RECIKLAŽNI ROBIN HOOD

Kako je velika korporacija u zatvor poslala čovjeka čija je životna misija oživljavati otpisana računala

 

Upravo ste kupili novi mobitel ili računalo. Stari uređaj koji ste zamijenili možda ste poklonili majci ili nećaku, koji će ga sretni koristiti još neko vrijeme, ali i njima će relativno brzo postati zastario ili će prestati raditi. Konačno odredište svih tih mobitela i računala u većini je slučajeva - otpad.

Najveće tehnološke kompanije redovito nas bombardiraju novim proizvodima u pažljivo tempiranim ciklusima - “novi mobitel, brži, veći, lakši, s baterijom koja traje dulje nego ikad!” Nove verzije operativnih sustava usporavaju starije modele i potrošači jure po nove uređaje na kojima će opet sve “letjeti” kao i prvi dan na starom mobitelu.

Ovaj poslovni model unosan je za proizvođače, njime su zadovoljni i mnogi potrošači, no količina otpada koju ubrzano proizvodi postaje zastrašujuća. Prije malo više od desetljeća, UN je procijenio kako se godišnje proizvodi oko 50 milijuna tona elektroničkog otpada. Riječ je o monitorima, matičnim pločama, baterijama, procesorima... Komponentama koje sadrže mnoge rijetke i vrijedne materijale, poput zlata, platine ili kobalta. No mnogi odbačeni uređaji uz manji bi trud mogli još raditi. Mogli bi ispunjavati manje zahtjevne zadatke od onih koji su im prvotno namijenjeni, a njihov životni vijek mogao bi se produljiti za još desetak godina.

Fatalna pogreška

Takav je plan imao Eric Lundgren, jedan od pionira i najvećih entuzijasta e-reciklaže, koji je svoj život i tvrtku posvetio obnavljaju i iskorištavanju odbačene elektronike. Njegov je posao cvjetao i ispunjavao svoju primarnu svrhu smanjivanja elektroničkog otpada, dok nije počinio pogrešku zbog koje bi mogao završiti u američkom zatvoru na 15 mjeseci.

Lundgren je od malih nogu bio veliki ljubitelj elektroničkih uređaja i entuzijastični pobornik recikliranja. Kao 16-godišnji tinejdžer, postao je glavni reciklator u svojem rodnom gradiću, a sa 20 već je imao svoju tvrtku koja je reciklirala računala američkih aviokompanija. Otpisana računala bila su pri kraju svojeg životnog vijeka, no izmjenom nekih komponenti ili dodavanjem memorije mogla su se napraviti sasvim uporabljiva računala koja bi još nekoliko godina mogla služiti za manje zahtjevne zadaće. Prednost je bila što su sva računala imala certifikat autentičnosti - posjedovala su proizvođačku licencu za operativni sustav Windows, koja nije bila vezana uz korisnika, nego uz matičnu ploču računala. Dakle, tko god kupi to računalo, s tom matičnom pločom, ima pravo na njega instalirati legalnu kopiju Windowsa.

Shutterstock
 

Ako računalo ne bi imalo certifikat, Lundgrenova tvrtka bi ga rastavila u dijelove i koristila za poboljšanje drugih računala. Posao je cvjetao, a Lundgren je obnavljao i prodavao oko 40.000 računala godišnje. Uskoro su počeli stizati i drugi veliki klijenti, poput Della, Asusa, Lenova i Coca-Cole.

Lundgren je reciklažu pretvorio u svoju životnu filozofiju. Preselio se u Kinu i poslovao odatle te je detaljno proučavao kako se u Kini reciklira odbačena elektronika.

“Shvatio sam da nedostaje jedan korak u recikliranju”, rekao je Lundgren za magazin REM prošle godine. “Ako se radi o materijalu poput bakra ili aluminija ili čelika, znamo što učiniti s tim, jer te materijale već dugo recikliramo. Kada se radi o e-otpadu, koji je najbrže rastući izvor otpada na svijetu, ne znamo kako ga reciklirati, a tvrtke koje ga recikliraju nisu baš učinkovite.”

Ono što se najčešće događa je da se pokušava popraviti cijeli uređaj, a ako je jedan od dijelova uređaja oštećen ili uništen, a zamjena tog dijela je skupa jer se radi o nečemu što se proizvodi specifično za taj uređaj, onda se sve skupa baca, objasnio je Lundgren.

“Ako želim prodati svoj automobil koji više ne vozi, mogu ga prodati nekome tko će ga iskoristiti za dijelove, ali ako razbijemo ekran mobitela, nemamo tu opciju. U Kini su masovno kupovali otpad. Doslovno sam prodao otpad i pratio ga u Kinu. Shvatio sam da vade sve dijelove i komponente i rade nove stvari od njih. Vadili su baterije iz starih telefona, stavljali ih u kutije i prodavali kao prijenosne punjače za nove mobitele. Uzimali su stare baterije od laptopa, rastavljali ih i radili nove baterije za laptope”, rekao je Lundgren.

Kineske ekološke metode

Prema njegovim riječima, neke od stvari koje su Kinezi radili nisu bile “prihvatljive za okoliš”, ali je od njih uzeo sve pozitivne ideje i krenuo je raditi isto to u SAD-u.

Prošle je godine završio na naslovnicama mnogih portala kada je od elektroničkog otpada napravio električni automobil koji je svojim dosegom s jednim punjenjem nadmašio aktualnu verziju Tesle - modela S.

Uzeo je staru šasiju BMW-a serije 5 s otpada, ogoljenu i spremnu za komprimiranje u kocku čelika za reciklažu. Rastavio je brojne baterije mobitela i laptopa, testirao ispravne dijelove i sastavio ih u novu bateriju za svoje vozilo. Radio je 40 dana s grupicom entuzijasta poput sebe i ukupno su na izradu automobila potrošili manje od 14.000 dolara. Nazvali su ga Phoenix. Na svojoj prvoj vožnji Phoenix je prešao 620 kilometara s jednim punjenjem. Za drugu vožnju krenuli su od sjedišta Lundgrenove tvrtke ITAP u Chatsworthu do Sacramenta i potom od Sacramenta do San Francisca, a na putu su prošli pokraj sjedišta Applea i Tesle. Prešli su 1200 kilometara s jednim punjenjem. U listopadu prošle godine Phoenix je oborio Guinnessov rekord kao električno vozilo s najvećim dometom, kada je uspio prijeći više od 1600 kilometara - preko 1000 milja - sa samo jednim punjenjem.

Lundgren je svoj entuzijazam za reciklažom u prošlosti nekoliko puta iskoristio i za javno dobro. ITAP je sudjelovao u inicijativama za čišćenje e-otpada u Kini i Gani, a 2016. je pokrenuo kampanju “mobiteli za vojnike”, u kojoj je popravio i donirao više od 14.000 mobitela američkim vojnicima koji su služili u misijama u stranim državama.

Motivi mu se doimaju iskreni i idealistični, no njegova priča iznenadno je skrenula u dramu s tužbom koju je protiv njega podigao tehnološki gigant Microsoft. Njegov zadnji plan za obnovu računala na sudu je proglašen urotom, Lundgren je proglašen krivim i osuđen na 15 mjeseci zatvora, a jedino što ga je spasilo je privremena odgoda kazne koju je naložio viši sud. Lundgren se ponovno bavio obnavljanjem računala s certifikatima autentičnosti, ovaj put s računalima koje je proizveo Dell, jedan od većih klijenata njegove tvrtke. Dell uz svako računalo s predinstaliranim Windowsima u paketu daje i “recovery disk” (disk za oporavak), koji služi za reinstalaciju sustava u slučaju ozbiljnijeg kvara ili problema.

Većina korisnika računala svoje diskove za oporavak izgubi ili zametne i rijetko kad dospiju u ruke serviserima koji obnavljaju računala. Taj se disk može potpuno besplatno i potpuno legalno skinuti s interneta, a Lundgren je došao na ideju da ih naruči 28.000 od dobavljača iz Kine te da ih potom ponudi servisima i tvrtkama poput svoje, koje bi ih mogle iskoristiti za obnovu računala i dati kupcima obnovljenih računala.

Njegova je ključna pogreška što je za tisak na diskovima iskoristio originalni dizajn recovery diskova, na kojima su stajali logotipovi Della i Microsofta. I dok Dell nije imao nikakav interes tužiti svog poslovnog partnera, Microsoft je Lundgrena izveo pred sud zbog kršenja autorskih prava, optužio za ga urotu i pokušao mu naplatiti 420.000 dolara navodne štete.

Sudac mu je izašao u susret

Microsoft je pred sudom tražio da se od Lundgrena napravi primjer svima koji pokušavaju ilegalno trgovati kopijama Windowsa, potpuno ignorirajući činjenicu da su diskovi koje je Lundgren naručio trebali služiti samo za obnovu sustava uz koje je već vezana legalna licencija Windowsa. Računali su da je vrijednost jednog diska 25 dolara - iznos koji Microsoft naplaćuje serviserima za instalaciju potpuno nove licencije Windowsa na obnovljena računala - te da je 20 dolara Lundgrenov potencijalni profit po disku. Proglasili su 75% tog iznosa Microsoftovim gubitkom i stoga tražili 420.000 dolara naknade. Sudac je ipak izišao u susret Lundgrenu koliko je mogao. Odbacio je zahtjev za naknadu štete jer Lundgren na kraju nije prodao niti jedan disk i dodijelio kaznu od samo 50.000 dolara. Proglasio ga je krivim zbog kršenja autorskih prava - logotipa na disku - i osudio na znatno manju kaznu nego što traže savezne smjernice za takve slučajeve - 15 mjeseci umjesto minimuma od 36 mjeseci. No nije mu dao da ishod žalbe čeka sa slobode. Izvršenje Lundgrenove kazne zaustavljeno je u zadnji čas kada je žalbeni sud odgodio izvršenje.

“Da sam samo napisao ‘Ericov disk za oporavak’ na svaki disk, sve bi bilo u redu”, rekao je Lundgren za Washington Post, a s njim se slaže i naš stručnjak za licenciranje i autorska prava softvera Danko Selak.

“Da su diskovi bili umnoženi u Kini bez logotipova i zaštićenih znakova - nikom ništa”, rekao nam je Selak, kojem je ovaj slučaj poslužio kao ilustracija razlika između pravde, univerzalne kategorije, i prava, koje odražava interese poslodavca.

“Sudac je i sam rekao da ovu presudu nije bilo lako donijeti jer je očito da Lundgren nije negativac ni računalni pirat i da nije ovo radio zbog svoje dobiti”, rekao je Selak i dodao kako je presuda takva jer nepoznavanje zakona ne opravdava njegovo kršenje.

Izdvajamo