Ono što mi sada treba - kaže mi Robert Ilijaš dok otključava svoj automobil u garaži nebodera u Strojarskoj - je oko tri milijuna eura i 18 mjeseci razvoja u miru.
Sa stražnjeg sjedala uzima 15 kilograma težak ruksak iz kojeg vire kabeli koji vode u dvije veće kartonske kutije u njegovim rukama.
- To je to - kaže mi - to je Project Wonderland. Tehnologija koja će možda promijeniti svijet kakav danas poznajemo.
Ilijaš se pritom ne šali, nije još jedan klinac koji je u garaži sklopio dvije, tri kutije pa misli da je novi Elon Musk. Iza Wonderlanda su već dvije godine ozbiljnog znanstvenog i praktičnog istraživanja na Međimurskom veleučilištu koje je s milijunskom investicijom podržala Europska unija, tj. njezini strukturni fondovi. Neobična tehnologija koju drži u rukama već je četvrti prototip, ujedno onaj najvažniji, ‘proof of concept’ prototip, dokaz da stvar uistinu funkcionira. Unatoč tome, Ilijaš i Wonderland tek sada su na pravom početku.
- Ovo je tehnologija za proširenu stvarnost u otvorenom prostoru, i mi je trenutačno razvijamo jedini na planetu - kaže mi.
Oculus Rift
U ruksaku na stolu su laptop, lokator za određivanje pozicije i baterija, koji su kabelima spojeni na neobične stvarčice u kutijama - Oculus Rift VR set naočala na koje su montirane dvije USB kamere, 3D senzor za određivanje relativne pozicije i malena antena za određivanje apsolutne pozicije. Osobi koja ih koristi omogućavaju da istodobno vidi dvije stvarnosti, onu pravu koja je okružuje i onu virtualnu, računalnu, nastalu programiranjem i grafičkim dizajnom.Na otvorenom prostoru, livadi ili platou mora se postaviti poligon okružen s najmanje šest setova antena koje se postavljaju na za to predviđene stupove, a služe za to da bi se triangulacijom vrlo precizno odredila apsolutna pozicija korisnika u tom prostoru. Dok ih opisuje, Ilijaš koristi termin pseudoliti. Korisnik ruksak stavlja na leđa, a naočale na glavu i može se početi kretati poligonom. Ono što pritom vidi spoj je “stvarne” stvarnosti i virtualne stvarnosti, odnosno takozvanu proširenu stvarnost.
Zbunjujuće?
- Zamisli poligon za paintball - nastavlja Ilijaš. - Timovi se na njemu ne bore samo u stvarnosti jedni s drugima, nego i s, recimo, računalnim zmajevima.
- Ili recimo da bogati arapski šeik želi uložiti milijarde u gradnju nebodera. Uz pomoć Wonderlanda, kad ga jednom razvijemo do kraja, moći će vidjeti 3D model svoje zgrade u stvarnom prostoru, prošetati kroz nju i unaprijed se uvjeriti u što ulaže. Ili turist koji šeće stvarnim dubrovačkim zidinama, a usput gleda digitalno kreiranu povijesnu pomorsku bitku na otvorenom moru. Primjena je beskonačno mnogo - nabraja.
Na pamet mi pada holodek iz “Zvjezdanih staza” i lažna stvarnost iz “Matrixa”. No, kako zapravo tehnologija funkcionira? Funkcionira li uopće, ili je sve skupa samo uzbudljiv SciFi koncept? Koliko je Wonderland blizu ostvarenja?
Da bi mi objasnio svoju viziju, Ilijaš se vraća 15 godina u prošlost. Tada se, kao informatičar po struci, zaposlio u bankarskom sektoru, ali nakon deset godina sve skupa mu je prilično dosadilo. Prešao je u zagrebačku IT tvrtku Eurocomputer Systems, gdje je bio član Uprave, a onda su mu se javili investitori iz Švedske koji su u Zagrebu željeli sagraditi IT kompaniju za napredne financijske usluge i trebala im je pomoć. Tako je nastao hrvatski Instantor, tvrtka kći švedske tvrtke-majke istog naziva, specijaliziran za napredne financijske usluge, a Robert je bio prvi zaposlenik.
- Danas nas je već 20, rastemo i širimo se. Ovo je posao koji mi plaća rate stambenog kredita i donosi kruh na stol - kaže mi.
Šest ključnih mjeseci
U slobodno vrijeme, međutim, posvećen je nečemu sasvim drukčijem. Prije nego što je pomogao osnovati hrvatski Instantor, Ilijaš je šest mjeseci bio bez posla i u tom se razdoblju, 2013. godine, počeo ozbiljno zanimati za tehnologije za virtualnu stvarnost koje su tada još bile tek u početnim istraživačkim koracima za širu komercijalnu primjenu.
- Općenito, smjer u kojem se VR industrija razvijala dosad je da se ‘čarolija događa isključivo u stroju’, odnosno sve što korisnik vidi je virtualni svijet oko njega koji se prikazuje u naočalama koje korisnik ima na glavi dok sjedi. S obzirom da pritom ne vidi ništa drugo, kretanje u otvorenom prostoru mu je onemogućeno jer bi se spoticao i padao, udarao u stvari oko sebe i slično. Pitao sam se može li se isto napraviti u vanjskom prostoru, gdje možeš hodati i trčati?
I tako je krajem 2013. godine nastao brand Wonderland, u početku samo kao konceptualna ideja, a Ilijaš je istraživao kako je tehnološki uopće izvesti. A onda se dogodio tehnološki proboj, i to u dalekoj Australiji. Tvrtka Locata razvila je do razine komercijalne uporabe sustav zemaljskih antena koje omogućavaju vrlo precizno pozicioniranje predmeta ili osoba među njima. Naime, da bi augmented reality iliti proširena stvarnost bila moguća, ključno je precizno pozicionirati glavu korisnika, a to nije moguće uz pomoć GPS-a, odnosno satelita.
- GPS sustavi u lociranju predmeta ili osoba griješe jedan do dva metra, a nama je trebalo da se to svede na jedan do dva centimetra, možda čak i milimetra - kaže Ilijaš.
Ta se mreža poznata kao LocataNet danas upotrebljava samo na dva mjesta na europskom kontinentu, u jednoj finskoj luci, i na malenom vojnom poligonu iza Međimurskog veleučilišta u Čakovcu, a u sklopu projekta "Nosivi sustav proširene stvarnosti u vanjskom prostoru", koji je dio Projecta Wonderland.
On se među prvima u svijetu javio Locati, u trenutku kad su australski inženjeri svoj prototip doveli do razine kad je moguća šira komercijalna primjena. Odbili su ga prvi put, pa drugi put, ali treći put su popustili i pristali s njime podijeliti svoju tehnologiju i napraviti transfer znanja.
Surađuju s NASA-om
- Oni surađuju s NASA-om na pozicioniranju dronova i najvećim australskim rudnikom zlata, a njihovu mrežu koriste i američki vojni avioni u bazi u Novom Meksiku i zbog toga su pretrpani poslom. Budući da sam bio tvrdoglav i uporan, ali, budimo iskreni, istovremeno i dovoljno malen da ih ne opteretim dodatnim poslom, pristali su poslati svoju tehnologiju za zemaljsko pozicioniranje u Hrvatsku i napraviti prijenos znanja na hrvatske inženjere. Cijena tehnologije i prijenosa znanja je oko 4 milijuna kuna, a iznos je Međimursko veleučilište dobilo iz strukturnih fondova EU. Ukupno je iz fondova dobiveno 5,5 milijuna kuna, 4 za opremu i transfer znanja, a ostalo za plaće mladih talentiranih ljudi koji su se zaposlili na projektu - govori Ilijaš. Partner na projektu bila je zagrebačka informatička kompanija Infigo IS koja je odradila vrlo zahtjevno ekspertno programiranje i također sufinancirala projekt. Sve ovo događalo se 2014. i 2015. godine, a u siječnju ove godine, kad je projektni tim Međimurskog veleučilišta konačno sastavio i testirao četvrti prototip i dokazao da funkcionira, početna znanstveno-istraživačka faza Projekta Wonderland, koja se odvijala na Međimurskom veleučilištu službeno je završila. I točno tu počinje nova epizoda u razvoju Wonderlanda.
- Cilj projekta na Međimurskom veleučilištu bio je da se uz pomoć dostupne tehnologije pokaže da je proširena stvarnost na otvorenom prostoru već sad moguća, a za dvije godine sigurno i komercijalno ostvariva. Ako se ideja pokaže zanimljiva, već u projektnoj prijavi predviđeno je kroz spin out osnovati neki startup koji bi nastavio s pripremom tehnologije za komercijalnu primjenu. Tijekom provedbe projekta na Međimurskom veleučilištu pokazalo se da je tehnologija ne samo istraživački zanimljiva, nego i komercijalno, no za nju je potrebna značajna investicija u daljnje istraživanje - objašnjava.
Virtualna stvarnost više nije budućnost. Inovacije su toliko brze da svjetski mediji bruje da će već ove, prijelomne godine za VR industriju, zarada od virtualne stvarnosti iznositi milijardu dolara, a do 2020. prognozira se ukupni prihod od 70 milijardi pa do nevjerojatnih 150. Giganti poput Facebookova Oculus Rifta, HTC-ova Vivea ili Samsungova Geara stalno izbacuju nove, naprednije i ljepše VR setove. Facebook je Oculus kupio za 2 milijarde dolara, Google u Magic Leap uložio 550 milijuna.
Wonderland, međutim, želi ići korak dalje. Ilijaš mi skicira osnovnu razliku: virtualna stvarnost kod Oculusa ili Vivea odvija se u naočalama koje su pojednostavljeno govoreći dva LCD ekrana koje korisnicima pružaju iskustvo umjetne, tj. virtualne stvarnosti. Ono što u sklopu projekta na Međimurskom veleučilištu rade je to da su ispred tih naočala za virtualnu stvarnost (zasad koriste Oculus) montirali dvije brze i kvalitetne industrijske USB kamere koje glume oči korisnika i snimaju stvarnu okolinu koju on ne može vidjeti zbog VR naočala. Taj videosignal onda putuje u kompjutor na korisnikovim leđima, gdje se softverski u njega ubacuju virtualni 3D objekti, poput zgrada ili zmajeva, koje je Ilijaš spominjao ranije. Na kraju se ta stopljena slika šalje u naočale na korisnikovoj glavi.
- Upravo zato nam je presudno da se točno pozicionira gdje je u prostoru korisnikova glava. Ovisno o njezinoj poziciji, mijenja se i pozicija tog virtualnog 3D objekta u prostoru. To je trenutačno najveći tehnološki izazov s kojim je projektni tim suočen. Ljudski mozak jako je teško prevariti, pogotovo ako slika iz kompjutora u njega dolazi s zakašnjenjem. Isti problem s latencijom ima cijela VR industrija jer to kašnjenje izaziva mučnine i vrtoglavice - pojašnjava mi.
Problem latencije
Zato projektu treba novac za daljnja istraživanja i najmanje još godinu i pol ili dvije da prijenos usavrše. Kašnjenje ne smije biti veće od 20 ili 30 milisekundi, a tu brzinu videosignala koji prvo mora proći kroz laptop na leđima pa onda do očiju korisnika, gotovo je nemoguće postići. Robert Ilijaš je uvjeren da se tim problemima ipak može doskočiti različitim “trikovima”.
- Želimo biti među prvima kad to postane stvarnost.
- Kad će to biti - pitam ga.
- Za dvije godine možda, za pet sigurno, a za deset uobičajeno, svuda oko nas. I tad će se promijeniti kompletan svijet. Filmovi će biti interaktivni i kroz njih će se hodati, a turizam će izgledati potpuno drukčije nego danas. Granice između sadašnje filmske industrije, turizma i industrije zabave će se redefinirati i stvorit će se nove industrijske grane koje će korisnicima prodavati ‘iskustva’.
Wonderland daljnji razvoj stoga planira u nekoliko koraka. Prije svega, planira se osnovati startup, nakon čega će se krenuti prema VC fondovima i investicijama. Cilj je prikupiti tri milijuna eura, koliko bi bilo dovoljno da se u sljedeće dvije godine proizvod dovede do takve razine zrelosti da bude komercijalno upotrebljiv. Najvažnije je razvijati svoj core business, a to je zapravo softverski kod, odnosno algoritmi koji će omogućavati funkcionalnu proširenu stvarnost u otvorenom prostoru. Hardver uglavnom nema smisla razvijati sam, za to treba ogromna količina vremena i novca.
- Četvrti prototip Međimurskog veleučilišta zasad je još pretežak, nedorađen i ružan. Oprema bi morala biti barem upola lakša. Ali to će doći. Najvažnije je razviti softver koji će sve to povezati i omogućiti krajnje iskustvo. Želimo da VR funkcionira u otvorenom prostoru. Da bismo to ostvarili, moramo razviti algoritme koji se temelje i na istraživanjima na području računalnog vida i umjetne inteligencije - govori.