih djelatnosti na programu A sagrađena je nova zgrada na IRB-u, nazvana "Fesobil".
- Naziv zgrade nastao je prema Radoslavu Despotoviću Fesu, glavnom čovjeku koji je pridonio da se ona podigne. Budući da je zgrada sagrađena nakon černobilske katastrofe, a bila je povezana s primijenjenim radom s radioaktivnim materijalima, odnosno povezana s nuklearnim elektranama, kombinacijom između nadimka Fes i nuklearne elektrane Černobil nastalo je ime Fesobil - objasnio je Krunoslav Pisk koji je pravu istinu o programu A doznao tek početkom 1990-ih.
"Idemo napraviti bombu"
- Jedan od mojih najboljih prijatelja, dr. Đuro Miljanić (1942. - 2016.), voditelj skupine na IRB-u koja je razvijala neutronsku komponentu bombe, 1990. ili 1991. godine ispričao mi je sve o nuklearnom programu 1980-ih. Nikad nisam osjećao ljutnju prema Đuri što sam naknadno doznao istinu o tome što se radilo na IRB-u. Jer, moram reći da ne znam što bih ja napravio da je mene netko pozvao iz vrha države da se pridružim tajnom projektu razvoja atomske bombe.
Primjerice, što bi bilo da je meni predsjednik Tuđman, koji se sa mnom šalio na račun atomske bombe, ozbiljno rekao: 'Kruno, idemo napraviti bombu'. Ne znam što bih učinio - zaključio je Pisk. Potvrdu o postojanju tajnog jugoslavenskog nuklearnog programa dobio je i od dr. Božidara Matića (1937. - 2016.), ministra znanosti u saveznoj vladi Branka Mikulića te čelnog čovjeka Energoinvesta od 1989. do 1993. godine.
- Kad sam 1992. ili 1993. godine telefonski razgovarao s Božom Matićem, koji je tada bio u opkoljenom Sarajevu, potvrdio mi je postojanje nuklearnog programa kodnog imena Sutjeska. Inače, u članku objavljenom 2000. godine u časopisu Bulletin of Nuclear Scientists, Đuro Miljanić je s Williamom Potterom i Ivom Šlausom opisao jugoslavenski nuklearni program nakon 1980-ih i ulogu sarajevske kompanije Energoinvest. Iz onoga što su mi Božo Matić i Đuro Miljanić rekli, spoznao sam da se u razvoju jugoslavenske atomske bombe nije došlo daleko, ali da je realizacija bila moguća.
Projekt Sutjeska bio je u potpunosti vojni i vjerujem da će se jednog dana, kad se otvore arhivi bivše Jugoslavenske narodne armije, naći dokumenti koji će nam potvrditi osobna svjedočanstva ljudi koji su bili upućeni u jugoslavenski nuklearni program - zaključio je Krunoslav Pisk.