PRIPJAT

FOTO: POTRESNA REPORTAŽA IZ ZABRANJENE NUKLEARNE ZONE Kako su čopori napuštenih kućnih ljubimaca formirali prave pseće kolonije na području Černobila

SoloEast Travel

SoloEast Travel

 

Jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća, koja se dogodila u Černobilu 26. travnja 1986. godine, nije samo zauvijek promijenila živote tisuća ljudi u ukrajinskim gradovima Černobil i Pripjat, nego je utjecala i na sudbinu njihovih ljubimaca.

Zapovijed vojsci koja je provodila evakuaciju ljudi bila je jasna: ozračenu zonu napuštaju samo ljudi, no životinje ne idu s njima. Njih se mora ubiti. Situacije su bile mučne: ljudi su pokušavali sakriti ljubimce u prtljagu, no bili su otkriveni; psi su pokušavali ući u autobuse, a vojnici su ih odgurivali. Mnogi su ubijeni pred očima vlasnika, drugi su satima trčali za autobusima koji su njihove ljude zauvijek odvodili nekud daleko.

Na vratima nekih kuća vojnici su znali pronaći srceparajuće poruke: "Nemojte ubiti našu Žulku. Ona je jako dobar pas". Poruke ignoriraju. Nema razmišljanja. Mnogima je ubijanje životinja jako teško palo, pa su pse i mačke pustili da pobjegnu u šumu. Druge su pustili njihovi vlasnici prije odlaska.

Nisu svi ti psi koji su se dočepali sigurnosti preživjeli. Odgojeni uz ljude, nisu znali doći do hrane ili su pak postali hrana drugim životinjama. No i danas, trideset godina nakon katastrofe u četvrtom reaktoru nuklearke u Černobilu, na ulicama Pripjata, gradića u zabranjenoj nuklearnoj zoni, šeću možda baš Žulkini potomci. Naučili su živjeti u divljini - spavaju u napuštenim objektima, izbjegavaju vukove i medvjede. Formirali su čopore u kojima se zna hijerarhija.

Problem su hladne zime, jer nemaju dobra skloništa, i skraćen životni vijek. Malo koji od njih poživi dulje od pet ili šest godina - za usporedbu, psi inače znaju doživjeti i do 20. Voljeni psi, koji žive u našim stanovima, a ne na ozračenim, mračnim, opasnim ulicama Pripjata.

Britanski The Guardian obišao je Zonu s turističkim vodičima koji tamo rade. Zona, naime, nije posve zatvorena. Ima ljudi koji tamo žive jer su odbili napustiti svoje kuće (ne vjeruju da ih može ubiti ono što ne vide, kažu), mnogo je avanturista koji tamo upadaju (poput ruske motoristice Elene Filatove, koja ima blog na kojem objavljuje slike sa svojih putovanja u Pripjat), a dolaze i turisti. Pardon, u Zoni se oni ne zovu turistima, nego posjetiteljima.

Premda su se psi na početku držali podalje, ipak su shvatili da ljudi znače hranu, pa su se počeli približavati. Jedan od pasa, kojeg vodič Igor zove Tarzanom, naučio je donositi štap kada mu se baci. Igor priča kako je Tarzanovu majku ubio vuk, pa zbog toga svi vodiči posebno paze na njega.

- Bacimo mu štap, malo se igramo. On je samo beba... - kaže Igor i dodaje kako je u Zoni, koja se prostire na oko 2600 kilometara kvadratnih, oko 300 napuštenih, ničijih, ozračenih pasa.

Čuvari Zone smilovali su se nesretnim životinjama koje nikako nisu krive za situaciju u kojoj su se našle - blizu ulazne točke koju čuvaju napravili su kućice, a neki od pasa su shvatili da je dobro motati se oko kafića koji se nalazi u blizini, jer to znači hranu. Blizu kafića Desjatka ti mali, dobrodušni čopori pozdravljaju goste i moljakaju hranu, koju im oni često i daju. Premda nema pravila koja posjetiteljima zabranjuju da maze pse, oni to uglavnom ne čine. Boje se da su psi ozračeni.

I dok se za hranu brinu vojnici i posjetitelji, veterinari koji o njima vode računa dolaze iz SAD-a. Riječ je o neprofitnoj organizaciji Clean Futures Fund, koja je osposobila tri klinike u Zoni, uključujući i onu unutar same nuklearke u Černobilu. U klinikama liječe hitne ozlijede, ali ih cijepe i protiv bjesnoće, parvovirusa i hepatitisa. Također ih i steriliziraju.

- Ne mislim da će se ikada dogoditi da ne bude pasa u Zoni, ali mi želimo da brojka bude dovoljno malena da im možemo osigurati skrb i hranu - kaže Lucas Hixton, suosnivač organizacije koja se brine o psima.

Kako izgleda pasji život u zabranjenoj nuklearnoj Zoni pogledajte u galeriji fotografija koje nam je ustupila agencija SoloEast Travel.

 

Izdvajamo