Nakon pet godina krize, Hrvatska konačno mijenja Zakon o radu, jedan od ključnih propisa na koji poslodavci često upiru prstom kada upozoravaju na razloge zbog kojih nikako da se maknemo iz zone gospodarskih minusa. I dok se broj nezaposlenih Hrvata nastavlja gomilati, Vlada izlazi s novim vatrogasnim mjerama, kojima pokušava zaustaviti rast broja nezaposlenih. O tome razgovaramo s Viktorom Gotovcem , docentom na Katedri za radno i socijalno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
Spore promjene
Mijenjamo Zakon o radu, i to u dvije faze. No, sve ide jako sporo. Zašto?
- Najlakše bi bilo reći: zato što smo takvi. U radnom pravu je to pojačano. Proizvodnja stagnira i tone, a poslodavcima je sve gore. Negativne posljedice nastoje prenijeti na radnike, bilo smanjenjem prava, bilo smanjenjem broja radnika. Očekujemo od promjena zakona da promijene takvu praksu, no to je nerealno jer ona ni nije posljedica zakona. U konačnici, kod nas postoji i tradicija varanja države. Zato cvjeta siva ekonomija.
Ni u Sloveniji nije bitno drugačije, ali je nova vlada ambiciozno krenula u promjene radnoga zakonodavstva. Zašto Hrvatska tu nije ništa značajnije napravila?
- Slovenija je ozbiljno i odgovorno shvatila krizu i počela se ponašati sukladno tome. I nama će se to dogoditi vrlo brzo, kada shvatimo da EU predstavlja rad, trud i konkurenciju s mnogima koji su bolji od nas. Tek tada ćemo naše zakone, pa i ZOR, moći uspoređivati s onima u EU. Uspoređivat ćemo i praksu, posebno kada shvatimo da ne znamo dobro strane jezike, da imamo zastarjele tehnologije i proizvodnju, da naši radnici nisu mobilni, što sve vodi nekonkurentnosti.
I ZOR može biti jedan od uzroka nekonkurentnosti. Postoji dio koji je interesno ispregovaran u korist sindikata, a i dobar dio odredbi koji je nerazumljiv čak i ljudima koji se bave radnim pravom. Stvari moraju biti jednostavne i jasne. Ono što je dobro za poslodavca, i radnici bi trebali percipirati kao nešto što je dobro za njih, i obratno.
U kojoj će mjeri izmjene ZOR-a pridonijeti našem izlasku iz krize?
- Imamo situaciju u kojoj se mnogo toga želi mijenjati. Želimo radne odnose učiniti dinamičnijim, jednostavnijim i učinkovitijima, a istodobno snižavati troškove socijalne države. Sve to trebalo bi spustiti cijenu rada, iako ona nije jedini faktor konkurentnosti. No, isto tako treba znati da socijalna država nema alternativu. Neprihvatljivo bi bilo da sutra nemamo zdravstveno ili socijalno osiguranje. Mi nismo zemlja jugoistočne Azije, ne možemo konkurirati onima koji imaju jeftinu radnu snagu, već imamo nuditi dobre i obrazovane radnike, koji cijeli život usvajaju nova znanja i slijede tehnologije i kojima nije problem mijenjati mjesto rada, ni radno mjesto. Hrvatska se mora razvijati u tom smjeru.
Ipak, kada nakon godinu i pol Mrsićeva mandata podvučemo crtu, rezultati su tanki?
- U Hrvatskoj se dogodila velika promjena: kod štrajka u Croatia Airlinesu država prvi put nije ustuknula. Ključna se stvar nedavno dogodila s državnim i javnim službama: najavljeni štrajk nije proveden. Jednostavno, ministar nije ustuknuo. To pokazuje da političari više nisu oni koji samo kupuju socijalni mir, već preuzimaju odgovornost. Činjenica je da je Mrsić pokrenuo promjene ZOR-a. Iako, moguće je promjene ZOR-a ipak trebalo odraditi odjednom, a ne u dvije faze. Nemamo vremena. To što stalno dolaze neki izbori ne može biti isprika političarima da poduzimaju teške korake. Moraju donositi odluke i pokretati promjene.
Podvlačenje crte
Nije li ZOR trebalo mijenjati odjednom?
- I zbog standarda pravne sigurnosti bilo bi najbolje da se ZOR mijenja odjednom. Ovako, kada ga mijenjate u dva navrata, ostavljate dojam da najprije mijenjate ono što je lakše i jednostavnije, a kasnije sve ono teže i kompliciranije, čime ostavljate dojam da ni sami ne vjerujete da ćete te probleme moći riješiti. Vjerujem da bi i naši sindikati, suočeni s činjenicom da se ZOR mijenja, pomogli da njegov tekst bude što bolji, a rješenja što realnija, jer znaju da se ono drugo, teže i nerealnije, može samo još teže prelomiti preko njihovih leđa.
Najveći gubitnici krize
Je li kreiranje niza novih mjera, poput onih za zapošljavanje mladih, dobar odgovor na problem nezaposlenosti koja se bliži rekordnoj razini?
- Vjerujem da iza svake od mjera stoje dobra želja i namjera, ali to nije dovoljno. Planiranje i analize na tržištu rada kod nas se ne rade dovoljno. Dio tog problema je i naš obrazovni sustav jer je stvarao kadrove koji su teško prilagodljivi tržištu rada, kojem treba pristupati sustavnije, istraživati ga i planirati i koristiti znanja koja kod nas postoje. Prijedlozi koje će znalački i stručno nuditi stručnjaci više će koristiti no sve što se piše i prepisuje u kabinetima državnih službenika jer će donijeti rezultate na dugi rok.
Koje bi mjere stvarno mogle utjecati na smanjenje broja nezaposlenih?
- Hrvatska treba identificirati najveće gubitnike visoke nezaposlenosti, a to su mladi i vioskoobrazovani. Mjera volontiranja pomaže im u stjecanju radnoga iskustva, no je li to dovoljno, stvar je daljnje prosudbe.
Određeni fleksibilni oblici rada, poput povremenog rada, mogu biti vrijedni. Takve mjere mogu biti dobre i za starije ljude ili one koji su sasvim radno neaktivni. Treba raditi i na prekvalifikaciji onih koji imaju profesije koje se više ne traže.
U tom pravcu ide i dio Vladinih mjera, poput legalizacije fuša?
- Točno. Vrlo je važno da država promovira samozapošljavanje i nastavi suzbijati sivu ekonomiju. Dugo su promjene ZOR-a kod nas zapravo bile promjene kojima se kupovala naklonost. Kada se 2003. krenulo u fleksibilizaciju radnih odnosa, što se ondašnjoj koalicijskoj vlasti uzima kao veliki krimen, dobar dio tih promjena zapravo je išao u smjeru koji je suprotan od fleskibilizacije. A to što se dogodilo s vaučerima za suzbijanje fuša je komplikacija. Papirologija je i inače jedna od prepreka zapošljavanju. Ako poslodavac mora obilaziti šaltere da bi prijavio radnika i isplatio mu plaću, to je onda i vremenski zahtjevno i guta novac. Adminstrativne barijere treba smanjiti, a suvremene tehnologije to omogućuju.
Zbog čega ne uspijevamo izaći iz krutih birokratskih šablona?
- Moramo shvatiti da danas više nema radnih odnosa kakvi su nekad postojali. Treba shvatiti da nećemo imati posao za cijeli život i da ćemo morati raditi dva i više poslova da bismo imali puno radno vrijeme. Kada se 2003. u Hrvatskoj uvodio rad putem agencija za privremeno zapošljavanje, sindikati su bili protiv toga. Ali, protupitanje glasi: je li bolje da osoba bude nezaposlena ili da radi preko takve agencije? Sve je bolje od nezaposlenosti.
Kako ćemo uopće funcionirati kao dio EU u uvjetima visoke nezaposlenosti, male zaposlenosti i rigidnog radnog zakonodavstva te uvođenja zabrana zapošljavanja u nizu članica EU?
- Ne smijemo zaključiti da perspektive nema, nje mora biti. Vjerujem da ćemo u drugoj fazi izmjena ZOR-a postići bolji zakon, koji će dati takve ishode koji će biti dovoljno dobri da Hrvatsku pokrenu. Naravno, tu ne treba stati. Treba poboljšavati i druge sustave. Ministar traži konsenzus, ali ako do njega ne dođe, on je spreman preuzeti odgovornost. Ove promjene trebaju biti interesno izbalansirane, i dovesti naše tržište rada u stanje oporavka.
Prijevremena penzija i fuš uništavaju mirovinski sustav
Kako uopće povećati stopu aktivnosti u društvu s tolikim brojem umirovljenika?
- Niska stopa aktivnosti jedan je od hrvatskih problema. Mnogi su izbjegli s tržišta rada, iako su još mogli raditi i zarađivati. Puno je njih s tržišta rada izašlo pod povlaštenim uvjetima, ne zadovoljavajući uvjete za starosnu mirovinu. Ljudi razmišljaju ovako kada dolazi kriza: ako ostanem na tržištu rada, na kojem je ionako puno nezaposlenih, riskiram da i ja ostanem bez posla. U tom slučaju, idem tražiti najbolju alternativu tome, pa ću otići u mirovinu, ako imam bilo kakvu mogućnost za to, jer ću time imati i kakvu-takvu sigurnost, a kućni ću budžet ‘podebljati’ radom na crno. No, na taj način se opterećuje mirovinski i općenito socijalni sustav, a radom u sivoj zoni uzimaju se radna mjesta onima koji bi možda htjeli raditi. To je začarani krug, koji naše društvo puno košta.