ZAGREB - U Jugoslaviji je u prvim poslijeratnim godinama bilo mnogo političkih procesa. Nije se ni moglo upoznavati javnost s tolikim brojem procesa, osobito s onima u unutrašnjosti. Ali, mi nismo ni željeli da se tim procesima pridaje veće značenje, a željeli smo i da se ublaži dojam o progonima. Zbog toga je javnost upoznavana s najvažnijim procesima - procesima vođama određenih grupacija ili istaknutim predstavnicima okupacijskog terora.
Moj udjel u tim procesima bio je - kao što sam spomenuo - sporedan s obzirom na to da je gotovo sav posao oko njih pripadao u nadležnost sigurnosnog aparata. Moj zadatak se svodio na općenito usmjeravanje sredstava informiranja. Državna sigurnost imala je i neposrednih veza s novinama i radiom - mene bi se konzultiralo ako bi se javila neslaganja. Ali u procesima je smjer u velikoj mjeri određivala državna sigurnost, odnosno način na koji je sud vodio proces, ono bitno na čemu je tužitelj inzistirao i iznosio to na vidjelo: po mom mišljenju, i tadašnjem i sadašnjem, državna sigurnost i sud često su pretjerivali, najčešće preuveličavajući sporedne i senzacionalne i skandalozne pojedinosti, kakvih je politički život sam po sebi prepun, pogotovo u ratnim i revolucionarnim uvjetima.
Time nisam htio reći da nisam imao mogućnosti utjecati na smjer u kojem su procesi išli. Naprotiv. Najčešće su moje primjedbe i prihvaćane. Ali, događalo se i da su unaprijed bile uzaludne: smjer je bio utvrđen s Titom ili u Politbirou, pa sam disciplinirano provodio ono što je utvrđeno.
Osvrnut ću se ovdje samo na velike, najspektakularnije procese. I to ne toliko na same procese - oni su javnosti poznati, a ni na moj udjel u njima, koji sam već objasnio - koliko na one detalje koji nisu poznati ili su krivo interpretirani.
Već je poznato kako je uhvaćen Draža Mihailović: jedan od Mihailovićevih “najodanijih” komandanata, Kalabić, domamljen je u Beograd, tu je uhapšen i stavio se u službu sigurnosti, pa je s grupom oznaša (agenti sigurnosti) prodro do Mihailovićeva skloništa i uvukao ga u klopku. Priča o hvatanju Mihailovića zanimljiva je ne samo zbog dramatičnosti nego i kao ilustracija superiornosti, domišljatosti revolucije nad naivnošću i obezglavljenošću kontrarevolucije. Čim je Mihailović uhvaćen, sredinom ožujka 1946. godine, počele su pripreme za njegovo suđenje. A s tim su se nametnuli značenje i smjer suđenja. To prije što se najveći dio tiska na Zapadu svrstao u odbranu Mihailovića.
Doduše, već su bile poodavno splasnule slavopojke Mihailoviću kao heroju i začetniku otpora protiv okupatora i sad je, utoliko revnije, veličano njegovo ratovanje protiv komunista. Američka nam je vlada, štoviše, već početkom travnja 1946. godine predala notu u kojoj se dokazuje da Mihailović nije izdajnik i zahtijeva sudjelovanje američkih avijatičara koje je spasio kao svjedoka na suđenju. A i unutra, napose u Srbiji, suđenje Mihailoviću je iz sličnih, ako ne i istih, razloga bilo važno: ne samo u podzemnoj propagandi nacionalista nego i u svijesti znatnog dijela seljaštva, Mihailović je vrijedio za pregaoca kojem su samo razmah komunističkog ustanka i zlonamjernost komunista onemogućili borbu protiv okupatora i ozdravljenje države i srpskog naroda.
Te tvrdnje sa Zapada i ta izopačavanja unutra, među Srbima, trebalo je razotkriti i pobiti. To je nametalo, kao nešto što se samo po sebi razumije, javno suđenje i korektnu proceduru. A i da sudac i tužitelj budu ne samo pravnici nego i Srbi iz Srbije. Odlučeno je da proces opširno prate novine i da ga prenosti radio. Trebalo je dokazati da je Mihailović surađivao s okupatorom protiv komunista. Ali ne samo to, nego da se u toj suradnji ne samo nije razlikovao od drugih, nedićevskih kolaboranata i srpskih, ljotićevskih fašista, nego da je s njima bio u sprezi. Zbog toga su u proces uključeni i fašistički i policijski pomagači njemačkih okupatora. A budući da su Mihailovićeve jedinice, posebno one iz miješanih krajeva, istrebljivale muslimane i Hrvate, a Mihailović bio ministar vojske emigrantskih kraljevskih vlada - samo se od sebe nametalo i izlaganje javnosti te, šovinističke, velikosrpske djelatnosti Mihailovića.
Baš u vrijeme priprema suđenja Mihailoviću Ranković se našao u Titovoj pratnji za boravka u Moskvi. Ja sam imenovan, kao ministar, njegovim zastupnikom. Zbog toga me i pojećivao Miloš Minić, na kojega je, kao tužitelja, pao najveći dio posla oko suđenja Mihailoviću, pa nije mogao odlagati konzultacije do povratka Rankovića iz Moskve. Minić je čitav problem dobro osmislio i bio završio najveći dio posla - mislim da je već bio radio na optužnici. Ja sam tijekom diskusije stekao dojam da je Minić previše istaknuo Mihailovićevu borbu protiv Narodnooslobodilačkog pokreta umjesto suradnje Mihailovićevih zapovjednika s okupatorom. Objašnjavao sam Miniću da vani, na Zapadu, Mihailovićeva borba protiv komunista ne samo da neće biti po njega loše shvaćena nego će mu, štoviše, u danom trenutku ići u prilog. Miniću nije trebalo mnogo ni napora ni vremena da to i sam shvati. Složili smo se potpuno i u drugim, sporednim pitanjima, kojih se više i ne sjećam.
Uskoro se iz Moskve vratio Ranković, s delegacijom koju je Tito predvodio, i preuzeo svoje ministarstvo, a s njim i poslove oko Dražina procesa.
Šefovi sigurnosti bili su dobro proučili Mihailovića još prije nego što je uhvaćen - sad, kad su ga dograbili, znali su i kako da mu priđu. Prema onom što sam čuo, a poslije i čitao o Draži Mihailoviću, on je bio hrabar, ali dozlaboga kolebljiv u odlučivanju i motrištima. Nije imao nikakvog dara osim kao obavještajac. Tradicionalist, ne sposoban da shvati burna vremena, a kamoli da upravlja u njima: za Dražu je narod, pogotovo srpski, bio nepromijenjeno religiozan i rodoljuban, dobroćudno odan kralju i malom posjedu. Iako su se kod njega, a još više oko njega, javljale tendencije vojnom autoritarizmu, on je više bio sklon buržujskom liberalizmu nego diktaturi.
Njegova odanost kralju i monarhiji više je potjecala iz njegove vjernosti zakletvi i tradiciji nego iz izgrađene političke i filozofske doktrine. Ni inače on nije imao čvrstih i jasnih ideja: čak je i njegovo jugoslavenstvo bilo nedosljedno i promjenjivo, ali ne samo zbog njegova velikosrpstva nego i zbog njegove kolebljivosti. Mada su njegove jedinice, katkad i po njegovoj zapovijedi, vršile masovne zločine nad nesrpskim življem i neodmjereno i nepromišljeno istrebljivale komuniste i njihove simpatizere - Draža nije glasio ni za okrutnog ni za fanatičnog.
Šefovi sigurnosti nakanili su nagovoriti Mihailovića da prizna suradnju s okupatorom - kako bi time potkopali njegov prestiž, makar napuhan, i potvrdili tezu komunista o njemu kao slugi okupatora, koji se nije bitno razlikovao od ostalih kolaboranata. Draža se pokazao, od početka istrage, kao mek i prijemčiv - izgleda utoliko više ukoliko se s njim korektno postupalo. Za brigu o njemu bio je zadužen Josif Malović, predratni komunist i viši časnik sigurnosti, strpljiv, blago prodoran i poduzetan. Draža je poželio obrijati bradu, ali su mu Malović i šefovi sigurnosti to uskratili s “blagonaklonom” motivacijom: Draža i brada - to je nerazdvojno! - a bez sumnje s proračunom na autentičniji, efektniji dojam ako zadrži bradu i na suđenju.
Ja ništa ne znam o tome, a vjerujem i da nije točno da je Draža drogiran. Ali mu je dopuštena rakija, koja je inače zabranjena zatvorenicima: nisam čuo da se i opijao. Malović je, bez sumnje u dogovoru s Rankovićem i njegovim pomoćnicima, sugerirao Mihailoviću da bi mu život mogao biti pošteđen ako bude uviđavan i prizna suradnju s okupatorom. Draža je to i prihvatio - ne znam da li prešutno ili izričito, pa je suradnju s okupatorom priznao kad ga je Minić pritisnuo dokumentima: taj je trenutak bio prijeloman za suđenje - zapadni novinari pohitali su sa suđenja na telefone kako bi prenijeli Dražino priznanje, a s tim je i interes za njega naglo opao.
Mihailoviću su bili ponuđeni branitelji iz inozemstva (Morris Ernst iz SAD-a). Mi vjerojatno ne bismo dopustili njihovo sudjelovanje, ali nas je sam Mihailović poštedio neugodnosti da ih odbijemo - on sam je odbio tu obranu, izrazivši povjerenje u sud i službenu obranu.
I doista je imao razloga za poverenje u branitelje, iako su mu bili službeno određeni. Oba branitelja branila su Mihailovića savjesno i revnosno: Nikola Đonović bio je ugledni odvjetnik i član vodstva Demokratske stranke, a advokat Dragić Joksimović na sudu je toliko revnosno obavljao svoju dužnost da su ga naše novine napadale - što ne pomaže sudu... Ja sam Đonovića poznavao prije rata, pa sam obnovio s njim odnose poslije mojih izlazaka iz zatvora 1961. i 1966. godine.
On mi je pričao kako je uvjeravao Mihailovića da se brani kao vođa druge strane u građanskom ratu, a da se ne upleće u dokazivanje je li ili nije surađivao s okupatorom. Jer svakoga - govorio mu je Đonović - tko izgubi građanski rat suprotna strana optužuje kao izdajnika, što se ne bi trebalo, osobito pred poviješću, imati ikakvog značenja. Ali, Đonovićeva uvjeravanja nisu djelovala na Dražu - on se lakovjerno predao sudbini koja ga je zadesila. A organi sigurnosti su kasnije, kivni zbog Joksimovićeva držanja na Dražinu procesu, ovome “našli” neku krivnju, što onda nije bilo teško, i poslali ga na robiju, s koje se - kako sam čuo - kući nije vratio.
Na sastanku kod Tita Ranković je obavijestio o suđenju i o dogovaranju Malovića s Dražom, tj. o dogovaranju o spomenutom priznanju koje bi Draži moglo spasiti glavu. Tito je s vragolastim, dvosmislenim smiješkom primijetio: “Pa to nije isključeno - to je političko suđenje”. Ali su svi - ne sjećam se tko je sve bio prisutan, ali “vodeća četvorka” jest - graknuli na Tita: to ne bi razumjeli ne samo borci, nego bi to izazvalo i revolt rodbine bezbroj žrtava. Tito se šutke priklonio argumentima ostalih, to više što ni sam nije intimno bio protiv.
Mihailović je, kao što se zna, osuđen na smrt i ubrzo zatim je pogubljen: čuo sam da je jedan visoki funkcionar sigurnosti nadgledao njegovo pogubljenje, ali mi detalji nisu poznati.
Sa suđenjem nadbiskupu Alojziju Stepincu ja nisam imao ni onoliko veze koliko sa suđenjem Mihailoviću. Ali su mi poznate neke pojedinosti, koje su bile predigra tom suđenju.
Ubrzo nakon oslobođenja, početkom lipnja 1945. godine, Tito je u Zagrebu primio delegaciju katoličkih svećenika na čelu s biskupom Salisom Sevisom. Tito je izjavio da nije zadovoljan držanjem u ratu “jednog dijela katoličkog svećenstva”... Tom prilikom mu se omaknula fraza “ja kao katolik”. Tito je u to vrijeme bio zansen pobjedom, koja ga je instalirala kao apsolutnog vladara, pa su mu se omicale i neprimjerene izjave. Kada je tekst Titove izjave stigao u Beograd, mene su alarmirali neki drugovi, među njima i Zogović, u nedoumici što da se radi s tim katolicizmom genseka Partije. Nisam imao mogućnosti da se konzultiram s Titom, pa sam telefonirao Kardelju, a on se složio: “Izbaciti, koješta: generalni sekretar Partije - katolik!”
Tako ta Titova omaška nije objavljena. U vrijeme sukoba sa Sovjetskim Savezom, poslije 1948. godine, jednom sam se prisjetio te zgode, pa smo se Kardelj i ja smijali pri pomisli kako bi Molotov i Staljin obilato koristili “Titov katolicizam” da ga nismo onda izbacili iz Titove izjave.
Tito je kasnije primio i Stepinca - ako se dobro sećam - dva puta. Ne znam o čemu su razgovarali. Ali sjećam se da je vrhove zahvatila ideja o razvoju i jačanju “nacionalne Katoličke crkve”, tj. crkve koja bi bila odvojena od Vatikana. Štoviše, spominjani su neka struja i neki svećenici skloni takvom smjeru, mada u samoj crkvi nije bilo takvih, barem ne značajnijih težnji. Ako je Tito i u tom smjeru razgovarao sa Stepincem, ovoga je to samo moglo upozoriti i ogorčiti: Stepinac je, po mom sudu, uvijek bio i ostao odani pastir Vatikana.
Stepincu se, bez sumnje, ne bi sudilo za njegovo držanje u ratu i suradnju s Pavelićem da nije nastavio oporbeno djelovati protiv nove, komunističke vlasti. Ja se nisam posebno bavio Stepincem i njegovim suđenjem, ali nema sumnje da je surađivao s Pavelićem, podupirao ga i poticao pokrštavanje Srba. Ali se i ograđivao od Pavelića, nezavisan i privržen politici Vatikana.
Već u jesen 1945. godine katolički biskupi predvođeni Stepincem istupili su protiv nove vlasti pastirskim pismom. Naše su novine reagirale oštro, razgrćući još žive rane i zlodjela proustaških i ustaških svećenika. Čak je i Tito napisao članak, kao odgovor na pastirsko pismo, u kojem je isticao:
“Iz izjava gosp. nadbiskupa Stepinca i nekih drugih crkvenih velikodostojnika o tome da su oni spremni ustrajati u borbi po cijenu ličnih žrtava - ja mogu izvući samo jedan zaključak, a taj je: da su se svi oni mirili sa stanjem pod Pavelićem ne iz straha, već iz ideoloških razloga, da su sada oni stupili u borbu protiv nove Jugoslavije po jednom određenom planu u zajednici s ostalom reakcijom Jugoslavije...”