Dok vodeća europska gospodarstva uvode djelomični lockdown zbog snažnog novog vala pandemije koronavirusa, a i hrvatske brojke novozaraženih lete u nebo, postavlja se pitanje "tko to može platiti", kolika će biti ekonomska cijena takvih poteza iz nužde dok neki od poznatih svjetskih laboratorija napokon ne izbaci efikasno cjepivo i svi odahnemo, nadajmo se tamo negdje na proljeće iduće godine.
Također, kako se pojačavaju ograničenja kretanja i druženja, a ponegdje ljude doslovce drži u kućama uvođenjem policijskog sata, mogli bismo si u ove tmurne jesenske sate postaviti i pitanje je li praćenje kontakata zaraženih i obavješćivanje potencijalno ugroženih putem mobitela, o čemu su se tijekom prvoga vala vodile žučne rasprave, baš tako problematično sa stanovišta ljudskih prava (ili u odnosu na zdravstvenu ugrozu pretjerana mjera) kao što se mnogima činilo proljetos. Odnosno, na koncu, bi li nam svakodnevni život bio malo normalniji, radna mjesta sigurnija, a cijena pandemije niža, da masovno koristimo tehnološka rješenja smišljena za naše pametne telefone kao pomoćno oruđe epidemiolozima za prekidanje lanca zaraze.
Ne radi se pritom o državno organiziranom masovnom nadziranju ljudi, o big brother varijanti kojom su se poslužile zemlje poput Kine pa sada broje mali broj zaraženih; štoviše, u Europskoj uniji je stvoren cijeli set pravila po kojima se mogu kreirati nacionalne mobilne aplikacije kako bi se zaštitila ljudska prava i ne bi zlorabilo prikupljene podatke. Ne radi se, dakle, o prisilnom praćenju lokacije mobitela (što je u Hrvatskoj na početku koronakrize bila ideja s kojom se krenulo u izmjenu zakona, pa pod pritiskom javnosti odustalo), nego o dobrovoljnom korištenju tehnoloških rješenja koja osiguravaju anonimnost i privremenost zadržavanja podataka.
Unatoč tome, kao i činjenici da su epidemiolozi rano najavili da nas najesen čeka veliki pandemijski val, malen je broj onih koji su skinuli i koriste neku od tih aplikacija za praćenje kontakata i upozoravanje na susret s nekim tko je zaražen koronavirusom. Slučaj je to kako u Hrvatskoj tako i globalno.
Može li se, pod pritiskom grube pandemijske realnosti, stav većine promijeniti, ili je tehnološka ideja nadziranja širenja zaraze u načelu propala? Odgovor nije jednoznačan. Različite su situacije od zemlje do zemlje. Niti su građani svuda jednako reagirali, niti su sve aplikacije dosad bile jednako dobre u smislu zaštite podataka građana, a povjerenje je ponegdje narušeno. S druge strane, neka nova istraživanja, u kojima su sudjelovali stručnjaci sa Sveučilišta Oxford, pokazuju kako prihvaćenost aplikacije ne mora biti silno velika kako bi ona ipak bila od koristi sustavima javnog zdravstva kao dopuna uobičajenoj metodi praćenja kontakata.
Novi pokušaji
Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva zdravstva, u Hrvatskoj je aplikacija Stop covid-19 skinuta 63.282 puta otkako je lansirana ljetos. Zanemarivo. U Njemačkoj je to od lipnja do početka rujna učinilo daleko više građana, oko 22 posto, ali i dalje nedovoljno. U Italiji 14 posto, u Francuskoj samo tri-četiri posto (smatra se da je razlog tome vrsta aplikacije koju su koristili). Na Islandu i u Singapuru su postoci korištenja među najvišima, oko 40 posto. U Irskoj (ima 4,9 milijuna stanovnika) aplikaciju covid Tracker aktivno koristi 1,3 milijuna ljudi, što je, izračunali su, 34 posto odrasle populacije. Do početka listopada je 1618 korisnika koji su bili pozitivni na koronavirus to upisalo u aplikaciju te je tako 3206 korisnika primilo upozorenje.
Svakako, od promoviranja i izrade novih mobilnih aplikacija zdravstvene vlasti u Europi nisu odustale, iako bi se u Hrvatskoj to moglo pomisliti jer o Stop covid-19 više nitko ne govori. Britanija, Portugal i Finska su prošlog mjeseca lansirali svoje varijante. U Finskoj se aplikacija vrlo brzo "primila", već je ima trećina stanovništva, što neki tumače tamošnjim visokim povjerenjem u javne institucije. Britaniji je to pak drugi pokušaj, prvo IT rješenje nije bilo uspješno, vidjet će se s kakvim efektom kreću ovaj put.
Loših primjera je bilo još, naravno, pa je norveško ministarstvo zdravstva, recimo, u lipnju suspendiralo tamošnju aplikaciju jer je agencija za zaštitu podataka zaključila da je problematična zbog prikupljanja podataka o lokaciji telefona korisnika. Sada rade na drugom rješenju, temeljenom na Apple/Google sustavu "Obavijesti o izloženosti", što se u svijetu naveliko primjenjuje, pa i u Hrvatskoj.
"Korištenje tih aplikacija trebalo bi poticati jer bi nam mogle pomoći, no o tome se trenutačno u Hrvatskoj ne raspravlja. Sadašnji nalet zaraze trebali bismo zaustaviti za nekoliko tjedana, a potom pažljivo pratiti situaciju i onda na vrijeme reagirati. Do proljeća će takvih naleta biti vjerojatno još dva-tri. Detektiranje kontakata i obavještavanje koje epidemiolozi rade u ovoj situaciji, kada imamo više od 2500 pozitivnih dnevno, nije efikasno, jednostavno ne stižemo sve. Prije je bilo pokriveno 90 posto kontakata, sada je puno ako stignemo i 30 do 40 posto", kaže epidemiolog Branko Kolarić sa zagrebačkog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar".
Zaražene osobe trenutačno iz epidemiološke službe ne kontaktiraju i do tri dana od dobivanja pozitivnog nalaza iz laboratorija. Budući da je jasno da je veći broj zaraženih nego što ga sustav detektira, jer mnogi nemaju simptome, pitamo ga koliko je taj broj, kakva je procjena. "Nemamo istraživanja na osnovi kojih bismo mogli napraviti matematički model za procjenu", odgovara, ali brojku o tome da je već oko 400 tisuća ljudi bilo u kontaktu s virusom smatra daleko pretjeranom.
Što se mobilnih aplikacija tiče i njihove moguće uloge, za vrijeme prvog vala pandemije istraživači sa Sveučilišta Oxford napravili su model koji je sugerirao da samo ako 56 posto Britanaca skine aplikaciju i koristi je (naravno, uz sve ostale epidemiološke mjere) to može imati utjecaja na zaustavljanje širenja epidemije. Njihov noviji izvještaj je pak pokazao da čak i ako samo 15 posto stanovništva koristi aplikaciju, ona može imati pozitivan utjecaj ako je sustav za praćenje kontakata općenito dobro kadrovski posložen te uključuje i digitalno i manualno obavješćivanje (tako bi se smanjile infekcije za 4 do 12 posto te smrtnost za od 2 do 15 posto). Dio zemalja je blizu ili je čak premašio taj postotak, što znači da bi njezino aktivno korištenje u tim slučajevima moglo biti korisno.
Čini se da bi bilo mudro u toj borbi iskoristiti dodatno oružje. Trenutačno smo daleko od kraja zdravstvene krize, i lokalno i globalno, vijesti o djelotvornom cjepivu još nema. U ekonomskom smislu, procjene su dosad govorile da će pad hrvatskog BDP-a ove godine biti oko osam posto, ali sasvim je moguće da će biti i više ako oporavak bude odgođen, što je sada prilično izvjesno. Kako je nedavno rekao ekonomist Velimir Šonje, vlasnik Arhivanalitike, odgoda početka oporavka oduzima BDP-u jedan do dva postotna boda na godišnjoj razini, pa bi u tom slučaju gospodarski pad u 2020. iznosio od 10 do 11 posto. Jesenski val i posljedice govore da smo na tom putu, a globalno se već uvelike kalkulira sa scenarijem "dvostrukog dna".
U Hrvatskoj je na kreiranju sada gotovo zaboravljene domaće inačice mobilne aplikacije, uz državnu tvrtku Apis IT, radio startup Bornfight. Tomislav Grubišić, direktor te tvrtke, objašnjava da je u startu procijenio kako je mala šansa za uspjeh zbog nepovjerenja ljudi prema takvim stvarima, ali je ipak ponudio Vladi da naprave aplikaciju o svojem trošku. "Dodatni motiv je bio to što se u to vrijeme vrtjela ideja o praćenju ljudi putem GPS-a, što je tehnološki bilo neizvedivo, dok ovaj koncept garantira anonimnost i ne prati lokaciju kao niti bilo koji od privatnih podataka", objašnjava. Bornfight je radio i donirao korisničko sučelje za Stop covid-19, odnosno dizajn, a Apis IT programski kod i integraciju s javnim zdravstvom.
On se prihvatio posla, tumači, nakon što su inženjeri Applea i Googlea napravili zajednički protokol ugrađen u Apple i Android mobitele sa svrhom anonimnog bilježenja tko je s kim bio u kontaktu, koliko dugo i na kojoj blizini koristeći Bluetooth i razmjenu kriptiranih nasumičnih 'ključeva'. Ta tehnologija može prepoznati nalaze li se dva uređaja u međusobnoj blizini bez otkrivanja njihove lokacije, a na te se podatke veže aplikacija.
"Kada netko bude zaražen, od javnog zdravstva dobiva 'zaraženi' kod kojim odašilje informaciju o tome svima koje su bili u kontaktu s njim. Ovisno o tome kada su bili, koliko dugo u kontaktu te kolika je zaražljivost osobe, algoritam daje preporuku kontaktima što da naprave. S tehnološke strane to je jako dobar koncept, no Google i Apple nisu mogli napraviti sve sami i na svakoj državi je hoće li to implementirati ili ne", objašnjava Grubišić.
Ugasla promocija
No iako u Hrvatskoj imamo aplikaciju koja koristi tu tehnologiju, njezina promocija je ugasla (zašto, od Ministarstva zdravstva nismo primili odgovor) i s brojem korisnika ispod dva posto nema baš efekta. Verifikacijske kodove o zaraženosti dosad je od liječnika primilo 38 osoba, a samo ih je pet taj kod upisalo u aplikaciju (i tako poslalo kriptiranu informaciju o zarazi, pa je aplikacija mogla kontaktima javiti da su bili u blizini zaražene osobe). Grubišić predlaže sada modifikaciju, da svaka zaražena osoba dobije taj kod na SMS. "Tu odluku donosi ministarstvo i mi kao implementator korisničkog sučelja nemamo mehanizama kako to progurati, osim apelirati", kaže.
U Europskoj uniji se upravo stvara zajednički sustav koji osigurava interoperabilnost, što znači da bi nacionalne aplikacije trebale funkcionirati i pri putovanjima preko državnih granica. Najprije su se u taj sustav EU, nakon pilot-faze, integrirale njemačka, talijanska i irska aplikacija, a kako je objavila Europska komisija, njih je ukupno skinulo oko 30 milijuna ljudi, što je oko dvije trećine ukupno skinutih aplikacija. Na europski gateway trenutačno se može priključiti 20 aplikacija koje se temelje na tzv. decentraliziranom sustavu (pa i hrvatska), što znači da korisnicima ostavljaju veću kontrolu nad prikupljenim informacijama jer ih zadržavaju na telefonima te se na njima, a ne na nekom serveru, događa uparivanje s kontaktiranim osobama koje su možda zaražene virusom.
Većina zemalja u Europi se odlučila upravo za Bluetooth tehnologiju, dakle ne geolociraju telefone. Za općenito slabu primjenu aplikacija razlog vjerojatno ne treba tražiti samo u sferi ljudskih prava i (nerazumijevanja) tehničkih rješenja, ili raširenosti pametnih telefona, nego i minoriziranju opasnosti koju koronavirus zapravo predstavlja, čemu su skloni oni koji promoviraju pristup imuniteta krda ili zavjere. U takvoj konstelaciji je utješno da i samo 15 posto aktivnih korisnika mobilnih aplikacija može činiti razliku. Drugo je pitanje je li i taj postotak dostižan Hrvatskoj.